Dan Gospodnji 993

Bojimo se trenutaka pustinje i tišine!

Bojimo se trenutaka pustinje i tišine!
ILUSTRACIJA

1. korizmena nedjelja (B), 2018.
Kao i svake godine liturgija prve korizmene nedjelje nas s Isusom odvodi u pustinju. Ove nas godine na tom putu prati evanđelist Marko koji je u svom opisu veoma sažet, ali i dubok. Kaže nam da je Isus u pustinju otišao nadahnut od Duha. To je isti onaj Duh koji je kod krštenja na Jordanu sišao na Isusa u liku goluba, dok se čuo Očev glas s neba: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Mk 1, 11)

Evanđelist nam kaže i da je Isus u pustinji boravio četrdeset dana, da ga je iskušavao Sotona, da je bio sa zvijerima i da su mu anđeli služili. Ovaj broj četrdeset je pun simbolike. Boraveći četrdeset dana u pustinji Isus je proživio četrdesetogodišnje pustinjsko iskustvo izabranog naroda na putu iz egipatskog sužanjstva prema Obećanoj zemlji. Broj četrdeset podsjeća i na dva starozavjetna saveza: onaj s Noom o kojemu su progovorila oba današnja čitanja, a koji se dogodio nakon četrdesetodnevnog potopa u kojem autor drugog čitanja vidi protulik krštenja, i onaj s Mojsijem, koji se dogodio nakon njegovog četrdesetodnevnog boravka na Sinaju.

Evanđelist ne govori ništa o sadržaju kušnji. To nam omogućuje da mi u njegovim kušnjama možemo prepoznati i svoje vlastite kušnje. Krštenjem smo s Bogom sklopili savez, postali smo njegovi sinovi i kćeri, ali time nismo postali savršeni. I dalje smo slabi i grešni ljudi koji mogu biti kušani. Da se zbog toga ne bismo obeshrabrili, važno nam je znati da ni Isus nije bilo oslobođen kušnje. I da je on pobijedio kušnje. Ali i naučiti da i mi možemo, gledajući u njega i njegov primjer, pobijediti kušnje u pustinjama vlastitog života. Da bi se dogodila ta naša pobjeda, korizma nas, zajedno s Isusom koji se nakon pustinje vratio u Galileju i počeo propovijedati evanđelje Božje, poziva na obraćenje.

Zborna molitva ove prve korizmene nedjelje pozvala nas je da 'napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer'.

U ozračju pročitanog evanđelja ovo bismo mogli shvatiti kao poziv da u ovoj korizmi krenemo za Isusom u pustinju. Za otići u pustinju nije potrebno puno. Zapravo, dovoljno je koji trenutak u danu ništa ne činiti, nego dozvoliti Gospodinu da on nešto čini za nas. To je ono što nama je teško. Teško nam je i bojimo se ništa ne činiti i dozvoliti Bogu da bi on Bog mogao nešto učiniti za nas. Zbog toga svaki trenutak u svom danu ispunimo bukom, glazbom, televizijom, facebookom, igricama, izlascima, razgovorom, nakakvom aktivnošću zbog koje u našem danu nema vremena za pustinju i šutnju.

Ma zapravo, mi se šutnje bojimo. Bojimo se trenutaka u kojima ne bismo ništa radili! Bojimo se trenutaka pustinje i tišine! Želimo li slijediti Isusa i s njim pobijediti Sotonu i njegove kušnje, ali i osjetiti anđeosku utjehu korizmenog vremena, moramo od sebe odagnati taj strah i dozvoliti Duhu da i nas povede za Isusom i s Isusom u pustinju. Bez toga korizma neće i ne može funkcionirati.

Današnje evanđelje nije se zaustavilo u pustinji, koja se nalazi u Judeji, nego se zajedno se s Isusom vratilo u Galileju, onaj prostor i ljude s kojima je Isus živio prije nego se povukao u pustinju. Primijenimo li ovo na nas, onda se i mi moramo osjetiti prozvanima i pozvanima da plodove korizmenog vremena i naše korizmene pustinje, naših odricanja ili pozitivnih odluka koje smo u ovoj korizmi odlučili napraviti, prenesemo iz Judeje u naše Galileje, u naš prostor i vrijeme, naše odnose, osobito svakodnevicu svojih obitelji, susjedstva, radnog okruženju. Bez toga korizma nema i ne može imati smisla.

Potrebno je, dakle, i jedno i drugo. Potrebno se povući u pustinju kako bismo u njoj pobijedili kušnju i obnovili savez s Bogom sklopljen u našem krštenju – na taj savez nas upućuje prvo čitanje iz Knjige Postanka koje govori o Noi, njegovim sinovima i savezu nakon potopa kojemu je znak duga u oblaku i drugo čitanje iz Prve poslanice svetog Petra apostola koje u potopu i Noinoj korablji koja je spasila čovječanstvo vidi protulik kršenja – da bismo zatim te plodove pustinje, odnosno obnove krsnog saveza s Bogom, mogli prenijeti u svakodnevicu i u njoj ih živjeti.

Prvo bez drugog je beskorisno, a drugo je bez prvog nemoguće. Ako se naša korizmena pustinja ne bi pozitivno odražavala na naš svakodnevni život u korizmi, ali i nakon korizme, ako zbog nje i po njoj ne bismo postali bolji ljudi i bolji kršćani, mladići, djevojke, muževi, žene, očevi, majke, radnici, poslodavci, svećenici, biskupi itd., ona bi korizma i korizmeno vrijeme za nas bila beskorisna. Isto tako, ako ne bismo stvorili ozračje pustinje i svoje korizmeno vrijeme ispunili sadržajima koji su značajka tog vremena, poput milostinje, molitve i posta – a koji u sebi uključuje i stvaranje onog ozračja u kojemu ništa ne treba činiti da bi Bog mogao nešto učiniti – teško je, ako ne i nemoguće, postati bolji ljudi i kršćani, kao i sve ono drugo što sam nabrojio, a u čemu se svatko od nas može i treba pronaći.

Želimo li da nam ova korizma 2018. uistinu bude korizma u kojoj ćemo napredovati u spoznaji Isusa Krista i u životu slijediti njegov primjer, krenimo za Isusom u pustinju, nađimo u svojoj prehrani nešto čega ćemo se odreći, u svojim odnosima nekoga kome ćemo pomoći i osobito u svom danu koji trenutak za tišinu i molitvu – dozvolimo svojim jezicima i ušima da se malo odmore, a televizorima, radijima, kompjutorima, mobitelima, telefonima i slično da se malo ohlade da bi nam Bog mogao progovori u dubini našeg srca – kako bismo u drugim trenucima svoga dana, ali i nakon korizmenog vremena, plodove pustinjskog korizmenog iskustva mogli živjeti i, poput Isusa, svima koje susrećemo u Galileji naših života, riječima i životom svjedočiti poziv: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“

S nadom da ćemo se odazvati tom korizmenom pozivu na obraćenje i, uz pomoć molitve, milostinje i posta, krenuti ususret proslavi Uskrsa, ali i svom vlastitom uskrsnuću s Kristom, svima želim radosnu i svetu korizmu!

mons. Mate Uzinić
biskup dubrovački