Dan Gospodnji 790

Plodovi navještaja evanđelja će sigurno doći

Plodovi navještaja evanđelja će sigurno doći
FOTO TOM DUBRAVEC / CROPIX

11. nedjelja kroz godinu (B), 2018.
Evanđelje je optimistično. Ono je, kako nam to kaže i prijevod ove riječi, radosna vijest. Vjerujemo li evanđelju kao radosnoj vijesti i njegovom optimizmu, a mi i jesmo kršćani zato što mu vjerujemo, trebamo biti strpljivi. I trebamo biti ljudi nade. Današnje nas evanđelje na to poziva kroz dvije prispodobe.

Prva prispodoba, prispodoba o sjemenu bačenom u zemlju, poziva nas na strpljenje. Ona je upućena svim kršćanima u našoj zadaći biti navjestitelji evanđelja, a po tom i sijači sjemena Božje riječi. Osobito u adresatima ove prispodobe, sada nakon što smo uglavnom našim mladim vjernicima podijelili sakrament krizme ili potvrde, vidim nas koji smo – od roditelja, preko župnika i vjeroučitelja, do nas biskupa – bili uključene u proces njihove priprave, a koji smo često, možda zbog nekog „Krizma party-a“ – da i to postoji koliko god čudno zvuči – i osobito zbog slabog odaziva na župnu katehezu i misna slavlja nakon krizme – ovo je nešto što je uobičajeno i bojim se da se načelno može reći kako nema župe koja je iznimka – razočarani rezultatom svog pastoralnog djelovanja. 

A ne bismo to trebali biti ako smo sigurno da smo napravili ono što smo mogli, posijali dobro sjeme, tj. navijestiti autentično evanđelje Isusa Krista. U tom slučaju plodovi, bez obzira na to što se to u početku tako možda ne čini, sigurno doći. I ne samo to. Bit će i višestruko umnoženi. Važno je poštivati proces rasta. On nije i ne može biti u vlasti onoga koji sije. Zato trebamo biti strpljivi.

Pomisliti da se mi možemo umiješati i ubrzati ovaj proces, značilo bi sebi pokušati prisvojiti ovlasti koje ima samo Bog. I značilo bi drugima, u ovom slučaju su to naši krizmanici, oduzeti neophodnu slobodu koja, kad je u pitanju vjera, uvijek i svima treba biti zagarantirana. Ne poštujemo li tu slobodu, naša će se nastojanja, usprkos najboljim namjerama, izazvati potpuno suprotni učinak. Zato je potrebno, nakon što smo učinili što smo mogli učiniti, jednostavno stati, „zaspati“, a onda mirno i strpljivo promatrati kako Bog i tlo na koje smo zasijali čine sve ostalo, rađajući višestrukim plodovima.

Druga prispodoba, prispodoba o gorušičinom zrnu, poziva nas na nadu. Nada je to da u svakom zasijanom sjemenu Božjega kraljevstva, pa i onom najmanjem, nevidljivom oku, onom velikom poput zrna gorušice, postoji izniman potencijal. U stvarnosti sjeme kraljevstva Božjega na ovom svijetu uvijek ostaje malo i lišeno ovozemaljske slave i veličine, dok njegovi plodovi nadilaze svako očekivanje i opravdavaju našu nadu. 

U ovu prispodobu, obogaćujući je porukama, Isus je ugradio poruku o pticama nebeskih koje se gnijezde u granama stabla gorušice, preuzimajući tako poruku i proročanstvo proroka Ezekiela o uključenosti u Božje kraljevstvo svih ljudi i naroda. Isus govori iz perspektive svoje skore muke i smrti nakon koje će poruka spasenja po apostolima biti ponuđena svima. 

Prorok polazi od situacije vlastitoga naroda u babilonskom sužanjstvu. On svom narodu ovim proročanstvom želi očuvati nadu u povratak u domovinu i obnovu onog što se činilo zauvijek izgubljeno. Bio je to, u prorokovom slučaju, jasan navještaj mesijanskih vremena, onoga što se počelo događati u Isusu Kristu, ali i onoga što se nakon toga dogodilo u otajstvu njegove muke, smrti i uskrsnuća i otajstvu apostolskog poslanja do kraja zemlje.

Gledajući iz naše perspektive lako u Isusovoj prispodobi i Ezekielovom proročanstvu možemo prepoznati i stvarnost Crkve kao djelomično ostvarenje onoga o čemu je Isus govorio. Crkva se kroz dvije tisuće godina od one male grančice i malenog početnog gorušičina zrna koje je izraslo iz Isusovog groba i vjere u njegovo uskrsnuće, razgranala u veličanstveno stablo i proširila diljem svijeta i među svim narodima. 

I možda je naš problem, problem Crkve, to što smo postali veliki, pa nam se čini da smo kraljevstvo Božje, a istovremeno u mnogi stvarima u Crkvi, ali i u svom odnosu prema drugima, nismo zaživjeli u skladu s logikom kraljevstva Božjega i njegovim vrijednosnim sustavom. Da bismo to ispravili, da bismo ponovo mogli biti ono na što nas je kao Crkvu Isus pozvao i poslao, trebamo svaki dan ponovo sve više postajati svjesni toga da mi, Crkva, nismo ostvarenje kraljevstva Božjega, nego tek njegova mala grančica, zrnce, malo poput zrna gorušice. Ovo će nam pomoći da budemo ponizni. I da, usprkos svim kušnjama i razočarenjima, a možda baš zbog njih, budemo „puni pouzdanja“.

Iako bismo se i mi ponekad „najradije … iselili i tijela i naselili kod Gospodina“ jer vjerujemo da je konačno ostvarenje kraljevstva Božjega trenutak kad nam se „svima … pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo“, mi kršćani, Crkva, znamo da nam je poslanje biti u ovom svijetu kao malene grančice, zrna gorušice, kraljevstva Božjega.

Strpljivo i zauzeto radeći na stvaranju preduvjeta velikom kraljevstvu Božjem, kako bi ono barem u sjemenu moglo biti vidljivo već sada, a Crkva i svijet u kojemu živimo i djelujemo, bliži idealu koji je za nas uvijek bio i ostaje Božje kraljevstvo, kraljevstvo za koje svaki dan molimo i koje s vjerom i zauzeti u ljubavi, strpljivo u nadi iščekujemo.

mons. Mate Uzinić
biskup dubrovački