Dan Gospodnji 672

Naučimo djecu da nema života bez muke

Naučimo djecu da nema života bez muke
Preko 700 mladih iz Dubrovačke biskupije krenulo je prema Vukovaru

3. vazmena nedjelja (A), 2017.
Današnje evanđelje nas ponovno vraća na ono što se dogodilo onog prvog dana u tjednu, tri dana nakon strašnog događaja u kojemu je Isus iz Nazareta mučen i ubijen. Ovaj put pratimo dvojicu razočaranih i prestrašenih učenika koji iz Jeruzalema bježe u mjesto zvano Emaus. Mislili su da će ih Isus učiniti moćnima, da će on riješiti sve njihove probleme i želje. Umjesto toga on je ponižen završio na križu. I ubijen. Odlučili su sve napustiti uznemireni i zbog besmislenih priča koje su počele kružiti o tome da je Isus nestao iz groba, da je živ. I tada im prilazi osobno Uskrsnuli.

Ali, kaže evanđelist, prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim očima. On im, počevši od Mojsija i svih proroka, protumači sve što je o njemu napisano u Svetom pismu kako bi shvatili da tako treba biti, da je Veliki petak sa svojim križem, mukom i smrću unaprijed navješten, kao što je unaprijed navještena pobjeda koja se dogodila u uskrsnuću.

Iako je nakon toga uslijedilo zaustavljanje u Emausu i Isusova uobičajena gesta po kojoj ga učenici prepoznaše, htio bih se u ovom razmišljanju zaustaviti na jednoj rečenici koju je Isus uputio razočaranim i zbunjenim učenicima, a rekao im je: „O bezumni i spora srca da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“

Ova rečenica jasno objašnjava zašto su ova dvojica učenika razočarani i prestrašeni, zašto bježe i zašto ne vjeruju. Razlog je njihova nesposobnost da s Bogom i Božjim planom spasenja povežu muku i trpljenje. Krist koji je ponižen, popljuvan, Krist koji je mučen i ubijen, koji je raspet na drvo križa, nije i ne može biti Krist. Takvog Krista oni ne mogu shvatiti niti prihvatiti. Uzalud je sve ono što je sam Isus govorio, a on je govorio da se to treba dogoditi. Uzalud je sve ono što su proroci navijestili i što im Isus ponovo pokušava dovesti u pamet. Važno je da danas uočimo upravo ovo kao razlog koji priječi učenicima prihvatiti Krista mučenog, raspetog i umrlog jer se i danas ponavlja dosta slična situacija.

Razlika je tek u tome što se mi klanjamo Kristovom križu, što mi prihvaćamo njegov križ, muku i smrt kao nešto normalno, ali u svemu drugome to je zapravo isto jer dok to činimo mi uopće ne razmišljamo što to stvarno znači. I jer ne shvaćamo i ne mislimo što to stvarno znači ne prihvaćamo i ne shvaćamo svoje križeve, svoju muku, a onda zbog svojih križeva i muka ni samog Isusa. Smatramo da je Isus, ako je Bog, trebao iz našeg svijeta ukloniti svaku bol, patnju, žrtvu, svaki križ. To nam, uostalom, pokazuju svi oni koji misle da se isplati samo život onog tko je mlad i zdrav, moćan i bogat, kao i oni, a ima ih i među kršćanima, koji misle da je svaka patnja kazna. Iako smo spašeni u trpljenju Boga, koji je u Isusu iz Nazareta postao čovjekom, želimo i tražimo život lišen svakog križa, svake muke, svake žrtve.

Budući da ovu nedjelju slavimo u ozračju 10. Susreta hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru, pokušajmo o ovom razmišljati na primjeru, često dobronamjernom, nuđenja mladima logike života bez žrtve.

U svoje vrijeme sam znao čuti roditelje – inače dobri ljudi i kršćani koji su se po cijele dane mučili kako bi svojoj obitelji osigurali pristojan život – kako govore da ne žele da se njihova djeca u životu muče kao što su se oni mučili. Istovremeno se ti roditelji nisu pitali što će od njihove djece biti, što od njih može biti, ako se ne muče i trude najprije u školi, zatim u kućanskim poslovima, na poslu. Što će od njih biti ako ne nauče da se ne smije i ne može imati sve što se zaželi, da ničeg kvalitetnog u životu nema i ne može biti bez truda, bez muke?

Ako obitelj, škola, društvo, a i Crkva sa svojim popuštanjima u nekim bitnim stvarima, dozvoljavaju mogućnost da se sve može dobiti bez muke i truda, onda svi mi na svoj način mladima činimo „medvjeđu uslugu“. Takav stil života im ne dozvoljava oduprijeti se logici imati odmah sve i zadovoljiti odmah sve svoje želje. Tom i takvom logikom ih ne osposobljavamo za život jer život, ma koliko se mi trudili učiniti ga lijepim, nije samo med i mlijeko, nije imati i dobiti sve ono što mi želimo.

Ako ne znamo čekati, ako ne znamo da ne možemo i ne smijemo uzeti ono što nam ne pripada, da 'da' znači 'da' i da 'ne' znači 'ne', da se ocjene u školi ne mogu dobiti prijetnjom, da se za sakramente treba pripremiti i da svoju vjeru treba živjeti, da autobusnu kartu treba platiti i tako dalje, što se od nas može očekivati i kakvu budućnost možemo predviđati?

Bez spremnosti na žrtvu, naš život će se, prije ili kasnije, pretvoriti u bijeg od sebe, bijeg od drugih, bijeg od Crkve, a na kraju i od samoga Krista te će za nas, kao za i učenike na putu u Emausu, vrijeme koje smo proveli s Kristom biti uzaludno jer nećemo moći razumjeti i prihvatiti njegovu logiku koja je drugačija od naše.

Geslo 10. Susreta hrvatske katoličke mladeži je: „Krist, naša nada.“ Ima li u toj situaciji nade za nas? I te kako! Današnje evanđelje je i napisano zato da kršćanima osamdesetih godina prvoga stoljeća, koji su umorni od dva desetljeća progona počeli polako sustajati, ali i da svim budućim generacijama kršćana, uključujući i našu generaciju, koje će na ovaj ili onaj način prolaziti istu situaciju, dozove u pamet da je situacija koju prolazimo normalna, da su se sa sličnim problemima susretali i Isusovi učenici, da su se i oni bojali, sumnjali, bili beznadni.

Istovremeno nam to isto evanđelje želi pojasniti da je patnja, ona Isusova koja ga je odvela u smrt, kao i ona koju mi proživljavamo, sastavni dio povijesti spasenja, da se – drugim riječima – samo preko križa i patnje stiže do uskrsnuća. I da je Krist doista naša nada! Nakon što to shvatimo i prihvatimo moći ćemo se i mi susresti s Uskrsnulim, kojega je u svim vremenima Crkve – to je također jedna od poruka današnjeg evanđelja – moguće susresti na tri načina: u Božjoj Riječi, u Euharistiji i u braći i sestrama. I moći ćemo se nakon toga vratiti u Jeruzalem, braći i sestrama, kako bismo s njima podijelili svoju vjeru u Gospodinovo uskrsnuće.

Ovo posljednje je misionarska dimenzija našeg kršćanskog poziva o kojoj papa Franjo progovara u svojoj poruci za 54. Svjetski dan molitve za duhovna zvanja koji slavimo slijedeće nedjelje. Spominjem ovu poruku već ove nedjelje kako bih nas tim potaknuo da cijeli ovaj tjedan molimo za, kako piše papa Franjo, „nova zvanja za svećenstvo i posvećeni život“ i „svećenike zaljubljene u evanđelje, koji su kadri iskazati blizinu braći i sestrama i biti znakovi Božje milosrdne ljubavi.“ Ali, spominjem ovu poruku i zato što je papa Franjo u njoj, između ostaloga, koristio upravo ovu evanđeosku sliku da bi nam približio naše misionarsko poslanje. Prenosim taj ulomak kao dodatak svom razmišljanju:

„Isus je uz nas na našem putu. Pred pitanjima koja naviru iz ljudskog srca i izazovima pred koje nas stavlja život, može nas obuzeti osjećaj izgubljenosti, nedoraslosti zadaći ili beznađa. Kršćanska se misija može činiti kao čista neostvariva utopija ili barem nešto što nadilazi naše snage.

Međutim, promatranje Uskrslog Isusa dok hoda uz učenike iz Emausa (usp. Lk 24, 13-15) može nam uliti novo pouzdanje. U tom evanđeoskom prizoru, imamo pravu i istinsku »liturgiju na ulici«, koja prethodi liturgiji riječi i lomljenja kruha. Vidimo da je, na svakom koraku koji učinimo, Isus uz nas! Dvojica učenika, shrvani sablaznošću križa, vraćaju se kući kao oni koji su pretrpjeli poraz. Njihova srca su slomljena, njihove nade potonule a njihovi snovi razbijeni. Radost evanđelja je zamijenila tuga.

Što Isus čini? Ne osuđuje ih već im se pridružuje na njihovu putu i namjesto da podiže zid, on otvara novi prostor. Postupno preobražava njihovu obeshrabrenost, daje da im srce usplamti i otvara njihove oči, naviještajući Riječ i lomeći kruh. Na isti način, kršćanin ne nosi sâm teret misije, već je svjestan da, i usred napora i nerazumijevanja, »Isus kroči s njim, govori s njim, diše s njim, radi s njim. Osjeća Isusa živog uza se usred misionarske zauzetosti« (Apost. pob. Evangelii gaudium, 266).“

mons. mate uzinić
biskup dubrovački

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.