Crkva u Hrvata 273

'Iustitia et pax' HBK: Mi Hrvati sve manje smo 'otvoreni životu'

'Iustitia et pax' HBK: Mi Hrvati sve manje smo 'otvoreni životu'
Prof. dr. Davor Derenčinović, nadbiskup Đuro Hranić i prof. dr. Vladimir Dugalić

Komisija Hrvatske biskupske konferencije "Iustitia et pax" do sada je već nekoliko puta progovorila o migrantskoj krizi i posljedicama koje ona izaziva, ne samo u našoj domovini i širem okruženju, nego i u cijeloj Europskoj uniji. 

Na osobit način to smo učinili u rujnu 2015. godine, kada smo naglasili da su uglavnom izostala strateška promišljanja o stvarnim uzrocima i načinima rješavanja ove krize, kako na državnoj tako i na europskoj i međunarodnoj razini, premda je prihvat i briga za izbjeglice u prvom redu odgovornost država i vlada, odnosno mjerodavnih državnih tijela. 

Premda se od tada do danas pomalo smiruje ratna situacija u Siriji, kao i na cijelom području Bliskoga istoka, nastavlja se, iako u manjem broju, dolazak migranata na naše granice. Komisija stoga želi još jedanput svojim promišljanjima pridonijeti senzibiliziranju javnosti za ovaj problem te u duhu evanđelja, koje promiče pravdu i mir, uputiti na neka moguća rješenja kako bi se, prije svega, pomoglo ljudima u potrebi, a istodobno očuvala nacionalna sigurnost te izbjegli mogući incidenti na našim granicama.

Migracije i seobe. Ove godine navršilo se pet godina otkako je Republika Hrvatska pristupila Europskoj uniji – toj u povijesti jedinstvenoj udruzi država, naroda i građana, zajednici mira i solidarnosti. Kao punopravna članica te međunarodne zajednice pozvana je dijeliti sve ono dobro, ali i poteškoće koje opterećuju tu zajednicu država. 

Naime, unatoč svim nastojanjima odgovornih, Europska unija još uvijek nije pronašla pravi odgovor na dolazak migranata koji bježe pred ratnim strahotama i progonstvima, ali i siromaštvom i bijedom u pojedinim azijskim i afričkim državama. Možemo stoga govoriti i o svojevrsnoj seobi naroda jer sadašnji val migracija, ponajviše izbjeglica s Bliskoga i Srednjega istoka, ali i progonjenih kršćana iz naftom bogatih područja supsaharskih afričkih zemalja te ekonomskih migranata iz raznih dijelova svijeta, zapljusnuo je Europu.

Taj priljev ljudi različitih nacionalnosti i svjetonazora donio je sa sobom i određene kulturološke izazove. U tom smislu zaokupljeni, prije svega, zaštitom vlastite sigurnosti ili traženjem ekonomskih interesa, često ne vidimo u tim nesretnicima ljudska bića poput nas, nego tek strance druge vjere i kulture. Zaboravljamo, međutim, da među njima ima i mnoštvo bliskoistočnih i drugih kršćana, danas najprogonjenijih vjerskih zajednica u svijetu, od kojih neki još uvijek govore jezikom kojim je zborio i naš Gospodin, Isus Krist.

Zaboravljamo isto tako da je danas u svijetu, po procjenama UN-a, 68,5 milijuna ljudi otjeranih sa svojih ognjišta i iz domova. Od toga je broja 40 milijuna još unutar svojih država, u izbjeglištvu ih je već 25,4 milijuna, a 3,1 milijun drugih prognanika traži utočište i azil u slobodnim zemljama svijeta.

Četiri slobode EU-a i "zatvorenost životu". Građani Republike Hrvatske i Europske unije znaju da se Unija diči "slobodom kretanja" kapitala, robe, usluga i ljudi, ali i to da se te slobode odnose samo na Uniju kao cjelinu, a useljenička politika ne spada u vlastite ovlasti Unije. Osim toga, valja ovdje podsjetiti da su od tih četiriju sloboda samo dvije potpune – sloboda kretanja kapitala i robe, a dvije potonje još uvijek kaskaju na pojedinim područjima.

Međutim, zbog podjele ovlasti u Europskoj uniji, koja je još uvijek pretežito ekonomska integracija, moglo se dogoditi i zbilo se da su zemlje poput Njemačke smjele samostalno, prije tri godine, pozivati potencijalne useljenike bez ikakva ograničenja i tako stvoriti kaos na "tranzitnom" europskom jugoistoku.

To se dogodilo jer su Europljani općenito, a mi Hrvati osobito, sve manje "otvoreni životu" te se polako, volens-nolens, odriču vlastite budućnosti. Europa sve brže stari pa demografske procjene predviđaju da će joj uskoro nedostajati ljudi da osiguraju gospodarski rast i posebice održivost zdravstvenoga i mirovinskoga sustava. To nije samo njemački problem, nego i hrvatski, a i baltički i talijanski i španjolski… i pred tim teškoćama Europska unija danas traži način da utvrdi zajedničke kriterije useljeničke politike, ali i zaštite svojih vanjskih granica. Pred tim potrebama Unija je danas duboko podijeljena. 

S jedne strane čuju se glasovi ljudske i kršćanske brižnosti i poziva na ljudska prava, s druge oni nacionalnih potreba i interesa, pa i egoizama, a s treće strahova od ugrožavanja identiteta i vrijednosti ljudi i prostora, pa sve do "najezde terorista". Sred sadašnje medijske buke, populističke uzbune i političke demagogije, ova izjava teži tek kršćanskomu i građanskomu bistrenju pojmova o pravu i interesima, kao i o identitetu i europskim vrijednostima.

Integracija ili asimilacija? Političari su nas navikli da na sve teškoće gledamo kroz "nacionalne interese", a ne kroz kriterije prava i pravičnosti. Ljudska su prava međutim etički i civilizacijski doseg kojemu su kršćanstvo i prosvjetiteljstvo udarili temelje, a naše su crkve od davnih vremena bile skloništa progonjenih i obespravljenih.

Bila su "potrebna" dva velika svjetska rata i njihove strahote da kršćani, zajedno s drugim borcima protiv triju totalitarizama dvadesetoga stoljeća, budu među začinjavcima prava na azil i dužnosti zaštite prognanika, najprije načelno, kroz Univerzalnu deklaraciju o pravima čovjeka UN-a (1948.), a zatim konkretno kroz "ženevsku" Međunarodnu konvenciju o statusu izbjeglica (1951.) i zatim "Dublinsku uredbu" Europske unije (2013.), kao i pojedine smjernice EU-a. Međunarodna konvencija, koju je ratificirala i Republika Hrvatska, pruža stoga zaštitu osobama progonjenima zbog rasne, vjerske, nacionalne i socijalne pripadnosti, kao i političkoga mišljenja.

Što se pak tiče onih koje su ratovi otjerali s njihovih ognjišta, međunarodna zajednica mora poraditi na tome da im se omogući povratak. Ostaje ipak otvoreno pitanje kako tretirati one ljude kojima su prirodne kataklizme, a sutra će to biti i nepovratne klimatske promjene, onemogućile život na njihovoj djedovini?

Drugim riječima, kad se radi o izbjeglicama od rata i prirodnih nepogoda, osobito onih koji traže rada i kruha, ili boljega života izvan svoje domovine zbog siromaštva i bijede, o njima bi se Europljani trebali dogovarati i primati ih u skladu s mogućnostima i potrebama pojedinih država članica. Ali i tu treba poštivati neka civilizacijska i etička načela, kao npr. nerazdvajanje obitelji, nediskriminaciju na građanskom planu te poticanje duha altruizma i solidarnosti.

S druge strane, međutim, od svih navedenih triju kategorija valja zahtijevati i očekivati poštivanje običaja i vrijednosti zemalja domaćina, a u isti mah olakšati i njihovo integriranje u društvo organiziranjem tečajeva učenja jezika te upoznavanje s vršenjem građanskih dužnosti. Drugim riječima, nije ni dobro, a ni pravedno zahtijevati njihovu "asimilaciju", tj. napuštanje, u privatnoj sferi, običaja, vjere, jezika… ali jest opravdano očekivati i dobiti od njih poštivanje zakona i građanskoga reda u javnoj sferi.

U tom smislu, nisu prihvatljivi ilegalni prijelazi granica, osobito bez ikakvih dokumenata, jer ugrožavaju nacionalni suverenitet, javni poredak i mir te sigurnost građana, ali ni rješenje koje bi vodilo stvaranju "rezervata" i getoizaciji migranata na rubovima (vanjskim ili unutarnjim) Europske unije.

"Stranac bijah i /ne/primiste me" (Mt 25, 34-43). Pred ovaj nas izbor u posljednje vrijeme sve češće stavlja papa Franjo ističući taj kristovski imperativ u ova nemirna i tjeskobna vremena. Na osobit način papa Franjo nas upozorava da ne smijemo ostati ravnodušni pred bijedom i nesrećom osoba u potrebi. Što nam je dakle činiti – kao ljudi, kršćani i građani – i što je od svih alternativa stvarno izvedivo? 

O tome, u jedinstvenom prostoru Europske unije i podijeljenom svijetu, moramo razgovarati, i to što hitnije, jer od sadašnje migrantske krize do mogućih seoba naroda zbog klimatskih promjena ne će proći ni tek jedan naraštaj. Jesmo li svjesni da će bez naše djelatne pomoći i zauzimanja ostati samo dva tragična "rješenja" za ova mutna obzorja: ratovi i/ili pandemije?

Zato nam valja već sad poći korak dalje od navedenoga, jednostavnoga razlikovanja prognanika od izbjeglica te ekonomskih migranata, pa kao ljudi i kršćani, kao hrvatski i europski građani, raspravljati i predlagati u okviru Europske unije kako pomoći da drugi ljudi u svijetu mognu ostati ili se vratiti u svoje domovine. Uz gospodarski, potrebno je u svijetu raditi na integralnom, cjelovitom razvoju kako bi se spriječili uzroci nasilnih migracija. 

Upravo na takav cjeloviti razvoj poziva papa Franjo koji je u tom smislu osnovao "Dikasterij za promicanje cjelovitoga ljudskoga razvoja" (17. 8. 2016.) unutar kojega djeluje i vatikanska "Iustitia et pax". U tom je kontekstu velika uloga Europske unije koja se ne smije zaustaviti na isključivom povremenom darivanju zemalja u razvoju, nego stvarnoj gospodarskoj pomoći koja će uključivati cjelovit razvoj pojedinih naroda, a sve to može biti samo na obostranu korist.

U ovom našem razmišljanju i izjavi ograničili smo se na europsku dimenziju ovog problema jer vidimo da nas on dijeli, budući da s jedne strane prijeti miru i suživotu u useljeničkim zemljama, a s druge rađa sukobe i trvenja između europskih država članica. 

Suzdržali smo se od govora o hrvatskom iskustvu progonstava i izbjeglištva, migracija i neuspjelih povrataka, jer se o toj temi kanimo susresti i oglasiti zajedno sa sestrinskom Komisijom "Iustitia et pax" Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, stoji u izjavi koju je potpisao mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki, predsjednik Komisije HBK-a "Iustitia et pax".

misija / ika