Dan Gospodnji 5131

Kako pobijediti strahove? Živeći s vjerom i povjerenjem u Boga

Kako pobijediti strahove? Živeći s vjerom i povjerenjem u Boga
S otvaranja izložbe o ratnim strahotama na dubrovačkom bojištu / CROPIX

33. Nedjelja kroz godinu (A), 2014.

Prispodoba o talentima koja govori o dva suprotna načina življenja – s pouzdanjem i sa strahom – poziv je da ne zakopamo svoje sposobnosti, ali i život kao takav. Život je sam po sebi nevjerojatan i neponovljiv dar koji, želimo li vječno živjeti, moramo učiniti plodonosnim.

Čitajući prispodobu iz perspektive potrebe oplođivanja života kao takvog, shvaćamo da ona nije izgovorena zbog prve dvojice slugu koji su od svog života nešto napravili, koji su se usudili investirati, riskirati, pokušati, koji nisu dozvolili da ih strah blokira, premda su se i oni vjerojatno bojali, nego da je izgovorena zbog trećeg sluge koji zbog straha od svog života nije učinio ništa, koji nije čak niti pokušao nešto učiniti.

Treći sluga ništa nije učinio jer se bojao. Dozvolio je strahu da u njegovom životu odnese pobjedu. Različiti su razlozi za ovakvo ponašanje trećeg sluge, a u svakom od njih prisutan je strah:

Najprije je to strah od drugih i onog što drugi mogu reći o njemu. Uspoređujući se s drugim slugama iz današnjeg evanđelja,on primjećuje da su oni su primili više talenata nego on. 

To u njemu izaziva zavist koja ga blokira. Traži krivca za takvo svoje stanje, a krivac je gospodar, odnosno Bog koji mu nije dao više sposobnosti. To što on krivnju za svoj osobni neuspjeh i promašaj pripisuje njemu, osobito ljuti gospodara. Zato ga on naziva: „Slugo zli i lijeni!“ Kad god se netko uspoređuje s drugima i pita je li sposobniji on ili ja, bolji on ili ja, ljepši on ili ja, pobožniji on ili ja, takav sam sebi sprema propast.

Uvijek će pronaći nekoga tko je sve to manje on njega, pa će ga prezirati. I uvijek će pronaći nekoga tko je to više nego on, pa će mu zavidjeti. A za sve to će, ako vjeruje, biti kriv Bog,a ako ne vjeruje loša sreća, karma, i tko zna što drugo ili tko drugi. Posljedica je osobna propast jer se gledajući u ono što drugi imaju ili nemaju, zaboravi ugledati sebe i cijeniti ono što mi imamo. A svi smo na svoj način jedinstveni.

Zatim je to strah od Boga i onog što nam ono može učiniti: „Gospodaru! Znadoh te: Čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao, i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talent tvoj u zemlju.“ Ovakva slika Boga, Boga koji je strog, koji žanje gdje nije sijao i kupi gdje nije vijao, Boga kojeg se treba bojati, potpuno je pogrešna, a opet tako široko rasprostranjena i u ovom našem vremenu. Ovakva slika Boga nije stvarna. To nije slika koju je Bog pokazao o sebi. To je slika o Bogu koju je čovjek smislio u sebi. Strah od Boga za posljedicu ima strah od samoga sebe, od pogleda u vlastitu nutrinu i vlastite mogućnosti.

Ako me Bog ljubi mogu se pogledati u svoju nutrinu. I mogu se bez straha suočiti sa svim što tu nađem, pa makar to što nalazim i nije onakvo kakvo bi trebalo biti. Znam da me Bog koji ljubi, neće i ne može osuditi. Ako je, međutim, moj Bog, Bog straha, Bog kojega se trebam bojati, pred kojim moram strepiti da ne bih pogriješio jer, govorili su mi kao djetetu: „Bog će te pokarati!“, onda je sve drugačije. Onda se uistinu ne mogu suočiti sa sobom i sa svojim životnim izazovima.

Tko to nikad nije pogriješio, sagriješio, učinio nešto loše? Sjećate li se, ja se sjećam jer je u knjizi iz vjeronauka bila naslikana kao oko u trokutu, one izreke: „Božje oko svuda gleda, sakrit mu se ništa ne da.“ To je ta logika straha u kojoj smo odgajani, logika koja se Isusu ne sviđa, logika protiv koje se Isus buni i u ovoj prispodobi. To je logika koja je u trećem sluzi stvorila takvu sliku Boga da je zbog te krive slike Boga, on postao nesposoban nešto učiniti u svom životu i od svog života. Ovakva slika Boga ne može donijeti ništa dobro.

Ona ili proizvodi farizeje, koji kažu da vjeruju, a vjeruju zato što ni sami nisu sposobni zaviriti u svoju nutrinu nego se zadovoljavaju isključivo hladnom i proračunatom vanjštinom ili proizvodi nevjernike, koji su pobjegli u nevjeru, nešto poput ovog trećeg sluge u evanđelju, bježeći od tog i takvog Boga koji je čovjeka neprijatelj.

Na kraju to je i strah od neuspjeha. Treći sluga, u strahu da ne uspije, želi imati kontrolu u svojim rukama. On ne želi ništa prepustiti slučaju. U životu je, međutim, nemoguće tako živjeti. Ne može se živjeti i u životu nešto napraviti, ako pri tom nismo spremni i na to da će se u tom našem životu i našim pothvatima dogoditi i razočarenja, padovi, pogreške. Koliko neoženjenih mladića i neudatih cura ima samo zato što se jednostavno nisu usudili ući u brak, što ih je strah od neizvjesnosti blokirao i blokira, što su htjeli biti sigurni da će avantura u dvoje uspjeti, a tu sigurnost im nitko nije mogao dati? Koliko li je obitelji ostalo zatvoreno životu, pa smo postali narod koji izumire, zato što su se bojali da svojoj djeci neće moći osigurati sve što im je potrebno? 

Koliki se, da se osvrnemo i na bolno pitanje zvanja, nikad nisu zbog istog razloga odlučili na svećenički ili redovnički poziv, znam da je, nažalost, bilo i onih koji se nisu usudili napustiti svećenički ili redovnički poziv, zbog istog razloga, zbog straha da neće uspjeti. Koči ih strah učiniti prvi korak, odreći se samoga sebe i vlastitih navika, strah da im se neće uzvratiti, da će biti odbijeni, izgubiti vrijeme, strah od nezahvalnosti, strah da neće postići vlastite ciljeve …


Postoji jedna uzrečica iz svijeta financija koja kaže: “Tko ne riskira, taj ne profitira.“ Ta uzrečica vrijedi i za život kao takav. Tko želi biti u svemu potpuno siguran i tko se ne usađuje riskirati u svom životu, jednostavno nije sposoban za život, ne živi. Kako će saznati znadeš li plivati, ako se nikad nisi usudio skočiti u more? Isto je i sa životom. „Pobojah se stoga, odoh i sakrih talent tvoj u zemlju“ – kaže treći sluga.

Kako pobijediti ove strahove? Jedini mogući odgovor je živeći s vjerom i povjerenjem u Boga, druge i same sebe. Jedna istočnjačka priča kaže: „Netko je jako kucao na vrata. Strah nije otvorio. Vjera je, naprotiv, otvorila. Vani nije bilo nikoga.“ Zanimljivo je, povezano uz ovu istočnjačku mudrost, primijetiti da su prva dvojica nositelja uloga iz naše prispodobe zadovoljni s onim što su dobili, što rade i što se u njihovom životu događa. Za razliku od njih, treći sluga tijekom cijele prispodobe oko sebe širi nezadovoljstvo.

U tome je sličan mnogim ljudima koji se ne usuđuju živjeti život i riskirati ulažući ono što im je Bog dao. Možda se iz našeg zadovoljstva, odnosno nezadovoljstva, može zaključiti u koju to skupinu spadamo mi. Ako smo onaj treći sluga, pokušajmo nešto učiniti dok još nije kasno, pokušajmo shvatiti da nam je život darovan zato da bi ga mogli darivati, a ne zato da bi ga mogli zakopati. I nemojmo reći da ne možemo, nemojmo reći da nemamo što, nemojmo reći da smo zakinuti, da Bog prema nama nije bio dovoljno milostiv, nemojmo gledati druge i mjeriti se prema njima.

Mi možemo, mi moramo, a i imamo što jer sve što jesmo i sve što možemo, naše vrijeme, naša volja, naša vjernost, naša sposobnost, naša pažnja, naše znanje, naše molitve, naše lijepe riječi, naš blag pogled, naše upozorenje, naš poticaj..., sve to i zajedno s tim cijeli naš život, koji nije samo dar nama, nego je i trebao bi biti dar drugima, su talenti koji mogu biti i hoće biti oplođeni ako ih bez straha koristimo, darivajući ih svima, počinjući od onih koji su nam najbliži.

mons. Mate Uzinić
biskup dubrovački

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.