Dan Gospodnji 387

Biti kršćanin znači slijediti Isusa svugdje

Biti kršćanin znači slijediti Isusa svugdje
ILUSTRACIJA

22. nedjelja kroz godinu (A), 2017.
U mojemu odgoju važnu je ulogu imala moja pokojna baka. No ono što sam zapamtio kao njezinu značajku bilo je to da bi nas djecu kad bismo napravili nešto dobro hvalila, a u drugom trenutku, ako nešto ne bismo napravili onako kako treba, bi nas toliko kudila da se činilo kao da onog dobra koje je maločas hvalila nije uopće bilo. Bile su to njezine odgojne metode koje su, uvjeren sam gledajući sada iz ove perspektive na sebe i svoju braću, dale dobre plodove.

Čini mi se čitajući današnje evanđelje, a prisjećajući se onog evanđeoskog navještaja od prošle nedjelje, da je i Isus sa svojim učenicima imao slične odgojne metode. Naime, današnji evanđeoski ulomak se poprilično razlikuje od onog prošlonedjeljnog, iako se radi o opisivanju istog događaja. Prošle je nedjelje Isus od svojih učenika predvođenih Petrom prepoznat i ispovjeđen kao „Krist, Pomazanik, Sin Boga živoga“, a ove nedjelje on samoga sebe naviješta kao onoga koji treba „da mnogo pretrpi …, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.“

Prošle nedjelje, e ovo me doista podsjeća na metodu moje pokojne bake, Petar je od Isusa bio nazvan „blaženim“ i „temeljnim kamenom“ na kojemu će Isus sagraditi svoju Crkvu jer je u jednoj rečenici sažeo ispovijest vjere, a ove ga nedjelje Isus nazva „sotonom“ i „skandalom“ jer je svojim opiranjem Isusovoj muci i smrti pokazao da mu nije jasno što to što je ispovjedio doista znači.

Isus svoje učenike pohvalom na jednoj strani, ali i oštrom kritikom na drugoj strani, želi poučiti pravom značenju onoga biti „Krist, Pomazanik, Sin Božji“. Njihovom shvaćanje tih pojmova je ograničeno i ljudsko. Koreći Petra kojega je maločas hvalio, Isus želi njihovo shvaćanje uzdići na višu razinu. Želi im pomoći da na njega i njegovo poslanje ne gledaju onako kako to čine ljudi, nego da ga počnu gledati onako kako ga vidi Bog. Želi im pomoći da im bude, da se poslužimo Isusovim riječima, „na pameti što je Božje, (a ne) što je ljudsko.“

A Bogu, kad je riječ o Isus koji je „Krist, Pomazanik, Sin Božji, nije bila na pameti ovozemaljska proslava, nego spasenje svijeta koje će se dogoditi po muci i križu, po smrti. Važno je naučiti da to isto, ovozemaljska proslava, nije Bogu na pameti ni u slučaju Isusovih učenika. On nikada nikome nije dao obećanje da će, slijedeći ga, imati ovozemaljsku sreću – iako ona nije isključena iz života onih koji Krista nasljeduju, ali im nije cilj – već ih sve poziva da ga nasljeduju na istom onom putu koji je i sam prošao.

„Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ Ovo je Isusov poziv koji se nikome na prvu ne može svidjeti. Ni nama se ne sviđa ovaj govor. Nije se sviđao ni prvim Isusovim učenicima. Nije se, budimo pošteni, taj govor sviđao ni Isusu samome. Ni njemu trpljenje nije bilo ugodno. Pa ipak, on ga je prihvatio jer je znao da je to jedini put spasenja, put prema uskrsnuću i proslavi.

Mi suvremeni kršćani smo previše naviknuti na Isusa Krista raspetoga. Križ nam je postao simbol. Ali, zbog naše naviknutosti na križ gotovo da nas više križ ne sablažnjava. Uopće nas ne uznemiruju Isusove riječi: „Hoće li tko za mnom … neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.

“Kad bismo, međutim, umjesto umjetničkih križeva na koje smo se naviknuli uistinu vidjeli nekog raspetog i onda čuli poziv da se i sami dademo razapeti, Kristove bi nam riječi, uvjeren sam, drukčije zvučale. Nedavno mi je netko rekao da je u knjizi nekog njemačkog teologa našao opis dojma koji je na autora ostavila umjetnička slika na kojoj je umjesto Isusa Krista bio razapet pas.

Na prvu ga je ta slika sablaznila, kao što sablažnjava i svakog od nas, ali što ju je duže promatrao sve više mu je ta slika raspetog psa dočaravala strahotu raspeća na koju se, gledajući svaki dan Isusa raspetoga na križu, bio u potpunosti navikao.

Možda bi i svima nama trebala slična šok terapija da bismo shvatili strahotu Isusovog puta od kojega ga je, jer mu bijaše na pameti ono što je ljudsko, Petar pokušao odvratiti, kako bismo prešli na višu razinu, razinu onog što je Božje, i odlučnije, ali i svjesnije, u svojoj svakodnevici i sami mogli krenuti tim putem kojim je prije nas hodio naš Gospodin.

Zovemo se i jesmo kršćani. Biti kršćanin znači upravo to, slijediti Isusa svugdje, pa i na putu križa, prihvaćajući Isusove riječi uvijek, pa i onda kad su teške za prihvatiti kao što su to riječi današnjeg evanđelja.
Da se Isus zadovoljio samo tim da on ponese križ i umre na križu, bilo bi nam mnogo lakše slijediti ga. Ali on se nije na tome zaustavio. On nam kaže da to i mi trebamo činiti. Možda nam se čini lakšim napustiti ga i krenuti u nekom drugom smjeru, pronaći nekog drugog učitelja i vođu, onoga koji će nam umjesto trpljenja obećati sreću i lagodan život. Nažalost to su mnogi izabrali. Mnogi to i danas čine.

Ali ima tu jedan problem. Svi oni se sa svojim obećanjima zaustavljaju prije smrti, pa čak i prije starosti. Život im vrijedi, a s njim i njihova obećanja, samo dok si mlad i zdrav. Isus, za razliku od njih, ide dalje. On govori o uskrsnuću. On to ima pravo govoriti jer će i sam uskrsnuti. I kaže da za istinsko „spasenje“ života, treba imati hrabrosti život „izgubiti“.

Ondje gdje vlada ljudska logika osobne koristi, ondje gdje ne vrijedi činiti ništa što nije meni u korist, život se prije ili kasnije izgubi. Ondje gdje je na snazi božanska logika kojoj na prvom mjestu nije uzimanje nego davanje, nije vlastita korist nego korist drugoga, život se istinski dobiva. To je ono što Isus zove „odreći se sebe“ i na što misli sv. Pavao u drugom današnjem čitanju kad nas poziva da „prikažemo svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu.“

Uđemo li malo dublje u ovu logiku vrlo brzo ćemo primijetiti da Isusove riječi i njegov poziv da ga slijedimo i nisu toliko čudne kako nam se to učinilo na prvi pogled. Naime, prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, svi doživimo iskustvo boli i patnje. Prihvatiti vlastito trpljenje i pokušati smanjiti trpljenje drugih, praktično je rješenje koje nam preporučuje današnje evanđelje. Zahvaljujući Isusu koji je išao pred nama i koji je na sebe uzeo sve naše boli i našu smrt, to prihvaćanje i vlastite patnje i patnje drugih, i vlastite smrti i smrti drugih, postalo nam je moguće jer nam njegova muka i smrt otvaraju perspektivu u uskrsnuću.

Sukob između onog ljudskog i onog božanskog u nama, odnosno između mentaliteta svijeta i logike evanđelja, može postati razlog da i nama riječ Gospodinova, kao i u Jeremijinom slučaju, „postane na ruglo i podsmjeh povazdan.“ Ali da bismo mogli imati točan konačan „račun“ svega onoga što život stavlja pred nas, trebamo imati na raspolaganju sve „brojeve“, odnosno trebamo na život gledati sa svih strana i osobito imati pred očima njegov kraj.

„Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?“ Ovo Isusovo pitanje je retoričko pitanje, koje u sebi samom krije odgovor. Onome tko životu svome naudi ni sav svijet neće koristiti ništa. Ali vrijedi i obrnuto. Onome tko svoj život izgubi sve će biti nadoknađeno. I u tome je naša nada.

I zato se Isusa isplati slijediti i preko križa. On je uskrsnuo. I mi ćemo uskrsnuti. Jer „doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.“

mons. Mate Uzinić
biskup dubrovački

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.