Baština 817

Splitski mirotvorci nisu šutjeli: Rušili smo ustavno-pravni poredak SFRJ

Splitski mirotvorci nisu šutjeli: Rušili smo ustavno-pravni poredak SFRJ
'Začinjavci' splitskih mirotvoraca u Rimu 1984.: Stjepan Lozo, Cvitko Maleš i Ivan Ugrin

Ne tako davno jedan je novinar napisao: “U vrijeme dok se bivšim republikama u osvit krvavog rata valjala i izvozila Miloševićeva ‘antibirokratska revolucija’, a svim ‘srpskim zemljama’ prošetavale moći svetog cara Lazara, Hrvatska je šutjela.”

Međutim, nismo svi šutjeli u Hrvatskoj u tom vremenu. Naime, na dan kad se pred Skupštinom SFRJ, 28. veljače 1989., događao narod, koji je u 14 sati izviždao predsjednika Predsjedništva SFRJ Raifa Dizdarevića, a povicima i izvikivanjem srpskih parola od kojih je najčešća bila “Slobo, Srbine – Srbija je uz tebe”, mi smo se u Splitu toga istoga utorka, na poticaj Stjepana Loze, u večernjim satima okupili u kavani “Central” na Pjaci kako bismo inicirali osnivanje političkog pokreta, kasnije nazvanog Mirotvorni demokratski pokret.

Miting u Beogradu potrajao je cijeli dan i u popodnevnim satima okupljenima se obratio lider srpskog nacionalističkog pokreta Slobodan Milošević, koji je odgovarao “antibirokratskim revolucionarima” s onim legendarnim: “Ne čujem dobro, ali želim da vam kažem...”, stanje na Kosovu gdje su se održavali mirni prosvjedi – a osobito je u svijetu odjeknuo sedmodnevni štrajk glađu albanskih rudara u rudniku Stari Trg kod Prištine, od 20. do 27. veljače 1989. – bit će riješeni “onako kako to vi tražite” te je na kraju obećao okupljenima da će uhapsiti vođe Albanaca, mislio je pritom prije svih na Azema Vllasija, što je i učinio, potvrđujući riječi koje je izrekao oduševljenim demonstrantima pred Skupštinom: “Ja vam to garantujem.”(!)

Istina osIobađa

To je bio početak kraja i kasnije se pokazalo krvavog raspada Druge Jugoslavije, koja je bila socijalistička za razliku od Prve monarhističke, a zajednička im je sastavnica bila velikosrpska hegemonija pod blagoslovom masonskih loža, kao i politike velikih sila sa sjedištem u Londonu i Parizu koje su gajile prisne odnose, kao što uostalom i danas čine, s Beogradom.

“Svi događaji tog vremena i toga dana bili su posebno značajni i teški”, piše u sjećanjima “začinjavca” splitskih mirotvoraca, Stjepana Loze, dosad neobjavljenim, a kako sam i osobno u nekim događajima u to vrijeme sudjelovao, mogu potvrditi da smo puno prije mnogih drugih protagonista iz tih bespuća povijesne zbiljnosti, mi onda niti tridesetogodišnjaci, shvatili i poradili na tome da se Hrvatska mora pokrenuti i organizirati na neki drugi način.

I uopće nismo šutjeli, dapače, bili smo itekako glasni dok su drugi iz prikrajka čekali razvoj situacije, i onda dobro poznatim udbaškim metodama malopomalo preuzimali stvar u svoje ruke. O tome koliko je tko pridonio razvoju parlamentarne demokracije i širenju obzora slobode u Lijepoj našoj, povijest će reći svoje, a u prilog tome je i ovaj tekst, kao i činjenica da istina sve oslobađa.

Stvarnu tjeskobu i poticaj za okupljanje i organiziranje dao je toga istoga dana, 28. veljače 1989., održani miting u Kninu. Sukob je, dakle, ušao i u Hrvatsku. Bilo nam je jasno da je rat pokucao na hrvatska vrata, a duboku tjeskobu – ne samo nama okupljenima u splitskoj kavani “Central” – budila je silna pasivnost hrvatske politike, pa i naroda.

Već dugo smo očekivali kakvo organiziranje iz Zagreba, ali od toga nije bilo ništa osim mudrovanja, čekanja i  salonskih diskusija. Ne treba zaboraviti, tada je na čelu Sabora bio Anđelko Runjić, Ivo Latin predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike, dok je prvi među hrvatskim komunistima bio Srbin Stanko Stojčević. Stoga ne treba posebno čuditi takvo ponašanje političkih elita.

“U kavani ‘Central’ sastali smo se i 1. ožujka 1989. i otposlali brzojave u kojima dajemo podršku SSRNH i Sindikatu, a osuđujemo srpski nacionalizam. Službenice na pošti nisu htjele poslati te brzojave, ali su na naše inzistiranje nakon konflikta, a poslije nekakvih provjera koje je obavio službeni kontrolor, ipak poslani. To svakako zorno govori o tadašnjem stanju u Hrvatskoj”, zaključuje se u Lozinim sjećanjima.

Pokret ‘Za mir’

Tekstovi su bili kratki, pravi brzojavni; primjer brzojav upućen Predsjedništvu SRH 1. III.1989.: “Dajemo punu podršku VSSH i njegovom predsjedniku Bernardu Jurlini. Zaprepašteni smo načinom na koji je srpski nacionalizam unio nemir u SR Hrvatsku.” Takvi su brzojavi prva dva dana ožujka prije nešto više od četvrt stoljeća poslani na razne adrese državnih i političkih foruma.

Treći put sastanak je održan u kavani “Dubrovnik” na rivi i nakon toga se više nismo sastajali na takav način. Dogovoreno je da se ide u daljnje organiziranje, a do određivanja imena političke inicijative, zvat ćemo se Pokret građana “Za mir”. Tim prvim sastancima bili su, uz Stjepana Lozu, nazočni: Dragan Balić, Boro Dadić, Cvitko Maleš, Jozo Mužić, Željko Perković, Jakoslav Rojnica, Ivica Škiljo, Ivan Ugrin, Ivan Veljača...

Valja istaknuti da je Slavko Goldstein organizirao prvi, inicijativni sastanak HSLS-a 21. veljače 1989., a da je dr. Franjo Tuđman, sedam dana poslije, izložio u 14 točaka “Prednacrt programske osnove Hrvatske demokratske zajednice”. Međutim, s ovih skupova nije bilo javnih reakcija na ono što se koncem osamdesetih događalo pred Skupštinom u Beogradu.

Inače, s Udbom smo mi splitski mirotvorci, kako nas se nazivalo u javnosti, manje-više imali iskustva iz osamdesetih, kad smo se, uz svesrdnu pomoć tadašnjeg splitsko-makarskog nadbiskupa dr. Frane Franića, organizirali uz akademsku crkvu sv. Filipa u Splitu, na studentskom vjeronauku kod isusovaca u Palmotićevoj u Zagrebu, te je uz naš veliki obol u ono vrijeme najbolje dane proživljavao list za mlade “MI”.

Udba nas je privodila na informativne razgovore, vrbovala doušnike među nama čak i one iz najužeg vodstva, ubacivala svoje ljude sa strane promovirajući ih kao borce za našu stvar, oduzimala putovnice, diskriminirala zbog vjerskog angažmana. Poseban im je trn u oku bilo pokorničko hodočašće mladih od Gospe od Otoka u Solinu do svetišta Gospe Sinjske, koje se održalo sve do naših dana.

U konačan obračun zloglasna je Udba krenula nakon što je tisuću mladih vjernika hodočastilo iz Splita u Rim u Godini mladih u proljeće 1985. i sudjelovalo u posebnoj audijenciji s papom Ivanom Pavlom II. Nakon toga
vrebali su priliku kad će razbiti “kleronacionaliste” koji ruše ustavno-pravni poredak SFRJ.

Najjači udar bio je na našeg duhovnika don Petra Šolića, koji je osuđen zbog verbalnog delikta, odnosno propovijedi koju je održao to ljeto na Veliku Gospu u Sinju. Nas su par mjeseci poslije toga strpali u tamnicu, ali ni lažni svjedoci nisu im pomogli kako bi nas inkriminirali i osudili osim – prekršajno...

Piše Ivan UGRIN