Dan Gospodnji 440

U svetom Vlahu trebamo pronaći nadahnuće za mjeru i prave vrijednosti

U svetom Vlahu trebamo pronaći nadahnuće za mjeru i prave vrijednosti
Biskup Uzinić na Festi svetog Vlaha u Dubrovniku prije dvije godine / CROPIX

4. nedjelja kroz godinu (C) - Festa sv. Vlaha i Dan života, 2019.
Opća Crkva danas liturgijski slavi četvrtu nedjelju kroz godinu. Također obilježavamo i Dan života. Godišnje obilježavanje jednog dana posvećenoj temi života potaknuo je sv. Ivan Pavao II., papa, u svojoj je enciklici Evangelium Vitae iz 1995. godine. Tomu se već sljedeće godine odazvala i Hrvatska biskupska konferencija, odredivši da se taj dan u Hrvatskoj obilježava u prvoj nedjelji veljače.

U Dubrovniku danas, za razliku od opće Crkve, liturgijski slavimo svetkovinu sv. Vlaha, biskupa i mučenika, zaštitnika našeg grada i biskupije. Ovo je tisuću četrdeset i sedmi put da to činimo, a što znači da nas upravo toliko godina dijeli od dana kad je sv. Vlaho čudesno postao i ostao zaštitnik našeg grada i biskupije. Zaštitnik nije samo onaj koji nas svojim zagovorom brani, nego je i onaj koji nas svojim zagovorom nadahnjuje.

Vjerujem, kako sam spomenuo i u prigodnoj poruci, da su se na sv. Vlahu i njegovom zagovoru naši preci nadahnjivali za pravu mjeru i za prave vrijednosti izražene u poznatim dubrovačkim načelima. Zato su nam i mogli ostaviti toliko vrijednosti, među kojima je Festa sv. Vlaha koja ove godine proslavlja 10. godišnjicu upisanosti na listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. No nije dovoljno danas gledati samo na prošlost. Festu sv. Vlaha je potrebno živjeti uklopljenu u našu sadašnjost. Zato i mi u sv. Vlahu trebamo pronaći ne samo zagovornika, nego i nadahnuće za mjeru i prave vrijednosti. 

Možemo to učiniti tako da se pokušamo zamisliti kao i Isus u Nazaretu u onim trenucima u kojima on svojim sugrađanima želi reći ono najbitnije. Za njega je u kontekstu njegovog mjesta, ali i u ozračju općenitog stanja njegovog naroda koji je očekivao političkog Mesiju koji će mu podložiti druge narode, najvažnija poruka bila poruka da Bog želi spasiti sve ljude. I nama je u našem hrvatskom kontekstu nerijetko važno ponavljati tu poruku. Ipak ja bih iz današnje liturgije želio izdvojiti dvije druge poruke, nazvao bih ih porukama o temeljnoj vrijednosti i o najvišoj vrijednosti, za koje mi se čini da smo im općenito, a ne samo danas, dužni posvećivati najveću pažnju.

Prva poruka o temeljnoj vrijednosti je povezana s Danom života. Riječ je o temeljnoj vrijednosti ljudskog života u svim njegovim fazama. O ljudskom životu kao temeljnoj vrijednosti, ne samo za nas ljude nego i za Boga, progovara prvo čitanje, stavljajući u usta mladića Jeremije na početku njegovog proročkog poslanja riječima: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina iziđe, ja te posvetih, za proroka narodima postavih se.“ Istu temu nastavlja i današnji psalam u kojemu psalmist ispovijeda da mu je Bog „zaštitnik od majčina krila.“ 

Ovoj se ispovijesti vjere, stavljajući život, osobito ljudski život od začeća do smrti, kao temelj svakoj ljestvicu vrijednosti, želimo i mi pridružiti, radosno spoznajući da smo, bez obzira na sve poteškoće s kojima se u životu suočavamo, od Boga željeni, ali i prepoznajući isto i svima drugima. Bog sa svakim od nas, sa svakim čovjekom, od začeća do prirodne smrti, ima svoj plan. Mi vjerujemo da je to u konačnici plan spasenja za sve ljude, kako nam to uostalom sugerira Isus u današnjem evanđelju, proširujući svoje poslanje pomazanja da bi činio dobro i onima koji nisu pripadnici Izabranog naroda.

U ozračju ove poruke i promišljanja o vrijednosti života i potrebi da ga kao temeljnoj vrijednosti štitimo u svim njegovim fazama i cijenimo onako kako ga Bog cijeni, može nam pomoći ovogodišnja poruka Vijeća HBK za život i obitelj Savjest u svjetlu zakona ljubavi, koju u cijelosti možete pronaći na mrežnim stranicama Dubrovačke biskupije i IKE, a iz koje izdvajam dio koji nas poziva na ispitivanje savjesti u odnosu na nerođeni život i život uopće:

„Obilježavanje Dana života svima nam je prigoda, da prihvaćajući ovaj poziv, preispitamo svoju savjest: Kakvo je naše srce? Činimo li kompromise sa zlom? Doprinosimo li konkretno riječju, djelom i primjerom zaštiti života i dostojanstva nerođenog djeteta, bolesnih, starijih i umirućih osoba?

U ispitu savjesti s tim pitanjima u odnosu na tek začeti život suočavaju se ponajprije žena – majka i muškarac – otac koji su za njega najodgovorniji. U svijetlu zakona ljubavi, oboje su pozvani slušati glas savjesti, ne dajući se zavesti nečovječnim zakonima i obmanjujućim glasovima, koji ugrožavaju život nezaštićenoga ljudskog bića, kojemu su oni, kao majka i otac, »najbliži bližnji«. Ništa im ne bi smjelo zamagliti svijest o tome da je tolika velika vrijednost ljudskog života i toliko neotuđivo pravo na život nerođenog djeteta, da se ni na koji način ne može, pravom nad vlastitim tijelom, opravdavati donošenje odluke o tome životu, koji je sam sebi svrha i koji se nikada ne može smatrati »svojinom« drugoga ljudskog bića (usp. Amoris laetitia 83).

O tome u kojoj mjeri svojim stavom i djelovanjem doprinose pozitivnom i poticajnom ozračju prema novom ljudskom životu pozvani su svoju savjest preispitati i svi ostali poput djedova i baka, rodbine i prijatelja, djelatnika u odgojno-obrazovnim ustanovama, u zdravstvu i medijima, poslodavaca, političara i zakonodavaca te svih drugih članova kako vjerskih tako i društvenih zajednica. Na sličan način, počevši od odrasle djece u odnosu prema svojim roditeljima, valjalo bi obaviti i ispit savjesti glede zauzimanja za dostojanstven život bolesnih, nemoćnih, starih i umirućih članova društva.

Mi katolici smo dodatno pozvani zapitati se jesu li naše obitelji svetišta života i prve škole ljubavi. Vrednujući sve ono dobro što se već čini u Crkvi, valja dati odgovor i na pitanje u kojoj su mjeri naše crkvene zajednice utočišta majkama i obiteljima u nevolji te mjesta solidarnosti za bolesne, nemoćne, stare i umiruće.“

Druga poruka je poruka najvećoj vrijednosti, a to je ljubav. Ta se poruka o ljubavi kao najvećoj vrijednosti, ali i pravoj mjeri, nekako nadovezuje i na ovaj ispit savjesti. O ljubavi kao pravoj mjeri i najvećoj vrijednosti progovorio je sv. Pavao u Hvalospjevu ljubavi koji smo čitali kao drugo čitanje. Sv. Pavao ljubav zove putem jer u ljubavi smo svi na putu. Samo Bog ima puninu ljubavi. On također kaže i da je ljubav dobro veće od svih drugih dobara. Ona je čak veća i od ovozemaljskog života koji je temeljna vrijednost jer i život, kao i sve drugo na zemlji, prolazi. I ima pravi smisao samo ako se u ljubavi troši i daje za druge. 

Zato ne smijemo, naravno, ljubav pomiješati s egoističnim poimanjem ljubavi svojstvenim našem vremenu, ljubavi koja traži zadovoljenje vlastitih interesa – čega je plod često i neuredan odnos prema ljudskom životu, ali i mnoga druga iskrivljavanje istine i dobra – nego kao participaciju na Božjoj ljubavi koja je u lišena bilo kojeg drugog interesa osim dobra onih koje Bog ljubi. U duhu ove poruke možemo razumjeti i sv. Augustina kad kaže: „Ljubi i čini što hoćeš!“

Važna je ova mjera ljubavi, koja bi trebala biti osobito naše kršćansko obilježje. Naime, dok je svim ljudima mjera ponašanja prema drugima, uključujući i život drugih ljudi od začeća do prirodne smrti, zlatno pravilo da drugima činimo, odnosno ne činimo, ono što oni nama čine, odnosno ne čine – nažalost danas su mnogi ovo pravilo ugušili i na njega se ne osvrću u svojoj savjesti kad je riječ o nerođenima te starima i bolesnima – nama kršćanima je ponuđena mjera Kristove ljubavi prema nama: „Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, tako i vi ljubite jedni druge!“ (Iv 13,34).

Bog je Isusa zbog ljubavi prema nama, koja je svoj najviši doseg imala u daru života za nas, izbavio iz smrti. Događaj u Nazaretu je tome slika i predskazanje. Budemo li to i mi činili i naš će život biti u Božjim rukama. On će i nas izbaviti. Uostalom, sv. Vlaho i drugi naši sveti zaštitnici su oni koje nam Bog šalje da budu s nama i da nam pomognu u životnim poteškoćama. 

U njima je Bog s nama da bi nas izbavio, ali i da bi nas usmjerio prema pravim vrijednostima i pravoj mjeri. Sveci su primjer onog što Bog čini u našem životu. Oni su i znak obećanja da će Bog i s nama to učiniti u trenutku konačnog izbavljenja na kraju života i vremena kad će sve drugo prestati, ali ljubav neće. Ljubav ne prestaje jer „Bog je ljubav“ (1 Iv 4, 8).

mons. Mate Uzinić
biskup dubrovački