Dan Gospodnji 469

Prazninu u srcu samo Bog može ispuniti

Prazninu u srcu samo Bog može ispuniti
ILUSTRACIJA

3. korizmena nedjelja (A), 2017,
Prvo čitanje i evanđelje ove treće korizmene nedjelje su progovorili o vodi živoj, dok je drugo čitanje, progovorivši o ljubavi Božjoj koja je „razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan“, tu živu vodu prepoznalo u Duhu Svetom, trećoj božanskoj osobi. To je „voda“ koja struji između Oca i Sina u jedinstvu Presvetoga Trojstva, a koja je po Isusu izlivena na sve one kojima je on daje, postajući tako „izvorom vode koji struji u život vječni“.

Svojim razlijevanjem ta voda živa koju nam Isus daje stvara prostor u našim srcima za naš ponovni susret s Bogom, kao što se to na simboličan način dogodilo Izraelcima na putu kroz pustinju i Samarijanki u današnjem evanđeoskom ulomku. Izraelcima je taj događaj, kao jedan u nizu kroz četrdesetogodišnje putovanje, pomogao da stignu u Obećanu zemlju. Njoj je Isus, kako piše papa Franjo, „prozborio o njezinoj želji za pravom ljubavlju, kako bi je oslobodio od svega onoga što je potamnjivalo njezin život i poveo je prema punoj radosti evanđelja“ (Amoris letitia, br. 294.).

Duh Sveti kao voda, pokazuje to primjer Isusovog odnosa prema Samarijanki, koji nam papa u spomenutom dokumentu Amoris letitia nudi kao uzor postupnosti u pastoralu praćenja, razlučivanja i integriranja slabosti onih koji ne žive ideal kršćanskoga braka, nije onaj koji uništava i povrjeđuje. Duh Sveti je onaj koji svakome daje na način njemu svojstven. „Zbog kojega razloga – pita se u jednoj svojoj katehezi sv. Ćiril Jeruzalemski – milost Duha Svetoga nazivamo vodom?“ I onda ovako odgovara: „Jer pomoću vode sve postoji, voda uzdržava biljke i životinje, voda kao kiša pada s neba, i to pada na isti način u istom obliku, a proizvodi različite učinke … ne mijenja se, nego upriličuje onome koji je prima i u svakom stvorenju proizvodi ono što mu treba i što odgovara njegovoj naravi“, odnosno on je, rečeno papinim rječnikom, onaj koji svakoga prati, razlučuje i integrira na njemu svojstven način.

Upravo se to dogodilo Samarijanki u susretu s Isusom. On ju je u današnjem evanđeoskom ulomku susreo na njezinoj egzistencijalnoj periferiji, udaljenoj iz zajednice, njegove, ali i one vlastitog naroda. Pozivajući je da mu dade obične vode, kako bi mogla primiti vodu koja „struji u život vječni“, on je s njom zapodjenuo razgovor. Tim je razgovorom želi pratiti u njezinoj životnoj stvarnosti kako bi joj najprije pomogao u njezinom razlučivanju, a zatim i u ponovnom integriranju, najprije u njezinu zajednicu, a onda, s cijelom tom zajednicom, i u zajednicu svojih učenika.

Iščitavajući njezinu životnu situaciju iz njezinog ponašanja, Isus rastjeruje njezino prvotno nepovjerenje. Na izuzetno pažljiv način kako je ne bi povrijedio on je iznenađuje i uzbuđuje istinom o njezinom životu. I polako osvaja pomažući joj razlučiti stvari i otkriti istinu i o njemu, i o samoj sebi. Sve to za posljedicu ima to da je ljubav Božja „razlivena … po Duhu Svetome“ u njezinom srcu. Isus i njegova ljubav su se nastanili u njezinoj nutrini. On je, kako primjećuje jedan autor kojega sam konzultirao, postao njezin sedmi muž, a zapravo prvi i jedini koji ne zarobljava nego oslobađa. I mijenja. Samarijanka postaje nova žena. Slobodna. Oslobođena je čak i srama što je imala šest muževa. Taj sram ju je tjerao da u podne ide na zdenac zahvatiti vodu kako nikoga ne bi susrela.

Ljubav koja je otjerala sram i strah je tjera da u podne o svom iskustvu progovori onima od kojih se do tada skrivala. Oslobođena Isusom i njegovom ljubavlju koja se po Duhu Svetom razlila u njezinom srcu, Samarijanka postaje tražiteljica drugih ljudi. Izvor koji je buknuo u njezinom srcu nije moguće zaustaviti. Ona koja je bila odvojena od zajednice, ponovo se integrira u zajednicu. I unutar svoje zajednice postaje misionarka ljubavi, navješćujući i drugim članovima Isusa kao Krista.

Onaj koga dotakne živa voda, Duh Sveti kojega Krist daje, ne može izvor prisvojiti i zadržati za sebe. Izvor se ne da ukrotiti. Njega se ne može posjedovati. On izvire u meni, ali njegova voda nije samo za mene. Ona se daje svima. Zato Samarijanka o svom iskustvu mora govoriti drugima, kako bi se i oni mogli napojiti na istom zdencu Božje ljubavi. I kako bi i u njima mogao provreti izvor vode žive, Duha Svetog, kojega samo Isus Krist može dati. Jer Isus je jedini – kako na kraju ispovijedaju zajednički i žena i njezini sugrađani – „Spasitelj svijeta“.

Samarijanka na zdencu nije tek jedna od žena koje je Isus susreo i obnovio njihovo ljudsko dostojanstvo, prateći, razlučujući i integrirajući. Ona, zapravo, predstavlja čitav ljudski rod koji traži ljubav, nažalost često na pogrešnim mjestima, kako bi ispunio prazninu u srcu koju jedino Bog može ispuniti. Svi mi smo, svatko na sebi svojstven način i u svojoj izgubljenosti u „preljubima“ s drugim bogovima, izgubili Boga kao jedinog „muža“ i postali Samarijanka koja je pet muževa imala, a ni ovaj koga sada ima nije joj muž. I svakoga od nas Bog želi susresti da bi ponovo postao naš prvi i jedini „muž“, naš jedini Bog.

Da bi to učinio, Isus iz Nazareta se ove treće korizmene nedjelje zaustavio na Jakovljevom zdencu koji sa svojom vodom simbolizira vodu krštenja. To njegovo zaustavljanje je nekad u liturgiji Crkve korizmenog vremena imalo u vidu katekumene koji su se krštavali u Vazmenoj noći, ali ono danas ima u vidu i svakoga od nas. Korizmeno vrijeme je vrijeme koje nas pripravlja za obnovu krsnih obećanja. Ta ćemo obećanja obnoviti u Vazmenoj noći. I bit ćemo, u spomen na krštenje, poškropljeni blagoslovljenom vodom. Želimo li, međutim, taj obred iskreno napraviti, važan preduvjet je sakrament Ispovijedi ili Pokore koji nam Crkva osobito nudi upravo u ovom vremenu.

To je sakrament po kojem Isus i od svakog od nas krštenika koji smo ga grijesima iznevjerili traži piti: „Daj mi piti!“ Sakrament Ispovijedi je osobni susret žednog Isusa, kojega predstavlja svećenik koji u tom sakramentu djeluje „u osobi Krista Glave“ i žedne Samarijanke, koja predstavlja svakog od nas, jer svi smo grešnici. Isus je žedan toga da mu mi dademo ono naše, kako bi nam mogao dati svoje zajedništvo, svoju blizinu i ljubav. A mi smo, iako toga možda nismo najbolje svjesni, upravo žedni tog njegovog zajedništva, blizine i ljubavi.

Korizmena ispovijed je važan trenutak u našoj korizmenoj pripravi na Uskrs. Zato to ne bismo smjeli učiniti površno i na brzinu. Ovo se odnosi kao poruka i na svećenike koji ispovijedaju i na grešnike koji se ispovijedaju. Ispovijed je Isusov osobni susret s nama i nas s Isusom. To je susret u kojemu nam se on objavljuje kao milosrdni Bog. To je Bog koji nam prilazi da nas susretne ondje gdje jesmo, u našoj grešnosti, kako bi nas doveo ondje gdje trebamo biti. Susrećući nas u našoj grešnosti, on nas tu ne želi ostaviti nego nas želi prati prema ponovnom potpunom zajedništvu u ljubavi s njime.

Želi pomoći razlučiti istinu o njemu kao onom koji doista može ispuniti naše srce, i istinu o nama, kako bi nas ponovo, po milosti Duha Svetoga koja se sakramentalnim odrješenjem razlijeva u dušama našim, napojio s izvora „vode koji struji u život vječni“ i integrirao u Crkvu, zajednicu Kristovih učenika, u kojoj se otajstvo susreta Isusa i Samarijanke, odnosno čovječanstva kao takvoga, nastavlja događati i danas. Da bi, međutim, tako i ostalo nikad ne smijemo zaboraviti da je, kako ističe papa Franjo u spomenutom dokumentu, „put Crkve … Isusov put: milosrđa i integracije … ne osuditi nikoga zauvijek; izlijevati balzam Božjeg milosrđa na sve one koji to iskrena srca traže“ (AL, 296.).

mons. Mate Uzinić
biskup dubrovački

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.