Teze i sinteze 947

Zašto su nogometaši uspješni, a političari nisu?

Zašto su nogometaši uspješni, a političari nisu?
Kad Hrvati slave...
Foto: Tom Dubravec/ CROPIX

Iz nogometa je vrlo važno izvući pouke za cjelokupno društvo. Upitat nam se bi li ovako bili uspješni da smo u igru poslali političke predstavnike i njima podobne igrače? Možda se treba upitati je li ključ uspjeha i to da su nam gotovo svi igrači i izbornik domoljubi bez udbaško-komunističkoga zaleđa i korijena, dok su nam političari mahom iz toga mentalnoga sklopa! Čudesan je hrvatski narod koji će prijepodne pljunuti na sve živo, a istu večer će ljubiti to što je popljuvao. O tim tezama čitajte u najnovijoj kolumni fra Marija Knezovića.

Lijepo je, osobito tijekom Svjetskoga prvenstva u nogometu, biti Hrvat.

Dok ovo čitate nije ni važni kakav je konačni uspjeh hrvatske reprezentacije. Oni su već učinili svoje. Donijeli su naciji homogenost, dah ponosa, radosti. Zapravo je nevjerojatno kako mi Hrvati lako potonemo, a još brže izronimo. Nekoliko pobjeda nad svjetskim takmacima probudi zaspalu, dodao bih utučenu i planski ugušenu, nacionalnu dimenziju.

Ljudi su opet uz svoju zastavu, pjevaju pjesme, poduzimaju duga putovanja, djeca se raduju, starci puštaju suze, branitelji shvaćaju da borba nije bila uzaludna, postanemo čimbenik na karti svijeta. Čudesan je taj naboj i naš narod. Taj narod koji će prijepodne pljunuti na sve živo, a istu večer će ljubiti to što je popljuvao. I tako se vrtimo u krug, bar nekolicina puka.

I dok nas reprezentativci, koji su mahom vjernici i domoljubi bez udbaško-komunističkih korijena, čine ponosnima, oni drugi – političari, koji su mahom udbaško-komunističkih korijena, čine nas posramljenima. Političari nam pričaju o europskim standardima, a igrači nam te standarde stvarno pokazuju. Nije li se zamisliti nad tom činjenicom?

Nije li vrijeme da ozračje i metode koje vladaju u nogometnoj, pa i rukometnoj reprezentaciji, prenesemo u društvenu sferu. Dakle, stvar bi trebala biti jasna. Na terenu moraju biti najbolji i najspremniji. Na terenu moraju biti sposobni, a ne podobni. Zar bi pobijedili npr. veliku Argentinu da smo u igru poslali političke predstavnike i njima podobne igrače?

No, na terenu upravljanja, u ministarskim i premijerskim foteljama, u raznim vijećima i agencijama mahom sjede, i možda usput ponešto rade, podobni i vlastodršcu odani. Naš narod treba Modrića, Rakitića, Mandžukića u Banskim dvorima, na Pantovčaku, u predsjedništvu, u ministarskoj ulozi, u županijama i tako redom. Ne mogu drugorazredni ili trećerazredni voditi narod prvorazredno! Mi Hrvati iz Bosne i Hercegovine osobito se moramo zapitati slijedeće:

Kako je moguće da naši ljudi svugdje uspijevaju, postižu rezultate, bivaju cijenjeni, a samo kod nas takvi ne mogu donijeti ploda? Tko je zauzeo njihova mjesta? Kako je moguće da je BiH zastupljena s tri izbornika u Rusiji: Dalić (Hrvat iz Livna), Petković (Hrvat iz Sarajeva) i Krstajić (Srbin iz Zenice), a takvi i slični njima kod nas ne mogu dobiti šansu? Njima treba pribrojiti i Halilhodžića (Bošnjak iz Jablanice) koji je Japan odveo u Rusiju. Naši ljudi vani uspijevaju jer se cijeni rad, red, stručnost, znanje, rezultat, odgovornost. Cijeni se vani sve ono što u BiH nije preporuka za uspjeh. Kod nas caruju neke drugačije preporuke bez kojih uglavnom nema kruha.

Uz nogomet su se vezale i razne šale, satira, zdrav humor. I on nam je potreban. Vratio nam se vic u život. Lijepo je bilo čitati domišljatu šalu koju, kao, izgovara papa Franjo da ništa od priznanja Međugorja jer smo njegovu Argentinu porazili. Onda se iznad glave Zdravka Mamića pojavio tekst „Ode Mesi kući, a i ja bih da mogu“. Čak je odnekud „uskrsnuo“ pokojni Stjepan Spajić koji kliče „jesam vam uvijek govorio da trebamo igrati u crnim dresovima“ itd. I onda zaključak s vicom: Koje je razlika između kriminalca i nogometaša? Kriminalac kaže daj novac ili pucam, a nogometaš kaže daj novac ili ne pucam!

 

Piše fra mario knezović