Crkva u Hrvata 349

Proslava Dana Gospićko-senjske biskupije i 20. obljetnice biskupstva mons. Mile Bogovića

Proslava Dana Gospićko-senjske biskupije i 20. obljetnice biskupstva mons. Mile Bogovića
Biskup u miru Mile Bogović proslavio je i 80. godina života

U subotu, 25. svibnja svečanim misnim slavljem u gospićkoj katedrali Navještenja Blažene Djevice Marije proslavljen je Dan Gospićko-senjske biskupije, 20. obljetnica biskupstva mons. dr. Mile Bogovića te 80 godina njegova života.

Koncelebrirali su: nadbiskup zadarski i predsjednik HBK mons. Želimir Puljić,nadbiskup i metropolit riječki mons. Ivan Devčić, biskup porečki i pulski mons. Dražen Kutleša, biskup šibenski mons. Tomislav Rogić, biskup porečki i pulski u miru mons. Ivan Milovan, biskup šibenski u miru mons. Ante Ivas, biskup ordinarij gospićko-senjski mons. Zdenko Križić, izaslanik krčkog biskupa mons. Franjo Velčić te tridesetak domaćih svećenika i redovnika, kao i uzvanika. Asistirali su đakon vlč. Josip Tomljanović, bogoslovi i sjemeništarci. Pjevanje je uzveličao katedralni zbor pod vodstvom i uz orguljsku pratnju Franje Puškarića.

Na početku je svečara i sve nazočne pozdravio biskup ordinarij mons. Zdenko Križić te najprije zahvalio svima koji su dali poticaj da se o 20. obljetnici biskupskoga ređenja i 80. obljetnici života mons. dr. Mile Bogovića priredi Zbornik „Spašavanje povijesti“ i svima koji su dali svoj prinos njegovu sadržaju. Zahvalio je Bogu za njegovo zauzeto služenje u Crkvi, kao svećenika, profesora na Teološkom fakultetu u Rijeci, crkvenog povjesničara i biskupa. Teško je reći u čemu je njegov doprinos bio veći. Nije niti približno moguće u jednom zborniku sažeti cijeli njegov znanstveni opus ili njegov pastoralni doprinos novoosnovanoj biskupiji.

Potom je biskup Križić predstavio dio biografskih podataka mons. Bogovića: „Zaređen je za pomoćnog biskupa Riječko-senjske biskupije 29. lipnja 1999. Godinu dana kasnije osniva se nova biskupija sa sjedištem u Gospiću, a mons. Bogović postaje ordinarijem nove biskupije koja je velikim dijelom teško razorena u velikosrpskoj agresiji, u kojoj je izgubljeno mnogo nevinih života, a prognanici, koji su se tek počeli vraćati, nalaze svoja naselja potpuno porušena i spaljena. Mnoge župe ostale su bez svojih crkva i župnih stanova, mnoga naselja bez svojih zavjetnih kapela. 

U mnoga mjesta dolaze Hrvati, prognanici iz Bosne i Hercegovine i nastanjuju se u naseljima gdje nema ni crkve niti ikakvoga prostora za pastoralni rad. Tako su dobar dio biskupije naselili oni najsiromašniji i najpotrebitiji: povratnici iz progonstva i prognanici iz BiH koji se nemaju kamo vratiti. U govoru prigodom svoga ustoličenja za prvoga gospićko-senjskog biskupa, biskup Bogović predstavio je program svoga djelovanja u novoj biskupiji ističući posebno tri najvažnije stvarnosti:

1. brigu za povratnike koji su postali beskućnici sa svim jadima neimaštine; 2. naglasak na duhovno djelovanje s kojim bi se, kroz opraštanje i pomirbu, pripomoglo liječenju mnogih ratnih rana koje su još uvijek bile svježe; 3. zauzetost za prognane Hrvate iz Bosne i Hercegovine koji su sve izgubili i praznih ruku došli na područje gospićko-senjske biskupije.
Mons. Bogović ostao je dokraja vjeran ovom programu.

Zatim se okupljenima obratio biskup Bogović, pozdravio je sve nazočne i ukratko predstavio osnivanje Gospićko-senjske biskupije, svoje imenovanje za biskupa i protumačio svoje biskupsko geslo: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, jer, kako je rekao, „kršten sam u slunjskoj crkvi posvećenoj Presv. Trojstvu. Zahvaljujem Bogu za sve što sam učinio, a kajem se za sve što nisam učinio“ i pozvao je sve na Pokajnički čin.

Propovijedao je biskup šibenski u miru Ante Ivas na temu: “Po čemu unutar zbora naših biskupa posebno pamtim Milu Bogovića.“ „U ona vremena, na našim čestim putovanjima (autobusom ili osobnim automobilom iz Dalmacije – južne Hrvatske), starom cestom preko Plitvica, prolazili smo i kraj Udbine. Na podnožju udbinskoga brijega stajala je vrlo vidljivo istaknuta tabla sa slikom prekriženoga fotoaparata. To je značilo: ‘zabranjeno fotografiranje!’ Ni autobusi nisu vozili preko brijega, ni osobni automobili, pa smo ga redovito zaobilazili. Prolazili smo Udbinom s nekim osjećajima duboke mučnine u sebi, čak i nekoga straha, ali nadasve i velike znatiželje, naslućujući kako se vjerojatno, tu u Udbini, skriva nešto sudbonosno važno, što se nije smjelo vidjeti. Da se s Udbine možda, pružaju neki drugi i drukčiji vidici i istine od onih ‘službenih’ na (cijelu) našu povijest. Da je Udbina jedna drukčija sudbina, koja se nije smjela otkriti, vidjeti, pa je bilo strogo zabranjeno svako snimanje, istraživanje… i drukčije viđenje od ‘službenoga’.

Danas podno udbinskoga brijega stoji drukčiji putokaz, koji pokazuje i poziva da treba ići, da se treba popeti na udbinski brijeg. I ne samo ići i proći, nego poziva da treba hodočastiti na Udbinu, u sasvim novo bijelo svetište, u ‘Crkvu hrvatskih mučenika’. Treba ići i hodočastiti jer se s toga mjesta otvaraju daleki, široki i jasni vidici. Ne samo na jedno veliko Krbavsko polje krvavo, nego na sva polja, brda i doline, na more naše Jadransko i planine, na Velebit i Liku svega roda našega diku. Treba nam hodočastiti na Udbinu s koje se otvaraju časni i jasni vidici na svekoliku svetu mučeničku i slavnu sudbinu našega naroda hrvatskog i cijele naše lijepe domovine Hrvatske, kojoj je ‘slikovito’ baš Udbina gotovo zemljopisno središte. I tada nam postaje jasno zašto je toliko dugo bilo zabranjeno fotografirati i uspinjati se na brijeg udbinski. I zašto je tako sudbinski bilo osloboditi i otvoriti vidike istine o nama koja se nije smjela vidjeti, ni istraživati. pa čak ni poštovati ni voljeti.

Biskupu Mili Bogoviću kao da je već po rođenju i odrastanju u Slunjskome kraju bilo od Boga dano da bude čovjek slutnji, čovjek koga će mnoge slutnje, napose slutnje naše povijesti, obuzimati, zanimati, upućivati na istraživanje i razjašnjavanje, pa su gotovo, usmjerile cijeli njegov život. Često je govorio da je on “pun povijesti”, svećenik povjesničar po pozivu, reklo bi se gotovo, po rođenju. Naslućivao je da se u povijesti hrvatskoj nešto drugo, nešto važno krije, drukčije od onoga o čemu se onih teških jednoumnih godina “službeno” govorilo, pisalo i na sve moguće načine propagiralo uvijek i svuda. Od školskih dana i svih mogućih proslava u kojima je sve izvan ‘Maršala, drugova i narodnih heroja’ bilo mrsko, neprijateljsko, protunarodno, klerofašističko i ustaško.

Sjećam se jednoga događaja o kojemu nam je biskup Mile pričao: ‘God. 1966. tragali smo po Lici za srednjovjekovnim stećcima. Naišli smo u Mogoriću na seoskog učitelja za kojega su nam rekli da sve zna. Prve riječi bile su mu: ‘Ovdje je pukla prva puška’… Čudio se kad smo mi pitali što je bilo prije te puške. Kult puške, nasilja, proširio se ovim krajem i još se danas tom idolu mnogi klanjaju. I kad sam desetak godina poslije s arheolozima i povjesničarima pješačio Krbavskim poljem, naišli smo na mnoge, pa i bizarne spomenike puškonoscima koji su prognali katolike iz Udbine i spalili im crkvu, ali nismo nigdje mogli naći ni jedno slovce koje bi upućivalo na tragediju našega naroda koja se na tome polju dogodila u rujnu 1493.’… ‘I iza Oluje smo, obilazeći morali ustanoviti da nijedan križ ni bilo koji spomenik na katoličkim grobljima nije stajao uspravno. Naša crkvena i svjetovna povijest su sustavno prljane’, govorio je biskup Mile.

‘Još i danas mnoge debele naslage laži prekrivaju našu prošlost i naše velikane tako da i najdobronamjerniji ne mogu vidjeti njezinu pravu sliku. Žalosno je da nam se isti oni koji su proizvodili te laži i danas nameću kao učitelji …’ I biskup zaključuje: ‘Ne kult puške, laži i nasilja, koji i danas neki uporno održavaju, nego kult križa i čašćenja onih koji su pretrpjeli nasilje raznih pušaka i nasilnika. Ne idemo ni na kult nacije, nego onoga plemenitoga i dobroga u našem narodu, što nikoga ne ugrožava, što je dobro za narod i za cijeli svijet.’

Uz sve obveze kojima je ispunjeno i opterećeno biskupsko služenje biskupiji i narodu, usuđujem se reći da je biskup Mile bio nadasve obuhvaćen silnom željom i neumornim nastojanjem da u sve slutnje naše Crkve i našega naroda unese Božje svijetlo, svijetlo Kristovo, svijetlo istinito koje prosvjetljuje svakoga čovjeka. I da to svijetlo ne stavi pod sud, nego na svijećnjak, da bude svjetionik, da pokazuje onoga koji je Put, Istina i Život. Ono svijetlo koje je Krist Spasitelj zavazda i za cijeli svijet ‘upalio’ na križu i svojoj Crkvi predao, dao i naredio da to svijetlo križa kao svoj jedini zadatak raznosi svijetom, svim narodima do svršetka svijeta… I da ona sama bude svijetlo njegovo i hrvatskomu narodu, kao i kroz stoljeća duga. Zato je biskup Mile gotovo sav svoj biskupski život posvetio upravo izgradnji svjetionika ‘Crkve hrvatskih mučenika’, svetišta na Udbini, pred kojom se nalazi veliki kip pape Ivana Pavla II. koji je i pozvao sve narode, pa tako i hrvatski, da otkriju i popišu svoje mučenike, koji su žrtvom života posvjedočili životnu važnost Kristova svijetla. I da s Papom u iskoraku, s tim svijetlom križa Kristova gradimo povijest i koračamo naprijed, u bolju, svjetliju i sretniju, osobnu i narodnu povijest.

‘Pokrenuli smo ovaj projekt’, govorio je biskup, ‘i zato da pridonesemo ozdravljenju hrvatskoga društva, da ojačamo optimizam u narodu, da uvidimo da je dobrota u našoj prošlosti i današnjosti tako uočljiva, ali je nepovezana. U ovu crkvu na Udbini nećemo ugrađivati neprijateljstvo ni prema kome. Želimo izgraditi crkvu u čast svih onih koji su znali živjeti i umirati zato da bi se ovdje nastavio život u miru i sigurnosti; u miru i slobodi za sve one koji ovdje žive ili će živjeti, za katolike i pravoslavce, vjernike i nevjernike… Govor o mučenicima nije vraćanje u prošlost nego otkrivanje pravoga puta, sada za budućnost, za vječnost. Ti putovi bili su često rušeni, brisani, proglašavani stranputicama, bili su osuđivani, zatrpavani u groblja.’ Udbina je stoga, kao riječ, kao vika, krik proroka. Kao uspon na sveto brdo, našašće i otkrivanje Križa, Veliki petak, kao otvaranje groba u vrtu uskrsnuća. Odatle pucaju novi vidici na povijest i život… Vidici svijetla uskrsloga Krista koga će majstor Kuzma Kovačić uklesati u kamen na velikom reljefu koji dominira unutrašnjošću svetišta.

Često sam biskupa Milu u njegovim nastojanjima doživljavao kao proroka Ezekiela nad poljem mrtvih: ‘I stadoh prorokovati kao što mi bijaše zapovjeđeno!’ (Ez 38). Biskup je zaista proročki shvatio i prihvatio to nadahnuće i poziv. Kao član HBK, uza sva ostala zaduženja i aktivnosti, prihvatio je zdušno ostvariti projekt Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Najviše ga pamtim po mnogim interventima na gotovo svim redovitim i izvanrednim zasjedanjima HBK. Nije se dao ničim omesti i uvijek je ‘branio svoje pravo’ da govori ono što je planirao govoriti, da ga se ne prekida dok ne dovrši cjelovitu misao. Nošen tim proročkim duhom, biskup Mile je obišao gotovo cijeli svijet, susretao se s ‘prognanim i iseljenim narodom’, s ‘malim’ ljudima iz puka i s vlastima, s ljudima iz znanosti, kulture, umjetnosti… Održao je bezbroj nagovora, konferencija, izjava, predavanja, propovijedi… 

Susreo se i sa Svetim Ocem i izložio mu program. Nije propuštao ni jednu priliku da iznese svoja znanja, nakane, planove, projekte… Često je ponavljao da je on povjesničar, ali ne zato da se vraća natrag u povijest…, nego da povijest ide naprijed u dobru i plemenitosti. I da to dobro ne zaboravimo, ne omalovažimo ili obezvrijedimo, nego da ga ugrađujemo u zgradu koju mi sada imamo poziv i dužnost i poslanje graditi. Da bude dobra i poželjna povijest i za generacije koje stasaju i dolaze. 

U pismu Hrvatskome saboru 2003. godine piše: ‘Čini se da sadašnja generacija treba odraditi svoju obvezu, da nas ne okrive oni koji će iza nas doći, što smo propustili ono što nismo smjeli… Trebamo se danas ispravno i odgovorno postaviti prema našoj prošlosti, jer je i to garancija za našu bolju budućnost. Za ostvarenje toga nacionalnog projekta potrebno je uključiti svekoliku hrvatsku javnost u zemlji i inozemstvu. Na putu između hrvatskoga sjevera i juga potrebno nam je jedno svetište, jedno duhovno odmorište, nešto što bi povezivalo i sažimalo našu povijest u svom najpozitivnijem gledištu, što bi bilo trajni spomen na one koji su branili ovaj prostor od vjekovnih i vanjskih i nutarnjih opasnosti.’ To bi trebala biti Crkva na Udbini.

Govorio je: ‘Cvjetaju tvornice lažnih obećanja koja stalno nude i ‘otkrivaju’ mjesta gdje se obećanja o ‘boljem životu’ navodno mogu ‘uspješno i lako’ ostvariti. Put koji zaobilazi svaku teškoću nije put spasenja nego put propasti i za pojedince i za svijet… Valja slijediti primjer onih koji se nisu poslušno okretali kako su vjetrovi vlasti i moći puhali, nego su bili vjerni svjedoci ljubavi prema Bogu u narodu: Mnogi su tu ljubav platili vlastitim životom. Potrebno ih je popisati i izraziti im zahvalnost: Na to nas potiče i papa Ivan Pavao II. Mnogi i dalje misle, a neki to i javno nameću, da se o nekim političkim opcijama smije pisati samo dobro, a o drugima samo loše, bez obzira na(zlo)djela koja su učinili… 

Nije na Krbavskom polju jedina hrvatska patnja i jedini hrvatski križ. Bilo ih je i u drugim vremenima i na drugim prostorima. Mi ne želimo dizati spomenik osvetničkim, nasilnim, prkosnim djelima naših predaka – a bilo ih je – nego samo onima koji su bili ispunjeni plemenitom pobudom da se pomogne drugome, a takvih je bilo mnogo… To su naši mučenici… Mi nismo došli ovamo s kamenjem u rukama da ga bacamo po krivcima, tim više što smo svjesni da ni hrvatska katolička ruka nije bila bez grijeha. Odavle se navješćuju mučeničke vrline, spremnost darovanja života za drugoga, a ne nasilje i osveta, ugroza života drugoga. Želimo i molimo da naš hrvatski narod, poput Ivana Pavla II. visoko drži križ kao našu nadu, naš stijeg i našu snagu. To neka bude trajna poruka ove bijele golubice na udbinskom brdu.’ (2015.)

I dogodilo se kao u dane Ezekiela proroka: “Ovako govori Jahve Gospod: Ja ću otvoriti grobove vaše, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u vašu zemlju. I znat ćete da sam ja Jahve, kad otvorim grobove vaše, i kad vas izvedem iz grobova vaših, narode moj. I duh svoj ću udahnuti u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Jahve, govorim i činim!” (Ez 37, 12,14). Gospodin je dao da se uz svesrdnu podršku i materijalni doprinos cijele Crkve u Hrvatskoj i inozemstvu, uza sve poteškoće i probleme upravo na udbinskome brijegu ‘otvore grobovi naše mučeničke povijesti’ i da ožive i progovore ‘kosti satrvene’. Da nas Gospodin i odatle nadahnjuje svojim Duhom. Da nas izvodi iz grobova naših i pokazuje nam svoj put u zemlju našu, vječnu domovinu na nebesima. Bogu neka je hvala i čast!

Čini mi se danas, dok gledam ‘bijelu crkvu’ na udbinskome brijegu, kao da su se u njoj proročki pohranile sve slutnje biskupa Mile koje su postale zbilja naše povijesti. Slutnje što mu ih je uvijek nanovo (do)nosio gorostas Velebit, njegove tajne vile i bespuća, kamen od koga vjekovima tkaje Krbavu i Liku, i more iz kojega poput diva izranja, a Grgur i Goli kao da mu pučinom plove… I slutnje iz “Čuvaj se senjske bure i senjske ruke”. I slutnje Modruša, Gospića, Otočca, Ogulina, Krivoga Puta… I slutnje Kvaternika i Starčevića i Kranjčevića, Marka Mesića i brojnih biskupa: Mateja splitskog, Filipa senjskog, Nikole modruškog, Šime Kožičića zadarskog, Mirka Ožegovića zagrebačkog do biskupa Burića riječkog, Pavlišića istarskog i Tamaruta krčkog – sve do 2000. godine, do uspostave Gospićko-senjske biskupije, koja je, promislom Božjim, upravo njemu povjerena. I slutnje pisane glagoljicom, ćirilicom i latinicom. 

Slutnje mnogobrojnih arhiva, listina, spisa i dokumenata. Slutnje jama i grobova bezimenih, pustoši i stratišta posvudašnjih… I slutnje što su ih donosili Grci i Turci, i Svetoslavci, i Milaši, revolucije, ratovi, ideologije, i komunisti i ateisti… Čitav je roj slutnji svakojakih što su se spuštale u guste i mučne magle svekolike povijesti naše hrvatske. Trebalo je mnogo krjeposnih i jakih osoba i mučeničkih svjedoka i svjedočanstava, da se probiju zrake Sunca što donose jasnoću i radost života u Božjoj slobodi, pa da zablistaju s udbinskoga brijega. Mogli bismo s pravom reći – s udbinskoga svjetionika biskupa Mile. Da nam svijetli i danas, novim generacijama sve dovijeka.

To nam je, tim više potrebno, jer kako napominje biskup Mile, ‘i u novoj hrvatskoj državi ima tendencija zaokreta prema natrag… Jaki su otpori recidiva totalitarnog komunističkog sustava, jugonostalgičara i a(nti)nacionalnih tendencija. Predstavnika prijašnjih ideologija i sustava. Kriminalizira se početke hrvatske države i zaslužne za njezino stvaranje. Domoljublju se u medijima daje negativni prizvuk. Osjeća se jak otpor traženju žrtava komunističkog režima, i pored toga što su otkrivene mnoge jame, dokazi zločina tog režima i da ‘krv viče iz zemlje’. Ovaj projekt Crkve hrvatskih mučenika zapravo, je rovovska bitka da se ti okviri, ti kavezi koji su nam nametnuti, sruše i da postanemo slobodni ljudi, slobodni kršćani. To je velik posao i tu treba pokrenuti cijeli naš narod da počne drukčije misliti!”

Reče jedan biskup za Milu da je ‘čovjek ostvarenih snova’. On odgovara: ‘Ima još nedosanjani san o Svehrvatskom grobu na Krbavskom polju, podno Crkve hrvatskih mučenika.’ Zamišljeno je to kao jedinstvena cjelina. Kaže da je tu želju pročitao u svome narodu kao što je prije toga pročitao u narodu i želju da se gradi Crkva hrvatskih mučenika. A svehrvatsko ‘Svetište hrvatskih mučenika’ (i budući svehrvatski grob) postaje mjesto molitve sve brojnijih hodočasnika iz svih krajeva Hrvatske, ali i iz inozemstva. Mole da nas Gospodin, po zagovoru Gospe, Kraljice Hrvata, oslobodi svih okova povijesti kojima su nas zasužnjivali mnogi zbog svojih pogubnih ideja i sebičnih prohtjeva. 

Da bi u nama zavladao Kristov Duh, duh spremnosti da služimo jedino Bogu Svemogućemu, s njegovom milošću, ljubeći i poštujući svakoga čovjeka, narod i domovinu i sve ljude i narode svijeta, sve do spremnosti položiti svoj život, po primjeru svetih naših mučenika. To je bila i jest najveća želja i molitva koju je biskup Mile ugradio u ‘bijelu crkvu’ na udbinskome brijegu.“ Biskup Ivas zaključio je svoju propovijed, zapravo osebujni životopis biskupa Bogovića riječima:“ Dragi Mile, 80 puta Ti hvala za 80 godina života i 20 puta hvala za 20 godina biskupstva! Hvala Ti 100 put! Čestitam Ti! Amen.“

Nakon zahvalnice „Tebe Boga hvalimo“ biskupu Bogoviću uručeni su darovi: u ime Gospićko-senjske biskupije misnica i mitra, a u ime gospićke župe cvijeće i replika oltarne slike Navještenja Blažene Djevice Marije. Biskup Bogović je na kraju zahvalio biskupu Križiću za darove, za ovo slavlje, pozdravio je pisce Zbornika i zahvalio svima s „hvala lijepa“!

misija / ika