Crkva u Hrvata 156

Na zagrebačkom groblju Mirogoj pokopan fra Bonaventura Duda

Na zagrebačkom groblju Mirogoj pokopan fra Bonaventura Duda
Sprovodne obrede vodio je pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško

U nazočnosti rodbine, redovničke braće franjevaca, delegacije mještana rodnog mjesta Kras na otoku Krku, te velikog mnoštva prijatelja, suradnika i svih onih koji su ga voljeli i poštovali, na zagrebačkom groblju Mirogoj 8. kolovoza pokopan je glasoviti franjevac i bibličar fra Bonaventura Duda.

Član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, koji je preminuo u jutarnjim satima 3. kolovoza u franjevačkom samostanu u Varaždinu, u u 94. godini života, 76. redovništva i 68. svećeništva.

Sprovodne obrede vodio je biskup Ivan Šaško, a sažalnicu zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na početku je pročitao fra Darko Tepert. Kardinal ističe kako je fra Bonaventura kao svećenik, redovnik, predavač, teolog, bibličar, profesor-emeritus Sveučilišta u Zagrebu, prevoditelj, poliglot, pisac i pjesnik, kateheta i pedagog, skladatelj, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te kao zanosni propovjednik Božje riječi dao je nemjerljiv doprinos poslanju Crkve u Hrvatskoj i svijetu.

„Prepuštajući se u svim područjima djelovanja nadahnućima Duha Svetoga, uvijek je bio otvoren za čovjeka. S vedrinom duha i gostoljubivošću srca otvarao je svoja vrata onima koji su ga pohađali tražeći pomoć, savjete, pouke, a posebno Božje milosrđe u sakramentu pokore, čime je stekao mnoštvo duhovne djece u kojoj je evanđeoskom dobrotom i oduševljenim svećeničkim služenjem zapalio iskru i podržavao plamen vjere.

Unatoč ovozemaljskim uspjesima, priznanjima i nagradama, od kojih mu je zasigurno najdraža bila ona pape Benedikta XVI. - Križ "Pro Ecclesia et Pontifice" - prigodom njegova dijamantnog svećeničkog jubileja 2010. godine, fra Bonaventura odlikovao se kršćanskom jednostavnošću zbog koje će plodovi njegova predanog rada živjeti i donositi rod, a nama je zadatak da ih sabiremo, čuvamo i predajemo kao baštinu koja obvezuje", napisao je kardinal Bozanić u sućuti provincijalnom ministru Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Iliji Vrdoljaku.

Obraćajući se okupljenom mnoštvu, biskup Šaško kazao je kako je fra Bonaventura, živeći potpuno uronjen u Krista, na smrt gledao kao na putokaz u vječnost, te je zato ovo slavlje, vjerničko „doviđenja" u nadi da će nas dočekati. „Za kršćane je sprovod slavlje, dodirnuto doduše i sjetom, ali ispunjeno nadasve molitvenom radošću. U njoj se spomenimo kako je Bog životom oca Bonaventure prošao zemljom, sijući zrnje svoje riječi, slikajući svjetlom svoga duha, preobražavajući svijet svojim milosrđem.

I dok smo ovdje mi, od kojih je nekima on subrat redovnik franjevac, nekima profesor na fakultetu, nekima ispovjednik i duhovni pratitelj, nekima suradnik, a nekima poznanik; dok su na ovome groblju oni koje je rado pohodio korakom i šaptom molitve, postoje prijatelji o kojima je razmatrao, pisao, koje je molio zagovor - sveci. U njima je gledao što Bog čini prisutnošću i snagom, kako se evanđelje utjelovilo i ostalo prisutno.

To su poglavito njegova franjevačka subraća, ali i hrvatski sveci među kojima posebno mjesto zauzima bl. Alojzije Stepinac, s neslomljivom vjerom, vjernošću Crkvi, pouzdanjem u zagovor Majke Božje i ljubavlju prema siromasima. Te su se kreposti zacijelo odrazile i na o. Bonaventuru, dozrijevale i donijele ploda koje je dalo novo sjeme za nove naraštaje.

Njegov zemaljski život stane u tri ključna pojma: Evanđelje, Božja snaga i spasenje po vjeri. Ostat će urezan u naša sjećanja po osobnim susretima, ali će živjeti u našoj Crkvi i Domovini po snazi Božjeg Duha, koji prošlost unosi u sadašnjost, dajući joj svježinu budućega. Nadalje, našoj suvremenosti ostavlja predivnu vrijednost da događaje promatra u svjetlu vječnosti. Rado su ga susretali ljudi različitih životnih putova, jer su osjećali da je prožet odgovorima na temeljna pitanja o postojanju, o rođenju i o smrti", zaključio je biskup Šaško.

Uputivši fra Bonaventuri posljednje „zbogom" ispred franjevačke grobnice, provincijal Vrdoljak napomenuo je kako je fra Bonaventura za života poznavao i iskreno bratski volio svu pokojnu braću franjevce koja tu počivaju. „Među njima su neki od njegovih najbližih suradnika koje je osobito volio. S njima će i on, zajedno sa svim mirogojskim pokojnicima, čije je grobove često obilazio s molitvom na usnama, čekati dan uskrsnuća i proslave", dodao je Vrdoljak.

Prikaz života fra Bonaventure pročitao je dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu fra Mario Cifrak, posebno istaknuvši njegov rad na prijevodu Biblije i u duhu Druoga vatikanskog koncila, zaključivši: "Rođen pod papom Pijom XI., umire za vrijeme pape Franje kao franjevac što je za njega bila istoznačnica za biti kršćanin, biti profesor". Od pokojnika su se oprostili i vjernici i župnik iz njegove rodne župe. Obredna čitanja čitali su Mirna Valdevit, fra Josip Pavlović i fra Mate Bašić, te molitvene zazive fra David Sedlar.

Misa zadušnica za glasovitoga hrvatskoga franjevca i bibličara fra Bonaventuru Dudu slavljena je 8. kolovoza u crkvi Sv. Franje na zagrebačkoj Opatovini. Predslavio ju je izaslanik zagrebačkog nadbiskupa pomoćni biskup Ivan Šaško, u zajedništvu s biskupom fra Bonaventurine rodne Krčke biskupije Ivicom Petanjkom, biskupima bjelovarsko-križevačkim Vjekoslavom Huzjakom, sisačkim Vladom Košićem i zagrebačkim pomoćnim Mijom Gorskim, izaslanikom Generalnog ministra Franjevačkog reda fra Ivanom Sesarom, predsjednikom Hrvatske redovničke konferencije fra Jurom Šarčevićem, dekanom KBF-a Sveučilišta u Zagrebu fra Marijom Cifrakom, brojnim svećenicima, redovnicima, redovnicama i ostalim vjernicima.

U propovijedi fra Ilija Vrdoljak, provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda kojoj je fra Bonaventura pripadao, spomenuo se znakovitosti misnih čitanja, te se osvrnuo na početak života istaknutoga franjevca koji je proveo u siromaštvu u rodnome Krasu na otoku Krku. Istaknuo je kako se Bonaventuru Dudu ne može razumjeti bez povijesti maloga Roka, kako mu je bilo krsno ime, koji je odrastao u siromaštvu, skrovitosti, bez roditeljske skrbi. Iz toga su nastala njegova uvjerenja, njegova tako fina i osjetljiva svetačka duša, njegov odnos prema ljudima, njegova udivljenost i neizreciva zahvalnost na Božjoj blizini, njegovi stavovi, njegov psihološki, ljudski, intelektualni, franjevački i crkveni profil, istaknuo je provincijal.

Sve se to kroz duge godine njegova života oblikovalo u duboko vjerničko i sveto življenje koje je sve više ispunjalo i dovršavalo fra Bonaventurin lik. On se potpuno poistovjetio s malenima o kojima je govorio njegov Učitelj čijim se evanđeljima svakodnevno hranio i koje je bilo njegov kruh svagdanji, kao i čežnja za Gospinom majčinskom ljubavlju čiji je kipić kod sestara na Sušaku svakodnevno kitio nazivajući – kako je zapisao - Majku Božju, Majkom Božjom svagdanjom, podsjetio je fra Ilija u propovijedi te istaknuo veliki utjecaj sestara sv. Križa sa Sušaka na životni i duhovni put maloga Roka, koji je s pet godina postao u tom samostanu ministrant, a s 11 godina pristupio franjevcima, bez roditeljske pratnje stigavši u Varaždin u Kolegij, te ostavši franjevcem do svoje 94. godine.

U završnoj riječi provincijal Vrdoljak zahvalio je svima koji su došli ispratiti fra Bonaventuru, posebno vjernicima iz njegova rodnog Krasa, zahvalivši i svima koji su pokojnog franjevca prepoznali kao osobu susreta i dijaloga, te Bogu koji ga je darovao Crkvi, narodu i Franjevačkome redu.

Misno slavlje pjesmom su pratili franjevački bogoslovi i fra Miroslav Petrac, a čitanja su čitali Sonja Tomić, fra Srećko Bekavac i fra Filip Đurđević, te molitvene zazive Willam Krešo Bello.

Fra Bonaventura Roko Duda pokopan je u franjevačku grobnicu na zagrebačkom Mirogoju. Sprovodne je obrede vodio biskup Ivan Šaško, a sažalnicu zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića pročitao je fra Darko Tepert. Kao svećenik, redovnik, predavač, teolog, bibličar, profesor-emeritus Sveučilišta u Zagrebu, prevoditelj, poliglot, pisac i pjesnik, kateheta i pedagog, skladatelj, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te kao zanosni propovjednik Božje riječi dao je nemjerljiv doprinos poslanju Crkve u Hrvatskoj i svijetu. Prepuštajući se u svim područjima djelovanja nadahnućima Duha Svetoga, uvijek je bio otvoren za čovjeka. S vedrinom duha i gostoljubivošću srca otvarao je svoja vrata onima koji su ga pohađali tražeći pomoć, savjete, pouke, a posebno Božje milosrđe u sakramentu pokore, čime je stekao mnoštvo duhovne djece u kojoj je evanđeoskom dobrotom i oduševljenim svećeničkim služenjem zapalio iskru i podržavao plamen vjere, napisao je kardinal Bozanić u sućuti provincijalu Vrdoljaku.

Životopis fra Bonaventure pročitao je dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu fra Mario Cifrak, a od pokojnika su se oprostili i vjernici i župnik iz njegove rodne župe.

Dan ranije, najdražom pjesmom „Hoću li i ja u raj" fra Bonaventure Dude započeo je 7. kolovoza u crkvi Sv. Franje u Zagrebu svečani komemorativni čin u čast tom duhovnom velikanu, koji je u 94. godini života, 76. redovništva i 68. svećeništva preminuo u jutarnjim satima 3. kolovoza u franjevačkom samostanu u Varaždinu, gdje je proveo posljednje godine života.

Nakon izvedbe fra Miroslava Petraca, OFM, moderator prof. dr. Mario Cifrak, OFM, dekan zagrebačkog KBF-a, pozdravio je mnogobrojne vjernike koji su do posljednjeg mjesta ispunili franjevačku crkvu na Kaptolu. U uvodnom dijelu istaknuo je: „Prošlog mjeseca, 17. srpnja, s fra Bonaventurom proslavili smo njegov imendan. Na kraju nam je rekao: Doviđenja u nebu!" Izraze sućuti uputio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, a nakon njega, isto to je učinio i akademik Zvonko Kusić, predsjednik HAZU-a.

Uslijedila su sjećanja na fra Bonaventuru njegove braće, prijatelja i suradnika: akademika Josipa Bratulića, prof. dr. Petera Kuzmiča, dekana Visokog evanđeoskog teološkog učilišta u Osijeku, te s. Finke Tomas, predstavnice provincijalke Milosrdnih sestara sv. Križa. Doc. dr. Darko Tepert, OFM, uime pokojnikove redovničke braće s kojima je živio, brojnim okupljenima približio je njegov lik i djelo, osobito njegovu ljubav prema braći franjevcima.

„Rado nam je pripovijedao o svome redovničkom životu, od onih prvih dana kad je u Varaždinu bio kao sjemeništarac, preko mučnih godina Drugoga svjetskog rata i poraća, koje je kao bogoslov proveo u ovom samostanu na Kaptolu, do studija u Rimu gdje je njegov duhovni i redovnički rast osobito obilježio sluga Božji fra Aleksa Benigar, za čije se proglašenje blaženim tako snažno zauzimao.

Posebno je živo bilo njegovo djelovanje među braćom u vrijeme i neposredno nakon Drugoga vatikanskog sabora. U duhu Koncila zalagao se za liturgijsku obnovu, ali i za obnovu redovničkog i cjelokupnog života Crkve. To, međutim, nije činio iz nekoga revolucionarnoga žara. Takvo što protivilo bi se sasvim njegovoj osobnosti i njegovoj duhovnosti. On je to činio iz žara odanosti i poslušnosti Kristu i Crkvi. Iz tih godina, a i kasnije, ne može se zaboraviti njegovo veliko prijateljstvo s fra Tomislavom Šagi-Bunićem.

Kao plod njegova rada na obnovi svakako se ističe rad na novom prijevodu Svetog pisma. Može se reći da je on bio spiritus movens toga prijevoda, a dvije sobe na drugom katu našega samostana, gdje su tada boravili fra Bonaventura i fra Jerko Fućak, bile su i središte života samostana.

Da fra Bonaventura nije bio čovjek otvorenih pogleda, čovjek dijaloga i čovjek otvorena srca za svakoga, teško bi bilo zamisliti zajednički rad najrazličitijih ljudi, bibličara, književnika i jezikoslovaca, koji su još k tome pripadali i suprotnim svjetonazorima.

Kad je u našoj provinciji u postkoncilskom razdoblju došlo do previranja, koliko god po naravi bio nesklon sukobima, znao se zauzeti za ono što je držao bitnim, pa makar zbog toga trebao i trpjeti. Kad se za to ukazala prilika, bez ustezanja je počeo nastupati na radiju i televiziji, šireći tako radosnu vijest, osobito onim svojim širokim osmjehom. U vrijeme Domovinskog rata, zajedno s fra Zvjezdanom i ostalom braćom ovoga samostana, učinio je ovu crkvu oazom molitve, ali je znao i sve nevolje dobro protumačiti u svjetlu evanđelja.

Za nas je on uvijek bio autoritet, ne samo kad je riječ o Svetom pismu, a često smo ga o tome ispitivali, nego i kad je riječ o franjevaštvu i o duhovnom životu. Mnogima je on, osobito, juniorima, bio duhovnik. Voljeli smo od njega tražiti savjet u svojim dvojbama. Svi smo ga kao braća osobito poštovali i njegovo nam je mišljenje bilo važno. Učili smo od njega u našoj svakodnevici. Kad bi koji puta na našim samostanskim kapitulima dvojica braće imala suprotstavljena mišljenja, fra Bonaventura bi rekao: „I ti imaš pravo, i ti imaš pravo."

Nastojao je tako uvažiti mišljenje i argumente svakoga, no onda bi dodao: „Ali ja ću reći ovako…" To što bi on rekao, uvijek je bilo utemeljeno na realnosti i bilo je praktično, zapravo, obogaćeno velikim iskustvom. Kada je nešto tražio od poglavara, naročito od gvardijana, a obično je tražio za druge, ne za sebe, onda je svoju molbu uvijek završavao riječima: „Budi na miru." Premda je bilo jasno da mu je stalo, nije htio da se onaj drugi osjeti pritisnutim. Općenito se odlikovao finoćom u odnosu prema svima, pa tako i prema braći. Ako mu se koji puta dogodilo da je koga od braće nehotice povrijedio, kad bi toga postao svjestan, vraćao se sa suzom u oku tomu bratu kako bi se ispričao. Još bi mu i ruku poljubio.

Fra Bonaventura volio je braću. Kad god bi netko od nas išao nekamo propovijedati, držati predavanje ili duhovne vježbe, po povratku smo se šalili da najprije treba proći intervju. Fra Bonaventura je uvijek htio znati kako je bilo i kako je sve prošlo. Iskreno se radovao uspjehu svakoga brata, posljednjih godina ta ga je radost dovodila do suza. Radovao se svakom novom pothvatu u provinciji i svakoj knjizi koju bi neki brat objavio. Svaku je pročitao. I divio se.

Volio je i naša bratska slavlja, osobito slavlja naših imendana, pa je tada rado sjedao za klavir u našoj blagovaonici kako bi pratio naše pjevanje. To je bio pravi glazbeni vatromet. Osobito je volio Božić. I po tome je bio pravi sin svetoga Franje. Osjetilo se to u crkvi, na misama, osjetili smo to i mi u samostanu. Dok smo u božićnom vremenu svoje obroke započinjali kojom božićnom pjesmom, fra Bonaventura nikako nije htio da se zaustavimo na jednoj ili dvije strofe. Uvijek bi zapjevao još koju. A tko se ne sjeća njegovih tumačenja hrvatskih božićnih pjesama?

Ako bih, pak, trebao reći kako je najbolje danas zamisliti fra Bonaventuru, onda je to za ovim ambonom. Mnogi stariji svećenici sjećaju se kako im je on na fakultetu tumačio perikope, svetopisamske odlomke koji su korišteni u liturgiji. Mi koji smo uz njega stasali u ovom samostanu, a mnogi smo ovdje bili kao juniori, mogli smo slušati uživo kako se tumači Božja riječ i od njega učiti.

Njegovo tumačenje bilo je poticajno, nikad osuđujuće, uvijek kadro oduševiti za Krista. Kao bogoslovi, promatrali smo mnoge ljude koji su dolazili na nedjeljnu misu u jedanaest sati. Često je bilo onih koji su bili negdje na rubu vjere, možda čak i ateisti, ali su u njegovoj riječi našli poticaj i ohrabrenje. Neki su tako i zavoljeli Krista.

Fra Bonaventura znao je da propovjedaonica nije samo u crkvi, pa se zato rado susretao s ljudima. Već nakon mise, u vjeronaučnoj dvorani koju je on volio zvati „naša sobica", bio je jedan takav susret. Htio je da se vjernici ondje zadrže, pa je nudio čaj i kavu. Mi koji smo mu tada pomagali lijevali smo napitke u plastične čaše. Danas u „našoj sobici" te čaše bacamo, a fra Bonaventura ih je u nedjelju popodne prao, da bi onda rasprostro ručnik među svojim knjigama, pa na njemu sušio plastične čaše. I inače je živio siromašno.

Ova propovjedaonica širila se i na hodočašća. Išao je s vjernicima na Sljeme, obilazio različita svetišta, ali uvijek su ta hodočašća imala i svoju kulturnu i povijesnu dimenziju. Često je propovijedao u marijanskim svetištima, osobito u Mariji Bistrici i na Trsatu koji je toliko volio. Braća su ga rado pozivala i da propovijeda u drugim našim crkvama.

Može se reći da je u svemu bio pravi manji brat, a opet otac svakome od nas. Bio je oduševljen svetim Franjom i pravi je njegov učenik. Kao što je sveti Franjo dopustio svetom Antunu da se bavi teologijom, ali pod uvjetom da ne ugasi duh svete molitve i pobožnosti, tako je i fra Bonaventura, uz djelovanje na fakultetu, uvijek bio revan u molitvi i pobožnosti. Volio je franjevačke svece i franjevačke blagdane, pa ne treba čuditi da mu je Gospodin dopustio da još na ovome svijetu proslavi Svetu Mariju Anđeosku – Porcijunkulu.

Mnogočim je vezan uz tu crkvicu kod Asiza, koju je sveti Franjo toliko volio i častio. O njoj je fra Bonaventura ovako pisao: „Kad je Gospodin Franji 'darovao braću', kako sam veli u Oporuci, oko Sv. Marije Anđeoske razvija se njihova prva nastamba (1Bon 4,5). Tu bi se negdje, možda na lijepu prilazu bazilici, trebalo sakriti i u tišini čitati i čitati tolike prizore iz života prve braće koji se nižu u Miomirisnim cvjetićima.

Ovamo se smješta i dirljiva priča kojom brat Franjo otkriva "ovčici Božjoj", bratu Leonu, u čemu je pravo veselje (Cvjet 8). Ovdje je u gluhoj noći Cvjetnice 1211. (1212.) godine Franjo s braćom dočekao Klaru, bjegunicu iz očinskoga doma da je zauvijek posveti Gospodinu (4Čel 8). Tu je jedne noći, 1216. godine, u žaru svoje zagovorničke molitve, hoteći sve ljude "poslati u nebo", potpomognut molitvama presvete Djevice, od Gospodina Isusa izmolio glasoviti Porcijunkulski oprost koji mu je doskora u Perugi potvrdio novoizabrani papa Honorije III… Ovo svoje najdraže mjesto na svijetu Franjo je posvetio blaženom smrću."

Toliko smo puta čuli od fra Bonaventure riječi pjesme: „Hoću li ja u raj?" Kad je sveti Franjo u Svetoj Mariji Anđeoskoj izmolio poznati Porcijunkulski oprost, objavio je građanima Asiza: „Želim vas sve poslati u raj!" Nadam se da je to, dan nakon Porcijunkule učinio i fra Bonaventuri. Uostalom, na stražnjem zidu Porcijunkule nalazi se freska koja prikazuje Kristovu smrt na križu. Ondje je i sveti Franjo koji grli noge raspetoga, ali ne Krista, nego desnoga razbojnika koji je s Kristom bio razapet. To je onaj kojemu je Krist s križa obećao: „Još ćeš danas biti sa mnom u raju!"

Jesam li ja to već kanonizirao našeg fra Bonaventuru? Nemam te ovlasti, ali postupio sam u njegovu stilu. Kad je slavio misu za nekoga pokojnika koji mu je bio poznat uvijek je o njemu tako lijepo znao govoriti, da smo mi, braća, među sobom znali reći: „Eno, opet kanonizira!" Volio je ljude i znao je prepoznati što je u njima dobro. Nije li to za raj?", zaključio je dr. Tepert.

Govoreći o zaslugama istaknutog hrvatskog franjevca, teologa i bibličara, predsjednik HAZU akademik Kusić istaknuo je da je Duda bio gigant hrvatskog duha. „Bio je karizmatska osoba, propovjednik kakvog nadaleko nije bilo. Kasnije je kao karizmatska osoba samom svojom pojavom slao poruku bez da išta govori.

U jednoj je osobi spojio znanstvenu visinu, teološku dubinu i franjevačku jednostavnost. Svima je uspio govoriti razumljivo. Njegova jednostavnost plijenila je ljude. Postao je ikona, važan simbol i poruka Crkve, i u bivšem režimu nesklonom crkvi i u doba samostalne Hrvatske. U svim tim teškim vremenima znao je pristupiti čovjeku, a svoju dobrotu i ljubav prenijeti na ljude. Franjevci mogu biti ponosni što su imali takvog velikana. Bio je čovjek vjere i Crkve, zadužio je Crkvu, cijelu zajednicu, hrvatsku kulturu, hrvatsku znanost i Hrvatsku akademiju na čemu mu vječna slava i hvala, kazao je akademik Kusić.

Akademik Josip Bratulić za fra Bonaventuru rekao je da je bio prorok blage riječi: „Bio je sretnik kojeg su razumijeli učeni, priučeni i priprosti, u vjeri, nadi i ljubavi. Bio je čovjek kojemu je Bog dao dobrotu, mudrost, razbor, razmijevanje sugovornika, strpljivost da njegov glas ne ostane vapijući u pustinji, nego da pokuca na vrata uma i prodre do dubine ljudske naravi", dodao je akademik Bratulić.

Dekan Kuzmič istaknuo je Dudin ekumenski duh, a s. Finka Tomas iz reda Milosrdnih sestara svetog Križa podsjetila je na Dudine veze s tom redovničkom zajednicom od djetinjstva.
Glazbenim oproštajem od svog duhovnika, skladbom „Oče naš" skup su uveličali članovi Collegiuma pro musica sacra, a na kraju i zbor franjevačkih bogoslova s Kaptola s „Hvalospjevom stvorenja".

misija / ika





Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.