Crkva u Hrvata 13480

U masovnoj grobnici u Trubaru ekshumirani Hrvati ubijeni od četnika na Dan ustanka 1941.

U masovnoj grobnici u Trubaru ekshumirani Hrvati ubijeni od četnika na Dan ustanka 1941.
Misu i sprovodne obrede predvodio je banjolučki biskup Franjo Komarica / FOTO IKA

‘Ustanici’ su izdvojili Hrvate koji su se vraćali s hodočašća iz Knina i sve ih pobili, ne samo odrasle, nego također žene, djecu, starce i župnika

Banjolučki biskup Franjo Komarica zatražio je još prije nekoliko godina istragu o ubijenim hodočasnicima iz Drvara 1941. Ovih je dana Tužiteljstvo BiH napokon potvrdilo da je obavljena ekshumacija u masovnoj grobnici Trubar kraj Bihaća, odakle su izvađeni posmrtni ostaci. Utvrđeno je kako se radi o posmrtnim ostacima civila hrvatske nacionalnosti ubijenih u srpnju 1941. Posmrtni ostaci su na molbu Banjolučke biskupije pohranjeni u svećeničku grobnicu na katoličkom groblju “Sveti Marko” u Banjoj Luci.

Masakr se dogodio 27. srpnja 1941. godine, istog dana koji se u vrijeme socijalističke Jugoslavije slavio kao Dan ustanka koji je počeo upravo u Drvaru. Još je kontroverznije to što se i danas taj datum u obližnjem Srbu obilježava kao Dan ustanka. Oni koji to slave tvrde kako se toga dana u Srbu digao narod protiv ustaškoga klanja, dok njihovi protivnici navode kako se nije digao narod, nego su četnici pokrenuli svoj krvavi pohod protiv Hrvata toga kraja.

Bez milosti i kajanja

Nepobitno je utvrđeno da se zločin zbio kada su se drvarski hodočasnici Svetoj Ani kod Knina vraćali doma. “Ustanici” su izdvojili Hrvate i sve ih pobili, ne samo odrasle, nego također žene, djecu i starce, a među njima i drvarskog župnika Waldemara Maximiliana Nestora. Waldemar Maximilian Nestor je bio prvi ubijeni katolički svećenik u Drugom svjetskom ratu na cijelom području bivše Jugoslavije. Ovaj bivši redovnik trapist, po narodnosti Nijemac, doselio se za vrijeme austrougarske uprave s roditeljima u okolicu Banje Luke. Školovanje je nastavio kod trapista u samostanu Marija Zvijezda u Delibašinu Selu kod Banje Luke.

Točan broj ubijenih Hrvata još nije poznat. Tada su preostali Hrvati pobjegli, kuće su im spaljene, a nakon rata srušena je i katolička crkva u Drvaru. Tako je to mjesto ostalo bez Hrvata i katolika. Nakon Domovinskog rata tu se naselilo par tisuća hrvatskih izbjeglica iz Bosne, ali još nisu uspjeli vratiti crkveno zemljište koje su posjedovali, niti sagraditi crkvu.

Istoga su dana četnici i komunisti počinili i masakr nad Hrvatima u Grahovu. Popalili su sve kuće, ubili 568 Hrvata u selima Obljaj, Korita, Luke, Ugarci i Crni Lug. Župnika crkve u Obljaju Jurja Gospodnetića su nakon mučenja ispekli na ražnju pred majkom.

U Grahovu ima mnogo spaljenih srpskih kuća iz Domovinskog rata, ali i ruševina hrvatskih kuća iz Drugog svjetskog rata. Tu sam prije rata upoznao Matu i Mandu Vulić iz Korita, dvoje jedinih Hrvata u općini. Mate mi je kazao kako je čitavo selo njegovo. Naime, tu su živjeli samo Hrvati, što nije pobijeno, odselilo se, odselio se i Mate u Vojvodinu, ali nije se mogao obiknuti. Pa se vratio i tada držao 400 ovaca i četiri konja. Mate mi je ispričao nekoliko priča o tim strahotnim godinama, koje tada nisam smio napisati. Pa sam nešto zabilježio nakon Matine i Mandine pogibije 1992., kada su četnici zaklali to dvoje staraca koji su imali po 81 godinu života.

Četnici u partizane

Uz proslave Dana ustanka nikada nije spomenuto ni stradanje Hrvata iz Krnjeuše. Na isti su način pobijeni, kuće im spaljene, a preživjeli pobjegli. Za samo nekoliko dana četnici su, prema istraživanju Josipa Jurjevića i Ane Došen, ubili 240 Hrvata, od toga 35 djece u dobi do sedam godina i 14 u dobi do dvanaest godina, 72 žene i 119 ostalih, među kojima su župnik Krešimir Barišić i tri svećenička pripravnika. Bačeni su u jame Golubnjača i Kaluđerica.

Pobjednici pišu povijest. Budući da su partizani bili pobjednici, čudno je da nikada u vrijeme socijalističke Jugoslavije nije spomenuto stradanje nevinih hrvatskih civila. Cinično je slaviti Dan ustanka na dan kada su pobijeni toliki nevini ljudi, pa čak žene i ubijenu djecu svrstati u ustaše da im pojača statistiku. Moglo bi biti da su se četnički kolovođe prebacili u partizane, pa nametnuli zakon šutnje.

Piše Petar Miloš

 

Komentari: 2

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.
21. studenog 2014. u 8:37
Cinjenica je da su ustashe pocetkom 1942. potpisale savjeznistva sa svim tim cetnicima iz NDH, pocevsi s Momcilom Djujicem, Branom Bogunovicem, Mane Rokvicem i svim komandantima Dinarske cetnicke divizije. Mane Rokvic je bio vodja pokolja nad Hrvatima u Drvaru, a Brana Bogunovic je bio vodja pokolja nad Hrvatima u Bosanskom Grahovu. Ustashe su isplacivali te cetnike, snadbjevli ih oruzjem, skupa se borili, rame uz rame, s tim cetnicima kontra partizana...Za razliku od tog ustasko-cetnickog savjeznistva, partizani se krvavo borili kontra istih cetnika. Tako su partizani uhvatili i streljali dvojicu od 4 komandanta Dinarske divizije - Branu Bogunovica (koljaca iz Bosanskog Grahova), te Pajicu Ocmikusa (vodju pobune u Srbu)...A Momcilo Djujic je pred kraj rata prebjegao preko NDH na zapad, s pomucu samog Pavelica, i tako izbjegao presude jugoslovenskih sudova za ratne zlocine
21. studenog 2014. u 8:43
lijepo sto su se prisjetili tih zrtvi, Mozda ce se jednog dana prisjetit i ovih 5.000 zrtvi, uglavnom zena i djece, svi pokalni od ustasha samo u malom krugu oko Mostara, samo tokom prvih 6 mjeseci. Evo kako je mostarski biskup Alojzije Misic opisao ta ustaska zvijerstva u svom pismu Stepincu:

Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo, – žive u ponor
bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu žensku i mušku bacali su u jame. Podžupan u Mostaru gospodin Baljić, javno izgovara, ko činovnik, mora bi da šuti ne da telali, da je u Ljubinju samo u jednu jamu 700 pravoslavca bačeno. Od Mostara i Čapljine odvezla je željeznica šest punih vagona žena, majka i djevojaka, djece ispod deset godina do stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani,
odvedeni u brda, žive matere s djecom bacali u duboke propunte. Sve je strmoglavljeno i ubijeno. U župi Klepci iz okolnih sela N. N. 3.700 pravoslavaca ubijeno je. Jadnici, bili su mirni. Dalje ne nabrajam. Predaleko bih otišao. U samom gradu Mostaru na stotine ih je vezalo, odvodilo izvan grada pa ko živine ubijali"