Dan Gospodnji 565

Služimo u ljubavi kao janjci među vukovima

Služimo u ljubavi kao janjci među vukovima
ILUSTRACIJA

Isus želi da budemo svećenici Bogu našemu, odnosno da služeći u ljubavi kao janjci među vukovima – to je naše prirodno okruženje u svijetlu kojeg lakše shvaćamo i neke aktualne događaje poput medijskog linča vjeroučiteljice Dubrovačke biskupije – nastavimo živjeti u skladu s logikom koju je on živio i graditi kraljevstvo koje je on gradio.


Isus Krist, Kralj svega stvorenja (B), 2018.

Viđenju proroka Danijela iz današnjeg prvog čitanja prethodilo je viđenje četiriju nemani koje izlaze iz mora u kojemu se za biblijskog pisca kriju zle sile. U tim nemanima ili zvijerima on prepoznaje nemilosrdna i nasilna kraljevstva od kojih je trpio njegov narod jer su se vladari tih kraljevstava prema njemu zvjerski ponašali. Najnemilosrdnije i najzvjerskije je bilo ono posljednje, predstavljeno u jedanaestom rogu posljednje zvijeri.

U njemu povijesno prepoznajemo kraljevstvo Antioha Epifana koji je pokušao Židove nasilno odvratiti od njihove vjere i njihovih predaja. Jedno od najdirljivijih svjedočanstava mučeništva tog vremena je svjedočanstvo o mučeništva majke i sedmorice njezinih sinova (usp. 2 Mak 7).

S pravom se u susretu s takvim svjedočanstvima, a ona nažalost nisu samo pitanje prošlosti nego i pitanje sadašnjosti kako smo to vidjeli i u prošlonedjeljnom razmišljanju, postavlja pitanje kakvog to sve ima smisla i hoće li tome ikad doći kraj. Odgovor nudi nastavak Danijelovog viđenja kojemu dio čini i današnji ulomak, a u kojemu nakon svega na scenu stupa Bog, predstavljan kao Pradavni, sijedi starac, ali i sudac koji će zasjesti na prijestolje da donese pravdu. A njegove pravda će biti pogubljenje nemani s jedanaestim rogom, oduzimanje vlasti drugim nemanima i predaja vlasti koja nikad neće proći i kraljevstva koje nikad neće propasti Sinu čovječjemu.

Nakon što im se vrlo skoro dogodilo nacionalno oslobođenja i bila povraćena nacionalna neovisnost Izraelci su zasigurno mogli pomisliti da je ispunjeno Danijelovo proročanstvo. No nije bilo tako. Novi nacionalni vladari nisu bili puno bolji od onih starih, stranih vladara. I oni su vrlo brzo ljudsko lice zamijenili licem nemani i postali tlačitelji i iskorištavači onih koji su im bili podređeni. Čini se da Orwellova Životinjska farma uvijek isto funkcionira. Što je onda ostalo od Danijelovih snova i viđenja?

Odgovori na to pitanje mi kršćani pronalazimo u Isusu iz Nazareta kojega, prepoznajemo kao Krista jer u njemu vidimo ispunjenje Danijelovog viđenja i ostvarenje svih i starozavjetnih proročanstava. On je svjedok vjerni, prvorođenac od mrtvih, vladar nad kraljevima zemaljskim – ispovijedamo i mi s liturgijom prve Crkve koja je nadahnula jedno drugo proročanstvo koje nam prenosi današnja liturgija, ono apostola Ivana u Knjizi Otkrivenja.

U današnjem evanđelju koje je dio Isusovog procesa i osude, Isus se sam pred Pilatom u duhu ovih proročanstava prepoznao kao kralj. Nakon toga je, kako nas poučava evanđelist Ivan, Isus osuđen na smrt, izbičevan, izrugan i ispljuskan postao kralj s trnovom krunom i križem kao tronom na kojemu je, napisan na tri jezika da ga u skladu s Danijelovim proročanstvom mogu razumjeti svi jezici i narodi, stajao natpis: Isus Nazarećanin, kralj židovski.

Čudno ostvarenje proročanstva i na prvi pogled potpuno različito od Danijelovog viđenja. Ali to je samo prividno tako. Zapravo upravo u toj prividnoj razlici se nalazi smisao i ispunjenje Danijelovog proročanstva. Umjesto nemani i zvijeri koje karakterizira moć i vladanje u Isusu imamo Sina čovječjega kojega karakteriziraju slabost i služenje. I u tome je on potpuno ljudski da ljudskiji ne može biti. Pilat i Isus prividno govore o istom. Govore o Isusu kao kralju, ali Isusovo biti kralj nije isto što i Pilatovo biti kralj.

Pilat, a s njim i svi oni koji kraljevstvo promatraju kroz iskustvo nemani, u onom biti kralj vidi vladara koji se vodi principom moći i vladanja, vladara koji je nerijetko neman i zvijer svojim podložnicima. Povijest, nažalost i naša kršćanska, je puna dokaza za to. Kristovo je kraljevstvo utemeljeno na drugačijem principu. To nije princip moći i vladanja nego slabosti i služenja. Kad se usvoji taj princip, neman ili zvijer se u svim slučajevima mijenja – zanimljivo se u ovom kontekstu prisjetiti jednog drugog svjetski poznatog djela koje je nadahnuto tom istinom, a riječ je bajki Ljepotica i zvijer – i njezino mjesto preuzima čovjek, novi čovjek, čovjek obnovljen u Isusu Kristu koji jest kralj, ali koji u pojam kralj unosi novi kriterij.

Umjesto kriterija čovjek je čovjeku vuk koji stoljećima ponavljamo, on je usvojio i živio kriterij prema kojemu je čovjek i vuku čovjek, čovjek u onom najpozitivnijem značenju tog pojma. Pa čak i više od toga, kako se to može razumjeti iz njegove vlastite sudbine, ali i poslanja učenika koje je u Markovom evanđelju koje smo čitali ove liturgijske godine pozvao da sve ostave, uzmu svoj križ i da ga slijede, a u Lukinom evanđelju koje ćemo čitati sljedeće liturgijske godine koju započinjemo sljedeće nedjelje poslao po dva pred sobom u svaki grad i svako mjesto riječima: Evo, šaljem vas kao janjce među vukove (Lk 10, 3).

Utješna je ovo spoznaja koja nas kršćane obvezuje. On koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha i učini kraljevstvom ne želi da budemo njegovi vojnici, podanici i sluge. Bojim se da svojim militantnim kršćanskim stavovima ovo ponekad zaboravljamo. Ali želi nešto drugo. Želi da budemo svećenici Bogu našemu.

Ovo biti svećenici se odnosi na sve kršćane, a ne samo na nas koji se tako u Crkvi zovemo. A on to želi kako bismo i mi, služeći u ljubavi kao janjci među vukovima – to je naše prirodno okruženje u svijetlu kojeg lakše shvaćamo i neke aktualne događaje poput medijskog linča vjeroučiteljice Dubrovačke biskupije – mogli nastaviti živjeti u skladu s logikom koju je on živio i graditi kraljevstvo koje je on gradio.

mons. mate uzinić, biskup dubrovački