Dan Gospodnji 372

Tko može prosuditi koji je čovjek dobar, a koji nije?

Tko može prosuditi koji je čovjek dobar, a koji nije?
ILUSTRACIJA

16. nedjelja kroz godinu (A), 2017.
Evanđelje o rasipnom sijaču koje nam je liturgija ponudila prošle nedjelje ove se nedjelje nastavlja s tri prispodobe – slike iz svakodnevnog života – kojima Isus svojim suvremenicima pokušava približiti otajstva Božjeg kraljevstva.

Kroz sliku čovjeka koji strpljivo čeka žetvu da bi odvojio pšenicu od kukolja, prva od tri današnje prispodobe predočava nam Boga koji strpljivo čeka kraj vremena da bi odlučio dobre od zlih.

Važna je ovo poruka i za Isusove suvremenike i za nas danas. Isusovi suvremenici su očekivali Mesiju koji će odmah odlučiti dobre od zlih i učiniti da zlo zauvijek nestane iz kraljevstva koje će ustanoviti. Isus, koji je obećani Mesija, nudi sasvim drugačiju sliku Božjeg kraljevstva. Ono nije obilježeno odvajanjem dobra od zla i dobrih od zlih, nego Božjom strpljivošću kako bi i zli mogli postati dobri.

Ovim značenjem se nastavlja prošlonedjeljna misao o Bogu koji nikoga ne odbacuje, nego kao rasipni sijač koji ne štedi sjemena svakome daje šansu da se popravi. Isus ovom prispodobom dijeli našu osobnu povijest i povijest svijeta na razdoblje sijanja i rasta i na razdoblje žetve.

Razdoblje sijanja i rasta – to je vrijeme u kojemu živimo – obilježeno je Božjim strpljenjem.
Razdoblje žetve – to je ono vrijeme koje će uslijediti poslije ovozemaljskog života – bit će obilježeno Božjom pravdom. U međuvremenu nije moguće bezbolno odijeliti dobro od zla, istinu od laži, pravdu od nepravde. I tko god je to pokušao, tko god je na zemlji želio ustanoviti Božju pravdu, nije u tome uspio. Počinio je još veće zlo, veću nepravdu. Zato Bog, poput sposobna žeteoca, strpljivo čeka. Svijet je za njega njiva na kojoj raste zajedno i pšenica i kukolj.

Ista slika koju prispodoba primjenjuje na svijet može biti primijenjena i na Crkvu. Ni Crkva nije, kao ni svijet, sastavljena samo od dobrih, nego i od zlih. I hvala Bogu da je tako jer ni mi sami nismo uvijek dobri. Gdje bismo bili da nas je Bog iščupao svaki put kad smo se svojim nedosljednim kršćanskim životom od pšenice pretvorili u kukolj?

Ima još nešto što valja uočiti kao posebnost Gospodnje njive o kojoj prispodoba neizravno progovara. Ta posebnost je da se na Gospodnjoj njivi – danas je to Crkva – ne samo neplodno tlo može pretvoriti u plodno, kako smo to vidjeli prošle nedjelje, nego se i današnji kukolj, sutra može pretvoriti u pšenicu. I tako je dok god ne dođe vrijeme žetve!

U tome se Gospodnja njiva razlikuje od svih drugih njiva. I zato je Bog strpljiv! I zato je neophodno da bude strpljiv! Bez Božjeg strpljenja, ili kad ne bi bilo moguće da kukolj postane pšenica, pisac današnjeg evanđelja ne bi nikad od carinika Levija postao apostol i evanđelist Matej, kao što ni pisac drugog današnjeg čitanja ne bi od Savla mogao postati Pavao. A postali su. Poprilično je duga lista onih kojima se to isto dogodilo. Na toj listi bi se trebalo nalaziti i moje ime. Ako se ne nalazi, onda trebam znati da je malo vjerojatno da je to zato što sam uvijek bio i ostao pšenica i da je to vjerojatnije zato što sam još uvijek kukolj.

Ovdje mi se čini vrlo zgodnim uklopiti i veoma aktualnu priču na više razina o otoku na kojemu je život bio lijep i miran i na kojem su ljudi rado živjeli sve dok se jednom nije sve promijenilo i otok postao nesnosno mjesto zbog malih skupina koje su svojim ponašanjem terorizirale sve ostale. Kako li ovo sliči turističkoj sezoni u mnogim našim mjestima i gradovima! Kako bilo, pošteni ljudi su bili veoma zabrinuti pa su odlučili nešto napraviti.

„Moramo biti stroži s onima koji uzrokuju poteškoće i vode nas u nesreću“, govorili su. „Ne možemo ih uništiti, ali ih možemo ograditi. Okupit ćemo ih na posebnom dijelu otoka i ograditi ih visokim zidom. Tako nam više ne će moći činiti zlo. Ako to žele činiti, neka to čine jedni drugima.“ Izabrali su kamenit i sjenoviti dio otoka i ogradili ga zidom. I razdvajanje je započelo. Zamisao je bila veoma jednostavna. Svi su znali kriterije za isključenje. Trebali su biti isključeni psovači, kockari, pijanice, preljubnici, varalice, lopovi, prodavači droge, ubojice i sl.

Premda su kriteriji bili jasni, odvajanje ipak nije bilo lako provesti. Ljudi su se odupirali. Nisu željeli da ih se svrsta u neku od nabrojenih skupina. Unatoč poteškoća „čišćenje“ se nastavljalo. S jedne strane su bili oni koji su bili proglašeni grešnicima, a s druge strane oni koji su sebe smatrali poštenim, pravednima, vjernicima, uglednim ljudima koji su se držali zapovijedi i propisa. Na otoku je živio i sveti čovjek za kojeg su svi podrazumijevali da će ostati na poštenoj strani otoka. I bili su veoma iznenađeni kad se on odlučio za život na grješnoj strani.

„To nije u redu“, prosvjedovali su dobri ljudi. „Zašto ti koji si dobar i pošten ne želiš ostati s nama, nego ideš tamo gdje su zli i nepošteni?“

„Ne želim ostati s vama zato što vi mislile da ste nedužni, miroljubivi i pošteni, a da su oni drugi zli, a zapravo ste u zabludi. Tko može prosuditi koji je čovjek dobar, a koji ne? Tko od vas može reći da nikad nije učinio niti jedno loše djelo? Sve ono što zamjerite drugima činite i vi sami. Zatvorivši svoju braću i sestre, uskratili ste im mogućnost obraćenja i time ste teško sagriješili. Ja sam na ovoj strani zida zato što sam grešnik koji je učinio i loša djela.“

Stanovnici otoka shvatili su poruku i odlučili srušiti zid koji je dijelio dobre od zlih (usp. Božo Rustija, Sitne zgode za dušu, KS, Zagreb 2004., str. 30-31).

Nadam se da ćemo to, poput ovog svetog čovjeka iz naše priče, učiniti i mi, da ćemo srušiti zidove koji nas dijele i ispunjeni, kako kaže ulomak iz Knjige Mudrosti, „dobrom nadom“ da Bog daje pokajanje za grijehe, dozvoliti kukolju da raste sa pšenicom. Ako smo s kukoljem dovoljno strpljivi on lako može postati pšenica. Ako nismo, mi sami lako možemo postati kukolj.

Da, na Gospodnjoj njivi je moguće i to da se današnja pšenica pretvori u sutrašnji kukolj. I za to možemo pronaći mnogo primjera. Dosta se okrenuti oko sebe. Ili, poštenije, dosta je ponekad pogledati sebe. I nije za to kriv samo đavao ili, kako ga naslovljava današnja evanđeoska prispodoba, „neprijatelj čovjek“, nego smo i mi krivi. Zato se otvorimo onoj milosti koju nam Bog očituje svojom strpljivošću. I onom Duhu o kojemu piše sv. Pavao u današnjem ulomku iz Poslanice Rimljanima koji „potpomaže našu nemoć“. I potrudimo se od kukolja pretvoriti u pšenicu, ali i paziti da se ne bi dogodilo obrnuto, da ne bismo od pšenice postali kukolj.

U ovome nam svojim porukama mogu pomoći i dvije sljedeće prispodobe o kraljevstvu Božjem koje Isus iznosi u današnjem evanđeosko ulomku. To su prispodobe kojima on uspoređuje kraljevstvo Božje s gorušičinim zrnom i kvascem. Poruka gorušičinog zrna je da kraljevstvo Božje, ma kako bilo malo i beznačajno u odnosu na sile ovoga svijeta, svejedno raste i razvija se, dok je poruka prispodobe s kvascem da kraljevstvo Božje, iako se ne primjećuje njegovo djelovanje, djeluje na sve s kojima dolazi u doticaj.

Ove poruke su ohrabrenje i poticaj za nas koji smo se opredijelili za Krista. Poručuju nam da se, unatoč prividnoj slabosti, kraljevstvo Božje širi i raste, ali i da njegov rast zahtjeva da mu se stavimo u službu poput kvasca, pomažući Crkvi da se uzdigne i uskisne i ispuni dobrim plodovima Božjeg kraljevstva ovaj svijet i vrijeme u kojemu živimo.

Nakon što je učenicima u samoći objasnio prispodobu o kukolju, Isus ovako završava svoju pouku: „Tko ima uši, neka čuje!“ Imamo uši i čuli smo. Neka se sada to što smo čuli očituje u našem životu kroz plodnost pšenice, rast gorušice i uskisnutost kvasca Božjeg kraljevstva!

mons. mate uzinić, biskup dubrovački

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.