Dan Gospodnji 408

U Marijinom poslanju navjestiteljice mira prepoznajmo svoje poslanje

U Marijinom poslanju navjestiteljice mira prepoznajmo svoje poslanje
ILUSTRACIJA

4. nedjelja došašća (C), 2018.
Evanđelja nisu obična povijest. Zato im je puno važnija poruka nego li događaj. U ovom duhu trebamo promatrati i današnji evanđeoski ulomak. Evanđelist Luka je u taj posve običan događaj susreta dviju trudnih žena, unio nekoliko važnih poruka koje su taj sasvim običan događaj pretvorile u evanđelje. Vjerojatno nam nikad neće biti moguće do kraja prodrijeti u sve poruke koje u sebi sadrži neki evanđeoski događaj. 

Evanđelje je, kao i Krist, „poput bogata rudnika što ima mnogo rukavaca s blagom. I ma koliko tko kopao, nikad neće stići do dna ili na kraj. Štoviše u svakom rukavcu posvuda susreće(mo) nove žile novih bogatstava“ (sv. Ivan od Križa). Zato ćemo, jer nam nije moguće sve, izdvojiti barem neke poruke koje nam u ozračju božićnog otajstva nudi događaj koji nam je prenio današnji evanđeoski ulomak. Pri tom se služimo promišljanjem Fernanda Armellinia, Ascoltarti è una festa, La letture domenicali spiegate alla comunità – Anno C, str. 47-49.

Prva poruka koju bismo mogli izdvojiti tiče se pozdrava koji je Marija uputila Elizabeti, a koji je u nerođenom Ivanu Krstitelju potaknuo radosnu zaigranost. Taj Marijin pozdrav je zasigurno bio uobičajeni pozdrav među Židovima, a to je pozdrav: Shalom. Taj bismo pozdrav mogli hrvatski prevesti kao pozdrav: Mir tebi. Nije to želja tek običnog mira, iako je i on uključen u taj pozdrav, nego je u tom pozdravu sadržana želja za ispunjenjem svih Božjih obećanja svome narodu koja svoje potpuno dovršenje imaju u Mesijinu dolasku.

Marijin pozdrav mira u ovom kontekstu postaje svečani evanđeoski navještaj koji će u Lukinom evanđelju za sve učenike postati misionarsko poslanje: „U koju god kuću uđete najprije recite: 'Mir kući ovoj!'“ (Lk 10, 5), a svoje će konačno ostvarenje imati u otajstvu Isusovog uskrsnuća, kako to svjedoči pozdrav: „Mir vama!“ (Lk 24, 36), koji je uskrsnuli Isus uputio svojim učenicima.

Druga se poruka može izvući iz riječi koje je Elizabeta uputila Mariji: „Blagoslovljena ti među ženama!“ Ove, naime, riječi imaju svoju starozavjetnu prošlost u kojoj su bile upućene dvjema starozavjetnim ženama, Jaeli (Suci 5, 24) i Juditi (Jdt 13, 18), koje su, iako osobno neznatne, svojim hrabrim djelom spasile starozavjetni Božji narod u teškim trenucima njegove povijesti. Ovim riječima Elizabeta ispovijeda da Bog i u Mariji koja je povjerovala Bogu i njegovom planu spasenja izvodi jednako veličanstveno djelo spasenja, dapače i još veće jer Elizabeta svoj blagoslov nastavlja riječima blagoslova i za plod Marijine utrobe koji je, u konačnici, razlog Marijinog blagoslova, ali i blagoslova svih nas.

Treća poruka se nadovezuje na ovaj dodatni blagoslov, a sadržana je u Elizabetinim riječima: „Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega.“ Ni ove riječi nisu potpuno izvorne nego su preuzete od Davidovog usklika nakon što nije uspio prvi pokušaj unošenja Zavjetnog kovčega u Jeruzalem: „Kako bi mogao doći k meni kovčeg Jahvin?“ (2 Sam 6, 9). 

Preuzimajući ove starozavjetne riječi i primjenjujući ih na trudnu Mariju, Elizabeta u njoj prepoznaje Zavjetni kovčeg. S ovom porukom je povezano i vrijeme koje je Marija ostala s Elizabetom prije nego li se vratila svojoj kući. Jer je, naime, i Kovčeg zavjetni prije nego li je konačno unesen u Jeruzalem ostao tri mjeseca u kući Obed Edomovoj, koju je Bog zbog toga obilno blagoslovio (2 Sam 6, 10-11). Kao što je Zavjetni kovčeg svuda donosio radost i blagoslov, tako to, kao novi Zavjetni kovčeg u kojemu se nalazi Božja prisutnost, čini i Marija u Elizabetinoj i Zaharijinoj kući, ali i u svuda drugdje gdje dođe.

Želio bih da ove tri poruke pokušamo shvatiti ne samo kao govor o Mariji i njezinoj jedinstvenoj ulozi u povijesti spasenja, a ta uloga je bila biti „majka Gospodina mojega“, odnosno Zavjetni kovčeg po kojemu će Bog moći boraviti među nama i ostvariti svoj plan mira i blagoslova za sve ljude, nego i kao poziv koji evanđelist Luka upućuje nama i to u dvostrukom smislu.

Prvi je da i mi s Elizabetom primimo Mariju u kuću, kuću svoga srca, ali i svojih obitelji, župa, biskupija, svojih gradova i nacija, Crkve i svijeta svoga vremena, i čujemo Marijin pozdrav: Shalom!, kojim nam ona navješćuje mir, ne onaj obični, nego onaj mesijanski mir, mir u kojemu se dogodilo ostvarenje svih Božjih obećanja. To je istovremeno i poziv da Mariju s Elizabetom ispovjedimo kao blagoslovljenu među ženama, onu u čijoj je neznatnosti Bog našao najidealnije mjesto svoga boravka među nama i otpočeo svoje djelo spasenja.

Drugi je da u Marijinom poslanju navjestiteljice mira prepoznamo i svoje vlastito kršćansko poslanje. Sjetimo se da nam je Isus rekao da je upravo to ono što smo prvo poslani donositi svakoj kući u koju uđemo. Samo tako ćemo i mi, mi kao Crkva i mi kao kršćani, svojim „Elazabetama“, a to su zapravo svi ljudi, moći biti blagoslovljeni donositelji Isusa Krista i navjestitelji njegovog spasenja.

U duhu ovog poziva završit ću ovo promišljanje jednim ulomkom iz Govora bl. Izaka, opata samostana Stella, koji smo proteklih dana susreli u liturgiji Časoslova, a koji između ostaloga ovako promišlja odnos onog Marijinog, crkvenog i našeg pojedinačnog kršćanskog koje je zapravo jedino vječno, biti Božje boravište, Zavjetni kovčeg. Ovako on to sažima: „Gospodnjom se baštinom smatra općenito Crkva, posebno Marija, a pojedinačno svaka duša. U šatoru Marijina krila Krist je boravio devet mjeseci, u vjerskom šatoru Crkve boravit će do svršetka svijeta, a u poznavanju i ljubavi vjerne duše boravi će navijeke“ (Časoslov, svezak 1, str. 170).

mons. Mate Uzinić
biskup dubrovački