Baština 601

Don Marco Pozza: Ulaskom u zatvor ostvarili su se svi moji snovi

Don Marco Pozza: Ulaskom u zatvor ostvarili su se svi moji snovi
Naša novinarka i urednica Snježana Šetka i talijanski teolog don Marco Pozza koji je dvaput intervjuirao papu Franju
Snimio: Vladimir Dugandžić / CROPIX

U sklopu manifestacije 15. Dani kršćanske kulture, u Splitu je gostovao i don Marco Pozza (39), doktor teologije i zatvorski kapelan u Padovi. Piše za novine, autor je nekoliko knjiga, komentator je Evanđelja za RAI 1, a za TV postaju TV 2000 vodio je programe "Oče naš" i "Zdravo Marijo" koji su bili i povod za razgovor s papom Franjom, na temelju kojih su nastale i istoimene knjige koje je u Hrvatskoj objavio Verbum iz Splita.

Samo jedan dan bio je dovoljno da osjeti gostoljubivost ljudi našeg grada pod zaštitom svetog Duje i osjeti se kao da je kod kuće već na svom prvom posjetu Splitu i Hrvatskoj uopće.

Čovjek koji je dvaput intervjuirao papu Franju, gostovao je na Verbumovoj tribini "Moji susreti s Papom“. Cijelo vrijeme nije skidao osmijeh s lica. Lako se izražava, govori bez zapinjanja, gestikulira poput nogometnog trenera. Iznenadio se kad sam mu rekla da me nevjerojatno podsjeća na sadašnjeg trenera Juventusa Massima Allegrija u najboljim igračkim danima. Nije, kaže, nogometni zaljubljenik, draži mu je biciklizam.

U razgovoru za Spektar Slobodne Dalmacije objašnjava zašto ne voli namrgođene svećenike, kako uspijeva biti sretan u zatvoru, kakva je uloga hrvatskog sveca Leopolda Bogdana Mandića u njegovom životu, što je za nj Gospa u Međugorju, što je naučio od Pape...

Je li vam bilo teško doći do Pape s obzirom da ste ga više puta intervjuirali za televiziju?

- To je bila jedna od jednostavnijih stvari. Kad sam odlučio napisati knjigu "Oče naš", zadao sam sebi neki izazov s Bogom i rekao ako želiš da Papa sudjeluje s tobom u ovome, moraš doći do njega. Napisao sam Papi pismo i on mi je odgovorio. Zamolio sam ga samo 30 sekundi za razgovor o tome što za njega znači molitva "Oče naš" i "Zdravo Marija", ali on mi je odgovorio da je to premalo vremena za takve molitve, te da će on dati svoje tumačenje i sudjelovati u svim emisijama. Tako je počela ova priča koja polako ulazi u povijest.

Kakav je Papa bio tijekom vaših susreta, kave je osjećaje pobudio u vama?

- Ponašao se kao dobar dječak. Šalu na stranu. Pokazao se kao dobar i jednostavan sugovornik i ja sam zaboravio da razgovaram s Papom i činilo mi se kao da sam dječak koji razgovara sa svojim djedom. Kad razgovarate s papom Franjom, ispred vas ipak nije običan čovjek kakvi smo svi mi. U njemu je Duh Sveti i unatoč svoj toj njegovoj jednostvanosti, ipak se radi o Isusovoj prilici, o njegovom odrazu. Tako da osjećate mirnoću jer ste svjesni te svetosti koja je ispred vas. Najljepše iz sveg našeg druženja je to što su nastale dvije knjige i TV emisije. A čine ih dva protagonista: s jedne strane je poglavar cijele Katoličke crkve, a s druge sam ja, kapelan u zatvoru, reklo bi se, dva ekstrema.

U knjizi ste napisali da je "zatvorski pakao naša periferija, a osmijeh pape Franje naša utjeha". Što je tako utješno u njegovom osmijehu?

- Kad pomislim da radim u zatvoru koji bih ja opisao kao pakao za sve zatvorenike kojih ima sa svih strana, iz Makedonije, Srbije, Hrvatske, a taj zatvor ja zovem svojom župom, ima nešto privlačno u njegovom osmijehu, nešto što smiruje, što otapa, što djeluje pozitivno. Pogotovo kad se sjetim da se tu radi o ljudima koji su počinili raznorazne zločine, recimo kad gledate ubojice, dolazite u opasnost da ih gledate samo kroz zločin koji su počinili. Onda se i ti ljudi zapitaju je li istina da će me itko ikada više gledati ikako drukčije nego samo kao ubojicu. Međutim, tu je Papa koji zatvorenike uopće ne gleda na taj način.
Kad slavimo misu u zatvoru osjećamo se kao protagonisti evanđelja, što mi se posebno sviđa. Tu smo mi grješnici, Juda, Marija Magdalena, a to što je papa Franjo kraj nas, daje nam osjećaj da nam je Bog bliži.

Je li vas nečiji osmijeh potaknuo da postanete svećenik?

- Postao sam svećenik sa 24 godine, a kuću sam napustio već sa 10 godina i znao sam da ću postati svećenik jer u kraju odakle ja dolazim, moj župnik je uvijek bio nasmijan. Pa sam se i ja zapitao zašto i ja ne bi bio tako nasmijan i sretan kao moj župnik. I kad sam to svojim roditeljima spomenuo kao mogućnost i zamolio ih za dopuštenje, oni su mi dopustili da odlučim kako želim. I tako sam postao svećenik. U mojoj kući, na mene su utjecali osmijeh moje majke i bake dok su prale robu i djeda i oca dok su radili u polju. A isto tako i osmijesi časnih sestra u vrtiću, bili su za me prvi katekizam. I jednostavno sam tada odlučio da i ja želim biti tako sretan i otišao sam u svećenike.

Rekli ste da je molitva "Zdravo Marijo" molitva vašeg poziva. Zašto?

- Kuću sam napustio kao dijete s deset godina, pa je bilo za očekivati da će mi nedostajati majka, da ću osjećati nostalgiju. Kad sam to rekao majci, ona mi je rekla da je to razumljivo, pa mi je savjetovala da, kad mi navečer dođe da plačem, izmolim molitvu "Zdravo Marijo" i da će s druge strane i ona moliti pa će nas Marija povezivati i na taj način će moja nostalgija biti manja jer ćemo s molitvom biti zajedno. Tako je Zdravo Marijo postala moja molitva. Ja sam najprije otkrio Mariju pa Isusa, i kako je rekao don Ivan Bosco, ne možete upoznati Sina prije nego mu upoznate Majku.

U knjizi "Oče naš" razgovarate s Papom i kažete da je "Očenaš" naša baština koju moramo ponovno osvojiti. Što znači ponovno osvojiti "Očenaš"?

- Na moju sreću, roditelji su mi vjeru ostavili u nasljeđe, najviše preko molitve "Oče naš", "Zdravo Marijo" i "Vjerovanja", ali mišljenja sam da nije dovoljno nešto samo nasljediti da biste to posjedovali, nego to morate osvojiti da bi to stvarno bilo vaše. Htio sam znati što se događa unutar nas samih dok molimo "Očenaš". Što je to konkretno značilo? Odlučio sam napraviti ono što moj otac radi kada rastavlja motor automobila. Tako sam s Papom odlučio "Očenaš" razmontirati na osam dijelova. To su bile riječi: otac, ime, kraljevstvo, volja, kruh, dugovi, iskušenje i zlo. Ove riječi nisu rezervirane samo za kršćane nego ih proživljavaju svi ljudi ovoga svijeta. Tako da sam ja razmišljajući o njima shvatio da se svi ljudi jednoga dana, bez obzira na to jesu li vjernici ili ne, mogu ujediniti u molitvu "Očenaš", što nam je svima u ovom razjedinjenom svijetu, jako potrebno.

Napisali ste da je "pravi protagonist povijesti prosjak", misleći pritom na Boga. Zašto Boga doživljavate kao prosjaka?

- Ideja mi je došla otkad radim kao zatvorski kapelan u zatvoru koji ima 800 zatvorenika. Živeći sa siromašnima, zatvorenicima ako osjetiš da ti nešto nedostaje, da ti nedostaje sloboda, komad kruha, krevet na kojem možeš usnuti, doći će ti osjećaj da zakucaš na nečija vrata i potražiš pomoć. Međutim, kad ti ne nedostaje ništa, nećeš tražiti pomoć jer ćeš biti sam sebi dovoljan. A to se upravo dogodilo meni kad sam došao u zatvor, misleći da mi više ništa ne treba. Međutim, u zatvoru sam upoznao osobe koje su ostale bez slobode i koje su zakucale na moja vrata tražeći Boga. Ja sam tada otkrio nešto što i danas nosim u svom srcu: ako mi nešto nedostaje, ako sam kao onaj prosjak kojeg vidimo ispred crkve, onda sam i ja prosjak koji moli i traži Boga i na taj način će Bog ući u moje srce.
Zato moram reći da ima nešto čega sam postao svjestan tek u zatvoru, a to je milosrđe. Prije zatvora sam mislio da mi ništa ne treba, da nisam griješio, a kad sam ušao unutra, shvatio sam da sam i ja grješnik i prosjak jer prosim Božje milosrđe.
Osoba koja me je navela da se zaljubim u Božje milosrđe je upravo svetac iz ovog kraja koji je živio u Padovi - Leopold Bogdan Mandić koji je svoj život proveo u ispovjedaonici. I ja sam se, čitajući njegov životopis, zaljubio u tog malog čovjeka koji je postao veliki svetac i shvatio sam da i ja želim griješniku reći, kao i sv. Leopold Mandić, da je Bog tu, i da će ga Bog iako je griješnik, opet dići na noge.

Boga ste nazvali Bogom iznenađenja. Je li vas Bog nečim iznenadio?

- Volim Boga definirati kao Boga iznenađenja, jer on ima jednu veliku kvalitetu, a to je da nije nikada predvidiv. Dođe kad ga najmanje očekuješ, u obličju osobe kojoj se uopće ne nadaš. Imao sam dva velika iznenađenja u životu. Prvo je ovo iskustvo u zatvoru, zbog čega se sramim jer kada sam bio mali učili su me da su zatvorenici osobe koje treba mrziti, koje treba zaključati u ćeliju i baciti ključ da nestanu, ali kroz Boga sam ih upoznao bolje i shvatio što to znači. S vremenom sam spoznao da Bog dolazi i do njih i da im ja mogu pomoći da dođu do Boga.
Drugo veliko iznenađenje koje mi je Bog servirao je autoritet. Jer sam kao mali imao problema s autoritetom, bilo da se radilo o mom ocu, biskupu, profesoru, nisam ga poštovao. I Bog je učinio da su mi se putevi sreli s Papom, najvećim autoritetom, kroz kojega sam se osjetio kao čovjek, grješnik kojemu je oprošteno.
I treće, najljepše iznenađenje koje mi je Bog podario je moj razgovor s Bogom, kad se svaku večer prije spavanja, pogledam u ogledalo i zapitam Boga: Kako si opet uspio vjerovati da ću moći napraviti sve što si mi povjerio?

Koliko je rad sa zatvorenicima utjecao na vas? Jeste li nešto od njih naučili?

- Ne prepoznajem sebe danas kad se sjetim kakav sam bio kad sam, prije osam godina, počeo raditi u zatvoru. Bio sam nestrpljiv i nisam bio spreman opraštati, a sad opraštam u Božje ime i postao sam strpljiv. Tada su postojale samo dvije boje, crna i bijela, a sad znam da postoje sve dugine boje. U zatvoru sam naučio osjećati milosrđe kako prema sebi tako i prema drugima. Što očekujem od života s njima? Volio bih da u mom pogledu i osmijehu vide Božje oči. Ne mogu promijeniti zatvor i ne mogu promijeniti ono što se dogodilo, ali mogu im biti svojevrstan prometni znak koji ih vodi do Boga.
Kao što vjerujem u postojanje Boga, tako vjerujem i u postojanje sotone, koju prezirem, koju ne volim i koju bih poslao što dalje. Imao sam priliku upoznati osobe koje dolaze iz predivnih obitelji koji su počinili nezamislive zločine i sebi uništili život da se stalno pitam koliko je ta sotona inteligentna kad im je uspjela zlo prodati kao zlato.
Postoji jedna stranica u Lukinu evanđelju o milosrdnom ocu koja je meni jako draga, a ona govori kako je vrag ušao u srce mladića i uvjerio ga da u kući svog oca nije slobodan. A kad je mladić napustio svoju kuću, potrošio sve što je imao, shvatio je da je jedino u svojoj kući bio slobodan. Tako da i ja kad razmišljam o svojim zatvorenicima pomišljam na sve one lakše puteve na koje ih je naveo vrag da bi došli do svoga cilja.

Čak i kad sami nismo spremni praštati i biti milosrdni, mi ljudi se uzdamo u Božje milosrđe. Je li vama lako biti milosrdan?

- Ne znam je li teško ljudima biti milosrdan, ali znam da je meni bilo jako teško naučiti biti milosrdan jer sam mislio ako sam ja dobar, zašto Bog onda oprašta zlima? A onda sam shvatio kroz zatvor da ja griješim svaki dan, i da je i meni potrebno milosrđe.
Kada pomislim na zatvor znam da je jako teško oprostiti ubojicama, teroristima, silovateljima, otmičarima i drugim zločincima, ali i oni imaju pravo na Boga i oprost. Žao mi je što mnogi od njih ne vide da i za njih postoji put pokajanja i povratka Bogu.
Kad razmišljamo o svome životu i o onome što nam se može dogoditi, obično pomislimo na osobe koje možemo izgubiti, bojimo se da bi se mogli razboljeti, strahujemo da bi mogli ostati bez posla, ali nikada ne pomišljamo na to da bi mogli završiti u zatvoru. To nam se čini nemoguće. A ja baš o tome mislim svaki dan i na taj način odabirem biti protagonist svoga života.

Osjećate li promjenu kod zatvorenika s kojima radite? Mogu li oni postati novi ljudi? Bojite li se zatvorenika?

- Cijenim kad se neka osoba, govoreći o svojim grijesima, ne srami priznati grešku i udaljiti se od nje, kad je spremna reći - dat ću sve od sebe da se to više ne dogodi. Ali bojim se kad vidim da ima zatvorenika koji se ponose svojim zločinima.

S obzirom da nastupate na tribinama i TV-u, smatrate li to najboljim putem evangelizacije danas?

- Ne znam je li to dobar put evangelizacije, ali ja sam uvijek vjerovao ljudima koji u sve što rade ulažu srce, strast, entuzijazam, osmijeh. I ne razumijem uopće svećenike koji nemaju na licu osmijeh, koji nisu sretni, entuzijastični. Prvi uvjet kad nešto radim je da sam entuzijastičan i sretan. Entuzijazam dolazi iznutra. To nije nešto što možete samo nalijepiti preko lica. Danas obično znamo reći "Marco je završio u bolnici" ili "Marco je završio u zatvoru". A ja otkrivam da bolnica nije samo mjesto gdje se završava. I u bolnici se može početi živjeti. Isto tako i u zatvoru oni koji su nekad bili zvijeri, ponovno postaju ljudi.

Kako su vaši roditelji roditelji reagirali kad ste dobili dekret da ćete biti kapelan u zatvoru?

- S osmijehom! Jednakom onom osmijehu kad sam kao dijete otišao u sjemenište. Dopustili su mi da sam izaberem svoj put i ostavili vrata otvorena ako otkrijem u sjemeništu da to nije za mene. Rekli su mi ako je to tvoja sreća, i mi smo sretni.
Danas bih rekao da živim život koji kao sjemeništarac nisam mogao ni sanjati. Kao dijete sam bio jako zatvoren. Htio sam biti župnik, ali onako skriven, sa svojim župljanima, jer sam bio prilično introvertiran i nisam želio izloženost. Ali kad sam postao svećenik, kao da su mi se otvorila vrata. Bog mi je otvorio oči i rekao: "Dosad si sanjao svoje snove, a od sada ćeš sanjati moje". I ulaskom u zatvor shvatio sam da su se svi moji snovi ostvarili. A da su se ostvarili moji snovi, oni iz sjemeništa, bio bih jako tužan svećenik. Tako da sam danas jednom nogom između Boga i zatvorenika, točno tamo gdje bih trebao biti.

Pripremate li još neku knjigu razgovora s papom Franjom?

- Prvo sam ja Papi predložio knjigu o "Očenašu" i njemu se to jako svidjelo i odlučio je da to napravimo, pa je on predložio knjigu o Zdravo Mariji. Vjerojatno ćemo sada morati baciti kocku tko će predložiti koja će knjiga nastati. Nakon knjige Oče naš, koja poziva na Oca i "Zdravo Marijo" koja se poziva na Majku, meni bi se svidjelo razgovarati o Vjerovanju koje povezuje cijelu vjersku zajednicu i sve nas koji vjerujemo u Boga.
I sviđa mi se uopće pričati priče o zajednici koja je nastala iz postojanja jednog čovjeka koji je svojim postojanjem tu zajednicu i stvorio. Vjerujem da ćemo se dogovoriti. Papa je rekao da mu je jako stalo do toga, svidjelo mu se što razgovara s nekim tko radi u zatvoru, rekao je ja dolazim s jedne strane, ti s druge, i da se radi o katekizmu koji je namijenjen široj publici. Tako da sam jako sretan što surađujem s papom Franjom i što sam u blizini osobe koja je tako bliska Bogu.

Nama vjernicima u Hrvatskoj se nije svidjelo kako je Papa reagirao na Međugorje. Njegova ocjena Međugorja povrijedila je vjerske osjećaje nas Hrvata katolika. Kako vi na to gledate?

- Nisam glasnogovornik pape Franje. Ali kad su čuli da dolazim u Split, u Hrvatsku, rekli su, vjerojatno ideš u Međugorje poslije. Ja sam rekao da neću ići u Međugorje. Objasnit ću vam zašto tako mislim. Odrastao sam moleći se Gospi iz moga grada. Ta Gospa je imala jedan oblik koji sam uvijek imao ispred sebe. Smatram da je Gospa svugdje i da ima puno lica u kojima se pojavljuje ljudima kojima je potrebna i vidim je kako majku svih ljudi, jer ona i želi da je sva djeca koja je trebaju imaju prilike upoznati. Zato ja i ne želim ići u Međugorje, jer ako ću se ići moliti Gospi, ja ću se radije ići moliti Gospi u svome mjestu i u zatvoru. Ne osjećam potrebu prevaliti 700 kilometara da bih posjetio Međugore, Lurd ili Fatimu da bi se molio Gospi. Iako priznajem da su se događala čuda zahvaljujući vjeri, poznajem i osobe koje se mole Gospi Međugorskoj i Gospi iz bilo kojih drugih mjesta, sanjam o danu kad će ljudi reći da se mole Gospi. I točka. Ne pojedinoj Gospi, nego Gospi koja se pojavljuje svim ljudima koji je trebaju. Isto tako, znam da papa Franjo priznaje veličinu i svetost vjere ljudi koji idu u Međugorje, to nikada nije dovodio u pitanje, isto kao što nikada nije dovodio u pitanje koliko je velika vjera ljudi koji su je upravo u Međugorju otkrili.

Jeste li se Papa i vi tako sprijateljili da sada možete zajedno popiti kavu, gledati utakmicu ili popit čašu vina?

- Ne, rekao bih da je naše prijateljstvo drukčije prirode. Naše je prijateljstvo duhovno. Ne čitamo zajedno knjige, ne izlazimo u barove niti radimo stvari takve vrste. Zajedno molimo i na taj način zajedno pronalazimo Božje tragove, tako da ne bih rekao da ovo prijateljstvo ima veze s onim kakve njegujem s drugim osobama.

Kad bi vas Papa pozvao da radite s njim, biste li došli raditi u njegov ured?

- To se neće dogoditi. Naš odnos ostaje kakav jest – ja ostajem u zatvoru, a Papa ostaje u Vatikanu, i mi na taj način i razgovaramo. U tome i jest sva ta ljepota što smo na različitim mjestima, a zapravo smo zajedno. I da ja nisam jednom nogom u zatvoru, postojao bi rizik da ja postanem televizijska osoba, što nikako ne želim.

Papa želi ostaviti dojam da je otvoren i pristupačan medijima. A istovremeno ističe kako ima osjećaj da ulazi u lavlju jazbinu kad ulazi u avion s medijima. Otkud taj strah od medija?

- Mislim da je Papa shvatio da je komunikacija s medijima neophodna da bi se došlo do ljudi i mjesta gdje ljudi stvaraju svoje mišljenje, a to je preko medija – radija, televizije i ostalih oblika medija. Zašto je spomenuo baš avion? Kad se vraća s puta, dočekaju ga novinari i postavljaju mu pitanja koja su katkad neugodna i osjetljiva. I on tu mora biti posebno pažljiv i birati riječi pažljivo jer znamo da nije ista težina onoga što kaže don Marco i onog što kaže papa Franjo. Mislim da je zbog toga rekao da se osjeća kao u lavljoj jazbini.

S kakvim dojmovima odlazite iz Splita? I što je najvažnije što ste htjeli poručiti svojoj publici u Hrvatskoj?

- Ono što me je najviše ponukalo da prihvatim poziv i dođem ovdje je činjenica da su u zatvoru i ljudi iz ovih krajeva – iz Hrvatske, Makedonije, Srbije, Albanije. Svojim dolaskom želio sam vam reći da vaši sinovi nisu zaboravljeni u Italiji, da ih Bog tamo nije napustio. Isto tako, želio sam ostaviti poruku da nije uvijek lako isprve pogoditi put kojim trebamo ići, zato moramo biti milosrdni prema onima koji nisu imali sreće da taj put nađu tako lako kao možda mi.

PAPIN POZDRAV I MOLITVA
Želim vam prenijeti pozdrave pape Franje koji mi je rekao tri stvari: pozdravi ih sve, zahvali im na vremenu koje će posvetiti tebi i manifestaciji i podsjeti ih da ne zaborave moliti za mene.
I splitska publika je uzvratila pozdravima Papi. A don Marco je rekao: Ako ne tražim od vas previše, molio bih vas da zajedno izmolimo Zdravo Marijo. Vi molite za me i za Papu, a ja ću je moliti za vas. Jer, kako kaže moja majka svaki put kad odlazim od kuće, molit ću se da ti Gospa drži ruku na glavi i da te pazi, tako ću se i ja moliti za vas da Gospa drži ruku nad vama i nad vašim obiteljima.

VIŠE NISAM SAM
Vi ste baš u dobrim odnosima s papom Franjom?

- Sramim se to reći ali u njemu sam pronašao oca i djeda unutar crkve. Tijekom 14 godina služenja u crkvi često sam se osjećao osamljenim, odlazio sam na počinak sa suzama, ali tijekom jednog našeg druženja, susreo sam se s pogledom pape Franje i od tada se više ne osjećam sam.

Piše Snježana Šetka