Crkva u Hrvata 92

Nadbiskup Gallagher: Oko svetosti kardinala Stepinca nema ni najmanje sumnje

Nadbiskup Gallagher: Oko svetosti kardinala Stepinca nema ni najmanje sumnje
Nadbiskup Galagher u studiju HKR-a

Tajnik Svete Stolice za odnose s državama nadbiskup Paul Richard Gallagher tijekom službenog posjeta Hrvatskoj dao je ekskluzivni intervju Hrvatskom katoličkom radiju u kojem je među ostalim rekao kako ne zna datum kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca. Oko svetosti kardinala nema ni najmanje sumnje, rekao je nadbiskup Gallagher te dodao da „moramo imati sinovsko povjerenje u Svetoga Oca koji će razlučiti i donijeti odluku kada će doći do toga čina koji je tako važan za opću Crkvu."

Intervju je vodila Tihana Semijalac.


Preuzvišeni oče nadbiskupe! Hvaljen Isus, dobrodošli u program Hrvatskoga katoličkoga radija, ali i u Hrvatsku.


Hvala na pozivu. Zadovoljstvo mi je biti ovoga jutra s vama i podijeliti neka razmišljanja o ovome mom posjetu Hrvatskoj ali i općenitim pitanjima Crkve u Hrvatskoj.

Je li Vam ovo prvi susret s našom zemljom? I kakve dojmove imate o Hrvatskoj?

Nije mi prvi puta da sam u Hrvatskoj. Prije petnaest godina sam bio predstavnik Svete Stolice pri Vijeću Europe i u dva navrata sam imao priliku doći u vašu zemlju. Prvi puta s bankom za razvoj u Dubrovniku, a drugi puta me kardinal Josip Bozanić pozvao da provedem dva dana prije odlaska u Dubrovnik radi jednog susreta. Znači ovo je moj treći posjet. Uvijek dolazim rado jer je to zaista prekrasna zemlja, zemlja velikih prirodnih, ali i kulturnih ljepota. Također je veliko zadovoljstvo posjetiti zemlju u kojoj je katolička vjera tako živa i bogata.

Hvala, lijepo je to čuti. Vi ste tajnik Svete Stolice za odnose s državama. Kako ocjenjujete odnos državnih vlasti RH prema Katoličkoj Crkvi?

Imamo vrlo redovite kontakte s vlastima i s Vladom na diplomatskoj razini. Hrvatska ima veleposlanika pri Svetoj Stolici, a mi već godinama imamo ovdje apostolskog nuncija. Kardinal Parolin bio je ovdje prošle godine u vrlo važnom posjetu. Kontakti su uobičajeni, imamo stalnu razmjenu informacija, veleposlanik pri Svetoj Stolici je vrlo aktivan, izvješćuje nas, a i mi ovdje imamo kontakte s biskupima, poglavarima vjerskih zajednica, rekao bih da je sve uobičajeno ali to ne znači da se katkad ne javi neko pitanje koje treba zajednički raspraviti
. Oko nekih pitanja naravno postoje različita mišljenja. Ali to je potpuno normalno, to je sastavni dio ljudske dimenzije tih odnosa. Ali zapravo kad ne bi bilo problema ja bih bio nezaposlen, ne bih imao što raditi.

Kako ste zadovoljni provođenjem međunarodnih Ugovora Svete Stolice i Hrvatske, ima li prostora za unapređenje?

Općenito smo zadovoljni. Kasnije prijepodne imat ću susret s biskupima i nema sumnje da će me oni informirati o životu Crkve, o odnosima s vlastima, o provedbi tih Ugovora. No, općenito govoreći, mislim da smo zadovoljni. Sve uvijek naravno može funkcionirati bolje, sve se može usavršiti. Ne pravimo se da je sve idealno kao u raju. No istodobno ovdje imamo sistem koji dosta dobro funkcionira i koji pomaže Crkvi da djeluje i vrši svoje poslanje. Sve u svemu mislim da možemo biti zadovoljni.


Je li moguće i u kojim slučajevima izvršiti reviziju Ugovora jedne države sa Svetom Stolicom?

To je, moramo reći, značajan korak jer sam put koji vodi do sklapanja tog Ugovora je dugotrajan proces koji uključuje mnoge pregovore. To je proces koji traje više godina, do ratifikacije i sklapanja nekog Ugovora ne dolazi se u par tjedana. To je dakle ozbiljna stvar. I ako se nakon mnogo godina dogodi, uslijed promijenjenih okolnosti, da se stvari promijene, da se situacija u zemlji i situacija u Crkvi promijeni moguće je uzajamnim dogovorom ponovno započeti pregovore o nekom od aspekata nekog Ugovora. No općenito se, kao što ste sami rekli, Ugovor nastoji poboljšati namjesto da se u njega zadire. No sve je moguće, premda mi pokušavamo osigurati da u trenutku ratifikacije nekog Ugovora dvije ugovorne strane budu zadovoljne Ugovorom i da je prihvatljiv za obje strane. Ako pak jedna strana nije zadovoljna mora objasniti što se to promijenilo da je nužno pristupiti promjeni Ugovora.

U našem je društvu priznat rad Crkve za opće dobro – karitativna i odgojna djelatnost, no čini nam se da bi uloga Crkve bila učinkovitija na polju karitativnog djelovanja kad bi se Ugovori vezani uz područje odgoja, obrazovanja i kulture bolje provodili, osiguravajući također veći prostor u sredstvima javnog priopćavanja bi li poslanje Crkve bilo vidljivije? Što o tome mislite?

Kao što sam već rekao stvari se mogu usavršiti, može se postići da bolje funkcioniraju. To je istina. No vi ste istaknuli jedan vrlo važan aspekt. Ti ugovori postoje upravo zato da uspostave između države i Crkve odnos u kojem postoji snažna suradnja u kojoj se poštuje sloboda i Crkve i države, da se osigura tu suradnju na opće dobro omogućujući Crkvi da vrši svoje poslanje. No, ta suradnja nije samo na dobrobit katolika već i čitavoga društva. To posebno vrijedi u slučaju karitativnog, socijalnog djelovanja, nešto manje za obrazovanje, no postoji uvijek doprinos Crkve razvoju zemlje i na njezino dobro. Dakle, ako se Ugovori mogu poboljšati zajedničkim dogovorom i suradnjom to je uvijek poželjno no treba vidjeti kako stvari stoje na terenu, a to općenito varira od mjesta do mjesta.

Što se tiče sredstava društvene komunikacije, naravno da Crkva mora imati tu slobodu, pristup medijima koji je nužan, no to nije apsolutno nužno, to mora odgovarati dostupnim sredstvima i to također varira od mjesta do mjesta. Neka biskupska konferencija raspolaže jednim sredstvima, neka biskupija opet drugim, neka župa trećim i tako dalje. Svatko treba činiti ono što je u njegovoj moći i s raspoloživim sredstvima.

Migrantska kriza nametnula se kao poseban pastoralni izazov. Kako se kršćanska Europa treba nositi s multikulturalizmom odnosno religijskim pluralizmom?

Mislim da Crkva kao i druge sastavnice društva moraju biti svjesni stvarnosti. Europa jest multikulturalna i označena pluralizmom, to ne možemo zanijekati. Kriza odnosno izvanredna situacija uzrokovana migracijama je problem i ujedno stvarnost i to se neće promijeniti. Može se reći da je migracija fenomen koji postoji oduvijek i u cijelome svijetu imamo prezimena koja vuku porijeklo iz drugog mjesta. I obitelj Gallagher ne vuče porijeklo iz Velike Britanije. Mi smo emigrirali iz Irske 1844. u doba velike bijede kada su zemlju napustili milijuni Iraca. Tu je i fenomen migracija u Latinskoj Americi. Kad sam bio u Urugvaju među mojim prijateljima je bio i bračni par iz Hrvatske koji žive u Urugvaju, djeca su im u Argentini. To je stvarnost. 

Ljudi migriraju u potrazi za boljim životom. Ti moji prijatelji iz Latinske Amerike napustili su zemlju na početku II. svjetskog rata uslijed političkih promjena u tim krajevima. Mislim da je kriza globalno pitanje koje zahtijeva globalni odgovor. Mi smo sudjelovali vrlo aktivno u pregovorima oko Global Compacta vezano uz izbjeglice i migrante koji su nedavno potpisani. Ovdje u Europi smatramo da imamo veliku odgovornost, posebno to vrijedi za Europsku uniju koja raspolaže sredstvima, da ne ostavimo same zemlje s Juga svijeta kroz koje prolazi mnoštvo migranata iz Afrike, pa i ovdje kroz zemlje Balkana prolaze migrantski valovi s Bliskog istoka. 

Nešto što trebamo u ovom povijesnom trenutku jest velika solidarnost. To je ono što Papa traži od Crkve. I općenito moramo reći da je odgovor katoličkih zajednica vrlo velikodušan, u Italiji primjerice, ali također u drugim zemljama. To je ljudska kriza koja traži ljudski odgovor. I ako ne odgovorimo na način dostojan našeg kršćanskog identiteta izlažemo se opasnosti da u toj situaciji pokažemo neljudsko lice. Mislim da se ne trebamo bojati ljudi koji pripadaju drugim vjeroispovijestima ili drugim narodima, drugim tradicijama. To je poziv za nas da ojačamo naš vlastiti identitet u smislu da budemo kršćani, da budemo katolici. Pred prisutnošću drugih moramo biti takvi, u toj situaciji moramo biti svjesni da smo kršćani i koji odgovor moramo dati pred strancem koji dolazi pred vrata našega doma. Znamo dobro iz Evanđelja koji je to odgovor jer nam je naš Gospodin dao vrlo izričitu poruku u vezi s tim.

Kakva je trenutačno slika odnosa Svete Stolice s drugim državama svijeta? Gdje je najzahtjevnije uspostavljati dijalog?

Mislim da u posljednje vrijeme prolazimo kroz jedno razdoblje velikog procvata što se tiče tih odnosa. Samo se u doba pontifikata Ivana Pavla II. broj zemalja s kojima je Sveta Stolica imala odnose udvostručio. To je posljedica također društveno-političkih promjena na ovome području, raspada Istočnog bloka, raspada Jugoslavije, ali i drugih zemalja koje su stekle neovisnost i izrazile želju za tim (uspostavom odnosa sa Svetom Stolicom). Ali i druge zemlje su nadvladale one predrasude koje su imali prema Katoličkoj Crkvi i Svetoj Stolici i htjeli su uspostaviti diplomatske odnose. I to se nastavilo.

Danas Sveta Stolica ima diplomatske odnose sa 183 zemlje, uključujući Islamsku Republiku Mauritaniju s kojom su prošle godine uspostavljeni diplomatski odnosi. I to je vrlo značajno. Malo je zemalja s kojima nemamo uspostavljene odnose. I u odnosima sa svima postoji želja za dijalogom. Istina je da sve zemlje ne slušaju i ne dijele stav Crkve i ne donose zakonodavstvo koje je potpuno u skladu sa stavovima Crkve, no mnoge žele čuti Crkvu prije donošenja zakona, žele biti obaviješteni o etičkim i moralnim stavovima Crkve prije donošenja vlastitih zakona. I taj se dijalog nastavlja i na kulturnoj, političkoj razini i mi smo zadovoljni. Štoviše, možda ta želja premašuje naše sposobnosti i resurse.

Može li Crkva zaštititi kršćane na Bliskom Istoku, u zemljama u kojima su progonjeni zbog Kristova imena? Koliko tu pomažu diplomatski napori i nastojanja?

Mi činimo ono što možemo. Rekao bih da se nikada ne čini dovoljno, jer je riječ o velikoj krizi, progoni kršćana prisutni su u raznim zemljama svijeta ali posebno je teška situacija na Bliskome istoku u ovome trenutku. Činimo, kao što, rekoh ono što je u našoj moći. Upravo diplomatskim sredstvima činimo mnogo na karitativnom polju podupirući materijalno i financijski izbjeglice u bliskoistočnim zemljama, poglavito u Jordanu, Libanonu i čineći sve ono što je moguće. No, kao što rekoh, nikada se ne može reći da je učinjeno dovoljno jer su mnoga trpljenja. I ono što mi pokušavamo činiti jest pomagati i drugima jer nisu samo kršćani progonjeni. Možda su kršćani skupina koja je najviše izložena progonima u ovome trenutku, ali postoje i drugi, jezidi u Iraku npr. 

Svi sada znamo za gospođicu Nadiju Murad, kojoj je ove godine dodijeljena Nobelova nagrade za mir, zajedno s dr. Denisom Mukwegeom iz DR Konga, kako bi se skrenulo pažnju svijeta na sudbinu njezina naroda Jezida čiji su pripadnici zaista okrutno progonjeni a počinjena su i mnoga nasilja poglavito nad ženama i djevojkama Jezida. Tu su i druge skupine. U kontekstu terorizma Islamske države (DAESH), na primjer, mnogi su muslimani trpjeli i ne smijemo ignorirati tu stvarnost. Činimo ono što se može činiti, nastojimo uvijek održati dijalog s glavnim čimbenicima, imamo kontakte sa SAD-om, Rusijom i drugima. No, moramo reći, to je veliki izazov za Crkvu koji iziskuje zalaganje svih kršćana, prije svega u molitvi ali i materijalno pomažući članove Crkve dok mi nastojimo provoditi proces senzibiliziranja i pružanja potpore vjerskim vođama koji imaju vrlo jasnu ulogu i moraju isticati da nije nikada dopušteno činiti djela nasilja ili ubijati u Božje ime. To je svetogrđe. Moramo uvijek nastojati održati tu jasan stav koji je Sveti Otac ponovio u više navrata.

Za svog posjeta susreli ste se i s predstavnicima drugih vjeroispovijesti u Republici Hrvatskoj. Željeli bismo naglasiti potrebu za dijalogom. Zašto nam je potreban međuvjerski dijalog?

Da, jučer poslijepodne u Apostolskoj nuncijaturi imali smo susret s vjerskim vođama drugih vjeroispovijesti. Bio je to vrlo ugodan bratski susret. Uvidjeli smo da doista u Hrvatskoj postoji dobar odnos među vjerskim vođama te da općenito imaju dobar odnos s Katoličkom Crkvom. To je vrlo dobar znak i potvrda da biskupi, Biskupska konferencija i Vijeće za ekumenizam i dijalog rade dobar posao. Dijalog među kršćanima je važan jer Gospodin želi naše jedinstvo. Izostanak tog jedinstva uvijek je sablazan jer smo mi kršćani između sebe razjedinjeni, jer postoje ne samo razlike već i nesporazumi, pa čak i mržnja. To doista jest sablazan svijetu. Mi nismo učinkoviti kao vjerovjesnici ako smo razjedinjeni, jer na određeni način propovijedamo nešto što ne živimo. 

Dijalog s drugim religijama je također bitan jer sve činimo u ime Božje. A Bog je jedan. I ako se religije manifestiraju na različite načine nužan je dijalog. Moramo shvatiti da postoje stvari koje možemo usvajati od svih, neko duhovno shvaćanje ili dio neke vjerske tradicije ili kulture koja nas može obogatiti. To neće ugroziti naš kršćanski, katolički identitet, već naprotiv može biti poticaj da shvatimo kako naša shvaćanja nisu identična, ali kako unatoč razlikama ne treba postojati razlog za napetosti, mržnju, razmirice ili sumnje već da cijenimo jedni druge, shvaćajući da jedni od drugih možemo nešto naučiti.

Na kraju dva pitanja koja zanimaju sve nas katolike u Hrvatskoj: je li Vam poznat mogući datum kanonizacije našeg mučenika bl. Alojzija Stepinca i hoće li papa Franjo doći u Hrvatsku?

Žao mi je, ali odgovor na oba pitanja je da ne znam. Ne znam datum kanonizacije i ne znam kada bi Sveti Otac mogao doći u posjet. Znam da su neki prethodnici pape Franje bili u Hrvatskoj i to je bio veliki blagoslov. Što se tiče kanonizacije svi znaju da je postojala Komisija koja je nastojala proniknuti dublje u lik blaženog kardinala Stepinca i uspostaviti zajednički dogovor oko nekih ličnosti iz Drugog svjetskog rata. Plodovi rada ove Komisije bili su, možemo reći, nedostatni. Nije postignuto ono što je Sveti Otac očekivao. Ali bila je to vrlo važna gesta, koju, kako je istaknuto jučer, Srpska pravoslavna Crkva veoma cijeni. Nadamo se nastavku tog procesa.


Oko svetosti kardinala nema ni najmanje sumnje. On je duboko poštovan lik i ovdje u Hrvatskoj i u čitavoj hrvatskoj dijaspori.

Vidio sam u Australiji vitraje posvećene blaženom kardinalu. Moje osobno mišljenje je da je čin kanonizacije od strane lokalne zajednice stanovito odricanje jer štovanje više nije na lokalnoj razini, ne poistovjećuje ga se više s određenim teritorijem, s određenom zajednicom i postaje dio čašćenja opće Crkve. I to je možda trenutak kad lik nekog sveca postaje baštinom opće Crkve. I tako u stanovitom smislu to lokalno čašćenje opada, jer svjedočanstvo, primjer određenog sveca ne postaje samo baštinom Hrvata, nego Engleza, Francuza, Afrikanaca, Amerikanaca i tako dalje. I to je korak koji iziskuje određeno vrijeme. A možda još nije sazrelo vrijeme za to. Vjerujmo Svetom Ocu kojemu pripada donošenje te velike odluke. Kardinal Parolin je prošle godine rekao kako ta odluka pripada Katoličkoj Crkvi i ne ovisi o mišljenju i stavu drugih. Mislim da moramo imati to sinovsko povjerenje u Svetoga Oca koji će razlučiti i donijeti odluku kada će doći do toga čina koji je tako važan za opću Crkvu, kada će za to biti pravi trenutak.

A ono što mi vjernici možemo učiniti je neprestano moliti.

Tako je, uvijek moliti, utjecati se zagovoru blaženika i slijediti njegov primjer te biti svjesni onoga čime se blaženi Stepinac uvijek odlikovao, a to je vjernost Svetome Ocu. I u ovome trenutku kad ne nedostaje teškoća siguran sam da bi to bila njegova pouka i nama u ovome trenutku.

Oče nadbiskupe, zahvaljujem Vam na razgovoru.

Hvala Vama na pruženoj prilici, bilo je pravo zadovoljstvo, neka Gospodin blagoslovi sve naše slušatelje.

misija / ika