Dan Gospodnji 1384

Biti na osami znači susresti se s Gospodinom

Biti na osami znači susresti se s Gospodinom
FOTO VOJKO BAŠIĆ / CROPIX

16. nedjelja kroz godinu (B), 2018.
U Isusu, onakvom kakvim su nam ga danas predstavili evanđelje i drugo čitanje, prepoznajemo Gospodina kao osjećajnog i brižnog pastira o kojemu tako lijepo pjeva današnji psalam, kao i ostvarenje Jeremijinog proročanstva o Gospodinovom dolasku da sam skupi svoje ovce raspršene zbog loših pastira koji ih upropašćuju i raspršuju i opskrbi ih novim pastirima, pastirima koji će imati njegovu osjećajnost i brižnost. 

Ovu osjećajnost i brižnost Isus u prvom dijelu današnjeg evanđelja očituje prema samim pastirima, koje evanđelist Marko jedino na ovom mjestu naziva apostoli, one koji su, kao Isusovi poslanici, u njegovo su ime djelovali i njemu polagali račune o svom poslanju. Kaže im Isus, nakon što su ga izvijestili o svemu što su učinili i naučavali: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.“ U drugom dijelu evanđelja Isus tu osjećajnost širi na silan svijet, odnosno sve ljude. „Sažali mu se – kaže evanđelist – jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.“

Iako nam se, na prvu, može učiniti da se ova Isusova osjećajnost i brižnost na različit način očituje prema različitim kategorijama osoba i da, u konačnici, njegova brižnost i osjećajnost za „silan svijet“ ima prednost nad onom osjećajnošću i brižnošću za „apostole“, zapravo to nije tako. Svi se mi možemo, a i trebamo, prepoznati i u jednima i u drugima. I sve nas, s jedne strane, Isus poziva da se povučemo „u osamu na samotno mjesto“ i tamo u zajedništvu s njim malo otpočinemo – ona zna da bez toga jednostavno ne možemo biti njegovi apostoli – kako bi nas, upravo kroz tu osamu u zajedništvu s njime, osposobio za „izlazak“, za biti apostoli ondje gdje se nalazi „silan svijet“, biti pastiri svima koji su „kao ovce bez pastira“.

Naše kršćansko poslanje, poslanje Crkve, je biti u njegovo ime pastiri, odnosno biti oni koji će Isusovu brižnost i osjećajnost za nas, a to je Božja brižnost i osjećajnost koju prepoznajemo u mnogim stvarima i situacijama, ponuditi svima, da bi ga i oni mogli Isusa prepoznali kao osjećajnog i brižnog pastira, Boga koji se za sve brine.

Najbolji primjer za ovu Isusovu osjećajnost i brižnost za nas, ali po nama i za sve druge, je nedjeljna euharistija. Ona je Isusov osjećajni i brižni poziv svakom od nas kršćana da nakon određenog tjedna koji je bio naše poslanje, budemo malo na samotnom mjestu, u osami, odvojeni od svakodnevice, ali i u zajedništvu s njime. Upravo to mjesto osame u zajedništvu s njim su naše crkve i nedjeljna euharistija. Neophodni su nam ti nedjeljni euharistijski trenuci, koji su darovani Crkvi i nama kao kršćanima kao trajni znak Gospodinove osjećajnosti i brižnosti, ne samo zato da bismo Gospodinu podnijeli račune, iako je i to važno, nego i zato da bismo skupili snagu za nove apostolske izazove u tjednu koji je pred nama. 

Zato za nas kršćane biti na osami i otpočinuti ne smije značiti ni onda kad smo na praznicima biti bez euharistije. Za nas biti na osami i otpočinuti malo uvijek i ponovo znači susresti se s Gospodinom, moći čuti njegove riječi i nahraniti se njegovom prisutnošću, ali i osnažiti se prisutnošću braće i sestara u istom kršćanskom i apostolskom poslanju, kako bismo nakon onoga „idite u miru“, Isusovu osjećajnost i brižnost, odnosno, kako to sv. Pavao lijepo kaže, da je Isus Krist „mir naš“, u Gospodinovo ime i s njegovom osjećajnošću i brižnošću za svakoga, kao Crkva i kršćani, mogli donijeti svima, skupljajući što je raspršeno i ujedinjujući što je razjedinjeno, na crkvenoj, nacionalnoj, ali i svjetskoj razini, navješćujući „mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi (odnosno svi) u jednom Duhu imamo pristup Ocu.“

mons. Mate Uzinić
biskup dubrovački