Izgubljeni u prijevodu 1330

Drama majčinstva

Drama majčinstva
Prof. Maja Jakšić

„Ruka koja ziba kolijevku, ruka je koja vlada svijetom.", W. R. Wallace
Bezuvjetnost je temeljno obilježje majčine ljubavi. Najdublja potreba djeteta je da bude voljeno onakvo kakvo je, iz jednostavnog razloga što postoji. Od trenutka začeća, topla i brižna majka pruža djetetu potrebnu ljubav.

Cijeli život nosimo čežnju za majčinom ljubavlju - otkud ta cjeloživotna čežnja? Što je s onima koji nisu imali sreću iskusiti majčinu ljubav? Postoje li majke koje ne odgovaraju slici koju općenito imamo o majkama? A što s onim majkama koje su neugodne, distancirane, negativne, destruktivne i neprijateljski nastrojene prema djetetu? Što s majkama koje nisu sposobne izraziti ljubav riječima ni postupcima? Koliko je djetetu važna majčina ljubav i koliku štetu čini majka koja ljubav nije sposobna pružiti? Može li se ičim nadoknaditi taj osjećani deficit? Što ako su majčina očekivanja, želje i potrebe upitne? Gdje počinje emocionalno i duhovno izrabljivanje djeteta? Kako znati u kojem trenutku taj odnos postaje problematičan? Kako razlikovati normalne od pretjeranih zahtjeva majke?

Može li se dijete othrvati takvim majčinim zahtjevima? Kako to da neko dijete toliko nastrada u tom odnosu dok mu brat ili sestra prolaze neokrznuto? Imamo li pravo zamjerati majci? Smijemo li dovoditi u pitanje majčinu ljubav? Ako zamjeramo majci, kršimo li automatski četvrtu Božju zapovijed? Je li izobličena majčina ljubav domena morala ili bolesti? Kakav izbor ima dijete u tom odnosu? Zašto istina izaziva krivnju? Kako izaći iz tog začaranog kruga međusobne ovisnosti? Koja štetna uvjerenja i nerealna očekivanja u vezi s majkom nam i u odrasloj dobi uzrokuju bol?

Zašto nam je toliko teško postati majkom kakvu smo oduvijek sami željeli imati? Je li moguće da majka voli svoje dijete, ali da se ne ponaša kao da ga voli? Je li majčina ljubav osjećaj ili ponašanje? Koja ponašanja čine dobru majku? Može li se ljubav naučiti? Otkud nam uopće ideja da majke trebaju i mogu biti savršene? Zašto im ne dopustimo da budu - jednostavno, majke? Zastanimo na trenutak. Pokušajmo posvijestiti odnos koji imamo sa svojom majkom. Što vam prvo pada na pamet kad se sjetite majke? Što vam se najviše sviđa/lo kod nje? U čemu se ponašate slično kao vaša majka? U čemu biste htjeli da je bila drukčija? Čega ćete se najviše sjećati?

Nijedno iskustvo iz djetinjstva nije toliko snažno kao odnos djeteta i njegove majke. Promatrajući majčino lice i osjećajući njezinu reakciju stekli smo presudnu poruku o našoj vlastitoj vrijednosti. Kad nas majka prihvaća s osmijehom, stvara se temelj našeg vjerovanja da smo vrijedni ljubavi. Ako majka iz bilo kojeg razloga nije dostupna, osjećamo se napušteno i činit ćemo sve što je u našoj moći kako bismo joj privukli pažnju. A kako budemo odrastali, pažnju, priznanje i prihvaćanje, tražit ćemo na raznim mjestima i na razne načine, plaćajući visoku cijenu za iluziju mira.

Bez obzira koliko imamo godina, majke i dalje utječu na nas kroz duboko ukorijenjena vjerovanja, obrasce ponašanja i percepcije života na temelju kojih smo razvili osjećaje prema sebi, drugima i Bogu. Iako majke nastoje dati najbolje od sebe, odnos s njima može biti prožet osjećajima srama, krivnje i obveze. O miješanim osjećajima vezanim uz majku nije samo bolno promišljati, oni su i snažni društveni tabu. Naša kultura njeguje brojne mitove koji čuvaju zaštićeni položaj majke pa nije društveno prihvaćeno govoriti o neprimjerenom majčinstvu. U našem svijetu, posebice virtualnom, njeguje se nerealan profil savršene majke. Inzistiranje na idealiziranom prikazivanju majčinstva koje često nudimo i u Crkvi, nikome ne pomaže.

Suprotno mitu, skrb nije samo instinktivna niti su sve žene sposobne biti nježne, brižne i dobre majke. Oko nas žive samo stvarne majke. Tako se o poteškoćama vezanim uz majčinstvo, premda su prilično rasprostranjene, uglavnom šuti. Najveća poteškoća u suočavanju s problematičnim odnosom s majkom krije se u uvjerenju da je ono što je bilo najbolje zaboraviti. Kaže se, bilo pa prošlo. Međutim, mi ne možemo pobjeći od prošlosti ni zaboraviti prošlost. Ona živi u sadašnjosti kao nevidljiva prepreka s kojom se suočavamo svaki dan.

Ako je utjecaj majke bio problematičan - ako je bilo manipuliranja, zanemarivanja, zlostavljanja, nasilja, ovisnosti ili mentalnih bolesti, potrebno je osvijestiti na koji način prošlost utječe na današnji život jer naučena ponašanja, svjesno ili nesvjesno, prenosimo na sljedeću generaciju. Ove povrede se sastoje od štetnih uvjerenja, percepcija i izbora koji se zatim prenose kroz suptilne ili čak agresivne oblike nedjelotvornog ponašanja. Konačno, naša djeca ponavljaju ciklus, štete svojoj djeci i djeci svoje djece prenoseći im neriješenu bol.

Na majčinstvo utječu iskustva iz djetinjstva. Majka, iako ima namjeru svome djetetu pružiti sve najbolje, u tome ne uspijeva zato jer je na svoje dijete sposobna prenijeti samo ono što i sama ima. Ako je majka neuravnotežena, stalno ljutita, razdražljiva, uznemirena, preplašena, ravnodušna ili deprimirana, taj će emocionalni kaos prelijevati na dijete. Dijete će kad odraste isti obrazac ponašanja zauzeti prema svom djetetu, djelujući iz vlastite ranjivosti.

Veliki broj djece, svjestan vlastitog bolnog iskustva odrastanja, odlučuje drukčije postupati sa svojom djecom, ali u svom repertoaru ponašanja nemaju ništa osim obrasca naučenog od majke. U životu često postajemo ono čemu se najviše opiremo i baš ono što nam je najviše smetalo nerijetko reproduciramo dok isti emotivni deficit prenosimo automatizmom. Mnoge majke u nastojanju da svojoj djeci pruže bolje djetinjstvo odu predaleko, postaju pretjerane i prezaštitničke pa su i ta djeca nesigurna i nesposobna preuzeti odgovornost za svoj život.

Kad zamjeramo i okrivljujemo majku za probleme u svom životu, samo dodatno sebi škodimo. Prvi korak u oslobađanju od ovih teških osjećaja je osvijestiti, priznati i prihvatiti njihovo postojanje jer jedino tako ih možemo nadići i integrirati u svoj život. Potrebno je mijenjati uvriježena vjerovanja, očekivanja i ponašanja koja štete, imenovati nerazriješena pitanja, povrede i nesporazume iz prošlosti te osvijestiti kako u sadašnjem životu te povrede održavamo živima. Važno je sagledati situaciju na novi način. Osoba kojoj trebamo oprostiti smo zapravo - mi sami.

U vrijeme kad smo bili povrijeđeni, nismo znali kako se nositi s emocionalnom boli. Sada više nismo mala djeca i možemo bol iz prošlosti priznati, uvažiti i nadrasti. Dok god mislimo i radimo isto, osjećat ćemo se isto. Zato je važno promijeniti uobičajeno reagiranje prema majci - tek kad sami izađemo iz obrasca krivnje, ljutnje, mučeništva i ogorčenosti, nasljeđe bola prestaje. To ne znači da će se majka promijeniti, to znači da mi više nećemo reagirati na uobičajeni način. Tek kad smo spremni prihvatiti sve što majka čini ili ne čini, ili što misli o nama - i razumjeti da to nema veze s nama i znati da to ne možemo promijeniti, počet ćemo procjenjivati svoje, a ne više majčino ponašanje. Svaka majka želi samo najbolje za svoje dijete, ali pritom ona sama odlučuje što je to najbolje.

Majku vezujemo uz ljubav i brigu, ali majka ima kontrolu i moć. Problematični odnos ne završava smrću majke niti kad majka ostari i onemoća. Zbog tugovanja problem je samo još naglašeniji jer su majčini zahtjevi davno internalizirani, a osoba koja već odavno nije dijete je ostala zarobljena u emotivnom programu i predodžbi kako se mora braniti jer je ugrožena. Dijete raste s uvjerenjem da nije vrijedno ljubavi i cementira obrazac ponašanja uzaludne potrage za majčinom ljubavi. Dijete se neizmjerno trudi osvojiti majčinu ljubav ili zadobiti majčino priznanje i premda uspjeh izostaje, udobrovoljiti majku postaje jedina strategija preživljavanja. Ova ovisnost o majci može se kasnije zamijeniti nekom drugom ovisnošću.

Ono što dijete najviše boli je kad spozna da majka ima sposobnost dati ljubav, ali selektivno - nekom drugom, na primjer djetetu iz drugog braka ili nekom muškarcu. Senzibilna djeca najviše nastradaju jer samo osjetljivo dijete može prepoznati različita „patnička stanja" majke, ali zbog emotivne ucjene nije se u stanju oduprijeti majčinim zahtjevima. Potiskivanje, strahovi, nesigurnosti, nisko samopouzdanje, infantilne tendencije, stalno uspoređivanje s drugima, potreba za dokazivanjem, razne ovisnosti (posebno ovisnosti u međuljudskim odnosima), konfuzije o vlastitoj vrijednosti, pretjerana krutost, svađe u kojima se ne spominje stvarni problem, bijeg u brak ili na drugi kraj svijeta, površan odnos, rijetka viđanja ili trajna svađa posljedice su poremećenih odnosa s majkom.

Iz svega navedenog vidimo koliko je važno što ranije razriješiti svoj odnos s majkom kako isti obrazac ne bismo prenosili na svoju djecu i supružnika. Prvi korak je prihvaćanje bolne istine i činjenice da majka nije voljela onom ljubavlju kakvu smo željeli. Znak prihvaćanja stvarnosti je prestanak uzaludne potrage za majčinom ljubavi. Dok je dijete malo, vlastita majka mu je jedino mjerilo jer nedostaje usporedba s drugim majkama. Tijekom odrastanja dijete upoznaje pozitivne primjere majčinstva i zamjećuje da majke mogu biti i drukčije; nasmijane, nježne, brižne i pune potpore.

Tko god je imao problematičan odnos s majkom, lako će se prisjetiti tog trenutka spoznaje. Dok se ovo spozna i prihvati, uglavnom prođe dobar dio života. Sama spoznaja da je majka „drukčija" ništa ne mijenja. Ta spoznaja, osim što boli, ne mijenja stav prema majci pa situaciju samo dodatno otežava. Sad to znanje treba prenijeti i na ponašanje. To je teži dio jer treba promijeniti očekivanja od majke, percepciju tog odnosa i obrasce komunikacije. Često neke krizne situacije, čak i traumatična iskustva, znaju biti okidači i pomoć da do te promjene u odnosu s majkom ustinu i dođe.

Ne zaboravimo da nikad nećemo uspjeti promijeniti majku - to je njezina odgovornost. Istina je da nikada nismo bili i dalje nismo odgovorni za ponašanja majke - samo ona jest. Mi, također, ne možemo učiniti našu majku radosnom, osim ako ona to sama ne odluči. Nažalost, dijete nije toga svjesno i na podsvjesnoj razini, a mnogi i u odrasloj dobi i dalje vjeruju da su krivci za majčinu ljutnju ili tugu. Krivnja ima smisla kad se uzme u obzir ograničeni kognitivni razvoj djeteta koje sebe vidi kao uzrok svega. Ako ne riješimo ovu nesvjesnu dinamiku kao odrasla osoba, uvijek ostajemo, do neke mjere, dijete.

Važno je razumjeti da nijedna majka ne može biti savršena, bez obzira koliko se trudila. U stvarnosti, majke su tek ljudska bića s nesavršenostima, nedostacima i problemima. Što prije prihvatimo ovu stvarnost, to bolje za svih. Međutim, zbog naših nedostataka i ograničenja, ljubav čak i najbolje majke nam nije dovoljna. Žudimo za većom ljubavi - potpunom i bezuvjetnom Božjom ljubavi. Posljedično, mnogi su ranjeni tim odnosom. Ako k tome majčinstvo nije primjereno, dijete dobiva još veću i dublju ranu. Dijete je očekivalo bezuvjetnu i savršenu ljubav majke, ali je primilo zanemarivanje, nasilje, odbijanje ili čak i mržnju.

Ponašanja koja čine dobru majku se uče. Ljubav je ponašanje koje se može naučiti. Riječ je o ponašanju koje iziskuje snagu, volju, trud, vjeru, mudrost, strpljivost, odlučnost, hrabrost ponekad i ludost. Voljeti znači naučiti ophoditi se prema drugima s ljubavlju bez obzira sviđa li nam se njihovo ponašanje, a to učimo od svoje majke. Dok smo mali to učimo s lakoćom, kasnije u teškom i dugotrajnom procesu, a možda i nikad. Majčina nesposobnost davanja ljubavi utječe na našu vlastitu sposobnost davanja i primanja ljubavi. Ta se nesposobnost tada proteže na sve naše odnose, prvenstveno na bračne i roditeljske, a onda se širi i množi dalje te cijelo društvo postaje ranjeno.

Sposobnost prihvatiti i voljeti druge, kao i sposobnost opraštanja je razorena. Najbolji način nadilaženja ove povrede je pronaći, prepoznati i prihvatiti ljubav Majke koja je veća od naše zemaljske majke. Uz pomoć vjere možemo preobraziti bolna iskustva, mijenjati perspektivu patnje i tako smanjiti teret našeg nasljeđa. Vjera nam omogućava pristup savršenoj majčinoj ljubavi. U nebeskoj Majci možemo naći potpunu majčinsku ljubav i ta ljubav može ispuniti ono što nam je nedostajalo u odnosu s majkom.

Ne preostaje nam ništa drugo nego prihvatiti majku takvu kakva jest i onda ako majka nije uspjela učiniti to isto i biti zahvalan na onome što se od majke dobilo, makar se nekima radilo „samo" o daru života. Majke su jedina budućnost ovoga svijeta. Stoga je prevažno prekinuti ovaj lanac boli, otvoriti oči i srca za dobrobit naše djece i cijeloga društva i pomiriti se s prošlošću kako bismo mogli s nadom i povjerenjem zakoračati u budućnost. Naš zadatak je napokon postati promjena za kojom toliko čeznemo.  

Piše Maja Jakšić