Dan Gospodnji 669

Neka među nama u Crkvi vlada duh prijateljstva

Neka među nama u Crkvi vlada duh prijateljstva
ILUSTRACIJA

6. vazmena nedjelja (B), 2018.
„Bog je ljubav!“, kaže sv. Ivan u ulomku koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje. Isus nam danas priopćava da je krajnja posljedica te činjenice da je Bog ljubav, a što se očitovalo u Očevoj ljubavi prema njemu i u njegovoj ljubavi prema nama, njegova i naša radost. Sve što je, ljubeći nas onakvom ljubavlju kakvom je Otac ljubio njega, učinio i sve što je govorio, Isus je činio i govorio „da (njegova) radost bude u (nama) i da (naša) radost bude potpuna.“ Ta se radost za nas očituje u tri stvari.

Prva je Isusova zapovijed ljubavi. Nije to bilo kakva ljubav. To je ona ljubav kojom je, nadahnjujući se na Očevoj ljubavi prema njemu, Isus ljubio nas. Polažući život iz ljubavi, jer to je najveći mogući oblik ljubavi, Isus je takvom ljubavlju ljubio i ljubi svakog od nas i sve ljude. Da bismo bili radosni i činili druge radosnima, on i nama zapovijeda takvu ljubav.

„Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ Ovu zapovijed Isus zove svojom jer joj je on kriterij. Do tada je kriterij zapovijedi ljubavi prema bližnjima bio onaj koji ljubi: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ (Lev 19, 18). Od sada je kriterij zapovijedi ljubavi prema drugima Isus i njegova ljubav prema nama. Ovim ova zapovijed postaje i nova jer takva zapovijed do tada nije postojala (usp. Iv 13, 34).

Tim što je nova, ona ne dokida stare zapovijedi nego ih nadopunjuje i ispunja. U njoj je sadržana ljubav i prema Bogu i prema bližnjima. Ona uključuje i prijatelje i neprijatelje, članove obitelji i strance, poznate i nepoznate. Ta ljubav poziva na činjenje dobra i izbjegavanja zla, opraštanje, a ne osvećivanje, prihvaćanje, a ne odbacivanje, uključivanje, a ne isključivanje, na služenje i žrtvovanje, na umiranje za druge iz ljubavi… To je, ta Isusova zapovijed ljubavi, u konačnici poziv da naše srce bude veliko kao Božje srce, da budemo sveti, savršeni, milosrdni, kao što je on svet, savršen i milosrdan.

Druga je Isusova poruka da smo mi njegovi prijatelji. Prijateljstvo s njim se očituje u vršenju njegovih zapovijedi. Zapovijedi nisu uzrok prijateljstva s Isusom, kako bi se na prvu moglo pomisliti, nego su mu posljedica. Iako Isus govori o zapovijedima u množini, njegova je zapovijed zapravo jedna i jedina: ljubiti jedni druge onako kako je on ljubio nas. Činimo li tako, mi se prestajemo ponašati prema Isusu kao da smo njegove sluge, ograničavajući se na minimum, na onome što moramo činiti, i postajemo njegovi prijatelji čineći ono što on želi da učinimo. Velika je razlika između slugu i prijatelja. Slugama se priopćavaju zadaće. Prijateljima se planovi. Isus učenicima ne daje zadaće. On im povjerava svoje planove.

Između Isusa i nas, njegovih učenika, nema tajni. On je s nama podijelio sve. Sve što je čuo od Oca priopćio je nama. Na kraju nam je dao i sam svoj život, kao izraz najveće moguće ljubavi za nas, svoje prijatelje. Važna je ovo poruka. U njoj je istovremeno sadržan i poziv da i mi od Isusa prestanemo činiti svoga gospodara, onoga koji nam može dati ovo ili ono, uključujući i život vječni, i da mu budemo, ono što je on nama, da mu budemo prijatelji, da između nas i Isusa ne bude tajni. I da mu, kao svom prijatelju, sve darujemo, uključujući i svoj vlastiti život, onako kako je to on, kao naš prijatelj, učinio za nas, odnosno da  njegov život postane naš život i naš život njegov život.

Ova se poruka istovremeno pretvara i u poslanje. To poslanje je povezano s onim prethodnim pozivom na ljubav poput Isusove. To je poslanje da i među nama u Crkvi vlada duh prijateljstva, da postanemo jedni drugima prijatelji, oni među kojima nema tajni – ovo je poziv i na veću transparentnost u Crkvi koja bi, da je ima, spriječila mnoge loše stvari koje su nam se događale i događaju – odnosno da budemo oni koji su, služeći svatko u ljubavi poput Isusove ondje gdje nas Gospodin šalje, jedni drugima spremni sve darovati, uključujući i vlastiti život.

Treće je da smo mi izabrani od Isusa, a ne on od nas. Ovo često zaboravljamo. I onda s visoka, a možda i s prezirom, gledamo na one druge za koje nam se čini da nisu izabrani. Najbolji primjer takvog ponašanja je Petar i ljudi u njegovoj pratnji, koji su na čudesan način i izravnim djelovanjem Duha Svetoga trebali naučiti da je Isus spasitelj svih ljudi, a ne samo Židova, odnosno da Bog nije pristran, da on ne voli jedan narod više od drugoga naroda, jednog čovjeka više nego li drugog čovjeka, nego da mu je “u svakom narodu … mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.“

Mislimo, kao što su prije ovoga događaja mislili Petar i njegovi pratitelji, a s njima i cijela jedna skupina u prvoj kršćanskoj zajednici, da smo mi, naš neporočan život, naša religiozna i vjerska praksa, življenje po zapovijedima, u njihovom slučaju življenje po Zakonu i pripadnost židovskom narodu, ono što je Isusa približilo nama. A istina je sasvim drugačija. Isus nas nije izabrao zato što smo dobri. Dapače, kako na jednom mjestu jasno poručuje sv. Pavao kad kaže: „Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije“ (Rim 5,8).

Isus nas je susreo onakve kakvi jesmo. I izabrao nas je i pozvao. I povjerio nam je svoje poslanje. To poslanje je u povezanosti s njim donositi rod, biti radosni i donositi evanđeosku radost drugima. Taj se rod donosi samo ako životom svjedočimo da smo njegovi prijatelji živeći svoje kršćansko poslanje ljubavi. Isus je, odnosno naša povezanost s njim, neophodan za takav rod. Zato bez njega ništa ne možemo učiniti. Ali s njim možemo učiniti sve.

I ovdje također vrijedi obrnuto. Ni Isus bez nas ne može ništa napraviti. Izabirući nas i uvrštavajući nas među svoje prijatelje on želi biti potreban nas i našeg djelovanja. On u nama, u Crkvi, po Duhu Svetome koji nam je darovan, želi nastaviti svoje djelo spasenja, kako bismo njegovu radost, radost evanđelja, prenijeli do kraja zemlje i do kraja vremena. Zato nas Isus izabire za svoje prijatelje i šalje da ljubimo jedni druge, da ljubimo sve ljude, onako kako je on ljubio nas.

mons. Mate Uzinić
biskup dubrovački