Crkva u Hrvata 356

Biskup Petanjak: Svatko u svom srcu nosi 'svoga patra Dudu'

Biskup Petanjak: Svatko u svom srcu nosi 'svoga patra Dudu'
S mise zadušnice na prvu obljetnicu smrti glasovitoga bibličara fra Bonaventure Dude

Misu zadušnicu na prvu obljetnicu smrti glasovitoga bibličara fra Bonaventure Dude predvodio je u petak 3. kolovoza u crkvi Sv. Franje Asiškoga u Zagrebu krčki biskup Ivica Petanjak u zajedništvu s petnaestak svećenika. 

Prije početka slavlja sve je pozdravio gvardijan fra Zdravko Lazić. Fra Bonaventura Duda preminuo je 3. kolovoza 2017. u Franjevačkom samostanu sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu, u 94. godini života, 76. redovništva i 68. svećeništva. Većinu života živio je i djelovao u Franjevačkom samostanu sv. Franje na Kaptolu.

Biskup Petanjak u propovijedi je izrazio uvjerenje da svatko u svom srcu nosi „svoga patra Dudu", kako se izrazio i on kad je napisao knjigu o svetom Franji Asiškom: „Moj sveti Franjo". Za svakoga od nas najvažnije upravo to da u svom srcu i svojim uspomenama zadržimo ono što nas podsjeća na osobu koja se utkala u naše biće i ostavila u njemu neizbrisivi trag, rekao je biskup Petanjak te okupljenima predstavio „svoga profesora Dudu".

Tako je rekao kako ga uvijek zove „profesorom" jer smatra da je to jedna od najbitnijih odlika i karakteristika fra Bonaventure Dude, koji je poistovjetio svoje redovničko i svećeničko zvanje sa svojim profesorskim zanimanjem. „Ovdje se dogodila sretna i savršena simbioza redovništva i svećeništva s profesionalnim zanimanjem, u kojem je jedno drugo prožimalo i obogaćivalo", rekao je biskup Petanjak.

Redovnički franjevački habit, koji je uvijek bio na profesoru Dudi, na posebni nam je način obilježavao i dočaravao sam duh osobe Isusa Krista i biblijskih likova koji su bili predmet njegove profesorske službe. To dvoje se međusobno isprepletalo i nadopunjavalo i davalo autentičnost riječima koje je izgovarao. Te su riječi imale svoju težinu, svoju dubinu i snagu, svoju uvjerljivost. One su bile svjedočke, parafrazirao je biskup riječi sv. Ivana apostola.

Kazao je da su bili sretni i povlašteni jer su im teologiju predavali profesori koji su vjerovali u ono što su govorili i govorili su ono što su vjerovali; nisu znali živjeti drukčije nego što su govorili i kod njih je vjera postala i prerasla u kulturu života. 

„Među tim velikima i najvećima je i profesor Duda, a mi smo u usporedbi s njima zauvijek ostali samo učenici i mucavci, pa ako im se netko i približio u znanju, još smo daleko od toga da to znanje ugradimo u svoj način egzistencije i da ono oblikuje naš duh i ponašanje. Kao i obrnuto, da naša duhovnost, ako je imamo, prožme stečeno znanje", rekao je biskup Petanjak.

Osobe koje su iznutra izgrađene tu svoju duhovnost ižaruju prema van svojim izgledom, pogledom, načinom ponašanja, hodanja, gestikuliranja - vanjština je ogledalo njihove nutrine. Postoje osobe za koje je dovoljno da ih se pogleda u lice i ti odmah shvatiš da iz te osobe ne može izaći ništa drugo doli dobro, čista dobrota, utjelovljena dobrota. Takve su osobe žive ikone Boga samoga, koji je neizmjerna dobrota i koji ne može činiti zlo, jer bi to bilo nešto što je protivno njegovoj naravi. 

„Profesor Duda" je među onima koji su svojom vanjštinom izricali svoju nutrinu i obrnuto, istaknuo je biskup. Kao što je Isus Krist, dolazeći na ovaj svijet sebe pokrio ljudskom naravi i ljudskim tijelom, a sakrio svoje božanstvo, tako je otprilike profesor Duda svojim franjevačkim habitom „pokrivao svoje duhovno bogatstvo i profesorsko zvanje i znanje pa, kad bi progovorio i kad bi to popratio svojim gestama, slušatelji bi zinuli od čuda i pitali se poput Isusovih suvremenika: 'Odakle to ovome, pa mi ga poznajemo'", rekao je biskup.

Budući da je profesor Duda bio profesor Novog zavjeta, završio je homiliju današnjim evanđeljem. Isusovi sugrađani nisu mogli u tom svom mještaninu prepoznati Sina Božjega jer su bili previše sigurni sami u sebe i u svoje spoznaje, uvjereni kako znaju sve, kako ga poznaju od malena, znaju mu oca i majku, braću i sestre... Zbog te svoje samouvjerenosti i sigurnosti ostali su izvan milosnog pohoda Božjeg. 

Kad prosuđujemo život bilo koga, konkretno kao večeras profesora Dude, nemojmo biti uvjereni da sve znamo. Nemojmo se zaustaviti na nekim sitnicama nego pokušajmo sagledati taj život u njegovoj cjelini, „polazeći od njegovih skromnih početaka po kojima bi se činilo da je imao sve preduvjete da završi na potpunim marginama društva, u potpunoj anonimnosti, a razrastao se u gorostasa koji je zauvijek obilježio vašu franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda, kao i cijelu Crkvu u Hrvata", zaključio je krčki biskup.

Na misi je pročitano i pismo koje je provincijalu Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Iliji Vrdoljaku uputio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Kardinal je istaknuo zahvalnost Bogu što mu je na životni put stavio fra Bonaventuru Dudu, s kojim je bio duhovno povezan od otoka Krka i Rijeke na Trsatu do Zagreba i Varaždina. 

„Pamtim ga kao ugledna franjevca, duhovnika, teologa, bibličara i profesora, sa svim vrlinama stručnjaka i znanstvenika, zanosnog propovjednika Božje riječi, a prije svega kao velika čovjeka, mudra i razborita, dobronamjerna i velikodušna, kao vjernika i vizionara koji je zadužio svoju franjevačku subraću, Crkvu u Hrvatskoj, kao i opću Crkvu", istaknuo je kardinal Bozanić i pozvao franjevce da pristupe „sustavnom prikupljanju duhovne ostavštine i svjedočanstava o kreposnom životu fra Bonaventure".

Na samom kraju misnog slavlja provincijal Vrdoljak zahvalio je na dolasku svećenicima i vjernicima te osobito krčkom biskupu i napomenuo „kako je baš njega pozvao jer je biskup franjevac, biskup Krka, biskup kojega je fra Bonaventura cijenio i kao svoga biskupa, i čiju je sliku imao u svojoj sobi u zadnjim danima svoga života u varaždinskom samostanu". Također je pozvao vjernike da svojim svjedočanstvima pomognu u „opsežnom ali radosnom poslu" prikupljanja duhovne ostavštine o životu fra Bonaventure Dude.

Sudionici spomen slavlja prije mise pomomolili su se kod franjevačke grobnice na zagrebačkom Mirogoju u kojoj se nalaze i zemni ostaci fra Bonaventure Dude. Molitvu kod groba predvodio je nacionalni duhovni asistent OFS-a fra Mate Bašić u zajedništvu s provincijalom Vrdoljakom i okupljenim vjernicima. 

Fra Mate je istaknuo fra Bonaventurin posebni odnos prema smrti i prikazao njegovu vjeru, posebice vjeru u vječni život, te na kraju s okupljenim vjernicima molio Boga „da po fra Bonaventurinu primjeru budemo još dublje međusobno povezani u miru i prijateljstvu i tako svi zajedno upoznamo obećanje Krista da će i nama biti vjeran kad prijeđemo s ovoga svijeta u vječni život, koje je fra Bonaventura već spoznao", te je zajedno s provincijalnim ministrom izrazio želju da takvo molitveno okupljanje postane tradicija i način zahvaljivanja Bogu za dar fra Bonaventure.

Fra Bonaventura Duda preminuo je 3. kolovoza 2017. u Franjevačkom samostanu sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu, u 94. godini života, 76. redovništva i 68. svećeništva. Većinu života živio je i djelovao u Franjevačkom samostanu sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu. Rođen je u Rijeci 14. siječnja 1924. godine, u novicijat je ušao 1941. godine, a nakon mature 1944. započeo je studij teologije u Zagrebu. Na Katoličkome bogoslovnom fakultetu diplomirao je 1950. godine, a 15. siječnja iste godine na Trsatu proslavio mladu misu. Od 1946. godine objavio je mnoštvo znanstvenih, stručnih i kulturnih priloga te više od 40 knjiga.

Njegov životni put 1954. godine nastavlja se u Rimu gdje je na Franjevačkom sveučilištu Antonianum postigao doktorat disertacijom o dubrovačkom dominikancu Ivanu Stojkoviću, ekleziologu iz XV. stoljeća. Nakon toga na Papinskom biblijskom institutu položio je biblijski licencijat. U Zagreb se vratio 1957. godine i ujesen postao asistentom na Katoličkome bogoslovnom fakultetu. 

Od godine 1964. do 1969. bio je redoviti profesor i pročelnik Katedre Svetoga pisma Novoga zavjeta. Više puta bio je prodekan, a od 1982. do 1986. godine dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. Predavao je i na različitim institutima, a uz profesorski i nastavni rad, često je sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima i objavljivao radove u stručnim časopisima i znanstvenim zbornicima. Umirovljen je 1. listopada 1993., a 9. studenoga 2001. izabran je za profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu.

Bio je glavni urednik Zagrebačke Biblije, kapitalnog prijevoda Svetog pisma iz 1968. godine. S fra Zorislavom Lajošem (+1972.), prvotnim inicijatorom, ujesen 1962. godine sudjeluje u pokretanju Glasa Koncila. Širitelj je misli Drugoga vatikanskoga sabora s koncilskom ekipom predvođenom prof. Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem, franjevcem kapucinom. Sudjeluje i opširno referira na dva temeljna pokoncilska teološka simpozija o obnovi teologije u Santo Domingu (1965.) i u Rimu (1966.). 

U punom jeku pokoncilske obnove liturgije tadašnja Biskupska konferencija Jugoslavije povjerava fra Bonaventuri Dudi izradu biblijskog djela Hrvatskog lekcionara u deset svezaka. Taj posao izveo je u najužoj suradnji s fra Jerkom Fućakom. Za potrebe lekcionara nanovo su preveli Novi zavjet u izdanju Kršćanske sadašnjosti te izvršili lekcionarsku redakciju Psaltira Zagrebačke Biblije. Obojica su sudjelovala u prijevodu Rimskog misala i Časoslova. Fra Bonaventura je sam preveo osamdesetak novih časoslovnih himana. Kasnije su se obojica zauzela i za prijevod Ekumenskoga Novog zavjeta (Zagreb, 1972.) te za ostvarenje tzv. Jeruzalemske Biblije (1994.). 

Pridonio je u pokoncilskoj obnovi redovništva. Godine 1966. provincijali su mu povjerili redakciju prijedloga za obnovu franjevačkoga zakonodavstva - Propositio pro accomodata renovatione Ordinis. Bio je neumoran pastoralni djelatnik, kao propovjednik, pisac, publicist i voditelj duhovnih vježbi.

Fra Bonaventura je među prvim svećenicima koji se pojavio na televizijskom ekranu. Bio je čest i tražen sugovornik mnogih radijskih i televizijskih emisija. Hrvatska televizija snimila je o njemu godine 2009. dokumentarni film 'Manji brat fra Bonaventura Duda'. Sugovornik je i brojnih novinskih intervjua. Mnogi su njegovi članci, objavljeni najprije u novinama i časopisima, kasnije sabrani i izdani u obliku knjiga. 

Bio je voditelj dvaju crkvenih procesa za beatifikaciju slugu Božjih, najprije za provincijalnog ministra fra Vendelina Vošnjaka. Posljednjih godina intenzivno je pripremao materijale za kauzu sluge Božjega fra Alekse Benigara, a surađivao je i na procesu bl. Alojzija Stepinca, o. Ante Antića i postavio temelje procesu sestre Marice Stanković. Dobitnik je niza hrvatskih i stranih nagrada i priznanja.

misija / ika