Dan Gospodnji 3964

Pripravimo putove Gospodinu

Pripravimo putove Gospodinu
Sveto življenje i pobožnost – evo iz čega proizlazi potreba i da prekrižimo ruke – koje pospješuju „dolazak dana Božjega“

2. nedjelja došašća (B), 2014.

Došašće je vrijeme koje nas poziva na budnost da bismo dočekali Gospodina koji dolazi. Budnost na koju poziva došašće nije pasivna. To je aktivna budnost. Aktivna budnost ne čeka prekriženih ruku da Gospodin dođe – makar je i molitva znak te budnosti – nego „krči“ put Gospodinovom dolasku. Aktivna budnost je proročka. O kakvoj je to, zapravo, budnosti riječ i koje su dimenzije našeg „krčenja“, dočaravaju nam liturgijska čitanja ove druge nedjelje došašća.

Prorok Izaija u prvom čitanju kaže da je to budnost koja tješi, govori, podvikuje, viče, podiže snažan glas, šaljući poruku o Bogu koji dolazi, Bogu koji nas nije napustio makar smo mi napustili njega, Bogu koji se vraća da bi nas pohodio, da bi ozdravio naše rane, ali i našoj potrebi da mu pripravimo putove kako bi došao svima i sve zatekao budne.

Na ovu potrebu da mi Gospodinu pripravimo putove, a to je jedna od dimenzija našega „krčenja“ svojstvena ovom vremenu došašća, nadovezuje se drugo čitanje. Ono nas poučava o još jednoj bitnoj dimenziji „krčenja“. Ta dimenzija je sveto življenje i pobožnost – evo iz čega proizlazi potreba i da prekrižimo ruke – koje pospješuju „dolazak dana Božjega“. Nije dakle dovoljno samo govoriti, ma kako to bio snažan govor, nego je govoru potrebno pridružiti i osobne značajke. I potrebno je moliti. Samo tako će naše iščekivanje biti autentično, a tim i učinkovito.

Što to konkretno znači pokazuje nam osoba Ivana Krstitelja, Isusova preteče. Njega današnje evanđelje zove „Glas koji viče u pustinji“. Istovremeno on nam je predstavljen kao autentični svjedok, prorok, onaj po kojemu je Bog počeo ostvarivati spasenje obećano po svojim prorocima, spasenje koje su generacije s nestrpljenjem iščekivale, spasenje zbog čijeg su kašnjenja mnogi već gubili nadu da će se uopće dogoditi.

Makar Ivana Krstitelja današnje evanđelje stavlja u središte, on pokazuje autentičnost pravog proroka i tim što se sam izmiče iz tog središta, što u središte stavlja onoga koji daje smisao njegovom proroštvu, onoga u kojemu će se dogoditi ostvarenje onoga o čemu govori i što svojim autentičnim životom pospješuje: „Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.“

Današnja liturgijska čitanja nisu nam dočarala aktivnu budnost kojom se „krči“ put Gospodinom dolasku na koju je pozivao Izaija, o čijim značajkama je pisao sv. Petar i koju je živio Ivan Krstitelj, zato da bi nas ostavila u povijesti spasenja, nego da bi tu povijest spasenja prenijela i na naš povijesni trenutak. Povijest spasenja nije tek prošlost. Ona je i sadašnjost.

Gospodin želi i danas doći. On i ovom našem vremenu - uključujući i nas u Hrvatskoj koji smo, prema nekim istraživanjima, zahvaćeni beznađem - želi donijeti nadu i poruku da nas Bog nije napustio, da se Bog vraća da bi nas pohodio, da bi ozdravio naše rane. Ali, potrebni su mu oni koji će „krčiti“ put njegovom dolasku, oni koji će tješi, govoriti, podvikivati, vikati, podizati snažan glas, ali i osobno pobožno i sveto živjeti kako bi svojim autentičnim životom pospješili Gospodinov dolazak. Potrebni su mu, drugim riječima, proroci. A tko je to danas pozvan biti prorok i što to znači uopće danas biti prorok?

Odgovor na ovo pitanje nudi papa Franjo u pismu posvećenim osobama uz Godinu posvećenog života koju smo započeli prošle nedjelje. „Očekujem da »probudite svijet« jer je proroštvo karakteristično obilježje posvećenog života“, piše papa Franjo posvećenim osobama i zatim ih poučava što znači biti prorok:

„Prorok prima od Boga sposobnost proniknuti povijest u kojoj živi i tumačiti događaje: on je nalik straži koja bdije noću i zna kada će svanuti (usp. Iz 21, 11-12). Poznaje Boga i poznaje muškarce i žene svoju braću i sestre.Sposoban je razlučivati kao i prokazivati zlo grijeha i nepravde, jer je slobodan, ne smije odgovarati drugim gospodarima osim Bogu, nema drugih interesa osim Božjih. Prorok je redovito na strani siromaha i nezaštićenih, jer zna da je sâm Bog na njihovoj strani.“

Koliko god da je ovaj papin odgovor iscrpan – saznali smo da bi današnjem svijetu posvećene osobe trebali biti proroci i što znači biti prorok – ipak taj odgovor nije potpun. On se tek otvara potpunosti na koju nas poziva današnja liturgija spominjući cilj proročke zadaće posvećenih osoba, a cilj joj je probuditi svijet.

Ne samo pojedine skupine, ma kako bio poseban njihov životni poziv, nego čitav svijet treba biti aktivno budan, čitav svijet se, svi ljudi bez obzira na sve naše podijele, treba otvoriti utjesi i nadi koju jedino Bog može dati. I svi ljudi bi svojim osobnim obraćenjem trebali doprinijeli da se „svaka dolina … povisi, svaka gora i brežuljak … spusti; što je krivudavo … izravna, što je hrapavo … izgladi." I svi bi, „krčeći“ put Gospodinu i svetim i pobožnim životom i „pospješujući“ njegov konačni dolazak, trebali postati proroci.

Možda se ovo čini utopijom, ali to nije utopija. To je Božje kraljevstvo koje smo pozvani navješćivati, ali i na svoj način živjeti i životom izgrađivati. Izdvojio sam, polazeći od Godine posvećenog života, posvećene osobe koje bi tome trebale prednjačiti u toj zadaći, ali to nije samo njihova zadaća. To je zadaća Crkve koja je zato i ustanovljena. To je u Crkvi zadaća svakog pojedinačnog kršćanina na njemu svojstven način.

Svi mi, mi koji smo povjerovali u prvi Gospodinov dolazak i koji u nadi iščekujemo njegov konačni dolazak, imamo zadaću aktivne budnosti u svom vremenu, zadaću „krčenja“ puta Gospodinovim dolascima danas, zadaću da sveto i pobožno živimo, da budemo proroci, oni koji proniču, tumače, poznaju i razlučuju, oni koji su slobodni, oni koji stoje na strani siromašnih jer znaju „da je sâm Bog na njihovoj strani.“

Bog, ali i svijet koji je svega toga potreban, makar to često ne pokazuje i čini se to čak i odbacuje, s pravom očekuje da mi kršćani budemo drugačiji, da, kako kaže papa Franjo, „stvaramo mjesta“ gdje se živi evanđeoska logika dara, bratstva, prihvaćanja različitosti, uzajamne ljubavi“.

Možda se to ponekad i čini teško, možda i nama dođe „napast da pobjegnemo, da izbjegavamo zadaću proroka, jer je previše zahtjevna, jer smo umorni, razočarani rezultatima. Ali prorok zna da nije nikada sam. I nama, kao i Jeremiji, Bog jamči: »Ne boj… se: jer ja sam s tobom da te izbavim« (Jr 1, 8).“

mons. mate uzinić
biskup dubrovački

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.