Baština 4779

Splićanka Vuka Kihner, volonterka u kući umirućih Majke Tereze u Calcutti: ’Radim za Isusa’

Splićanka Vuka Kihner, volonterka u kući umirućih Majke Tereze u Calcutti: ’Radim za Isusa’
Vuka Kihner: Koliko sam puta dočekala drugu smjenu uz uzglavlje umirućega

U Calcutti je više kuća blažene Majke Tereze, no gospođa Vuka uvijek ide volontirati u kuću umirućih. Zove se ‘Čisto srce’: ‘Tamo dovode ljude s ulice, često bez svijesti i pregladnjele, da bi imali gdje umrijeti, da bi barem čisti i siti proživjeli zadnje dane ili sate’

Jednom sam išla zakazati pregled za štitnjaču u bolnicu, a kad sam objasnila zašto ne mogu biti u Splitu na predloženi datum – jer idem u Calcuttu, služiti u Kući Majke Tereze – medicinska sestra me, onako svisoka, pitala: “I nije vas strah ići u Indiju, ne bojite se da ćete dobiti neku boleštinu?”
Zašto bi me bilo strah? Pa Bog je sa mnom – rekla sam joj.
– I tako jest. Gdje idete u pratnji Boga, nema straha.

Isposnički život

Tako govori Vuka Kihner, 74-godišnja Splićanka koja svake godine zadnjih 14 godina odlazi na mjesec dana volontirati u Zapadni Bengal, u grad Calcuttu na sjeveroistoku Indije, s oko 17 milijuna stanovnika, nastanjen siromaštvom kakvog Zapadnjak teško može i zamisliti. Do Calcutte stiže vozeći se dva dana prepunim vlakovima drugog razreda s juga Indije, gdje gospođa Vuka živi većim dijelom godine, iz Putapartija, iz mjesta poznatog po ašramu Sai Babe. Nema direktne linije, pa u presjedanju čeka i po osam sati na sljedeći vlak. No, to je nevažno, jer cijelu godinu planira, štedi i odriče se da bi prikupila novac za taj mjesec dana volontiranja u Kući blažene Majke Tereze: ponajprije za put do tamo, zatim za vožnje autobusima po Calcutti, pa za smještaj i hranu.

Uglavnom, sve to postiže s malim umirovljeničkim iznosima.
– Moj smještaj je uvijek jeftin, to su sobe u kojima spavam s pet-šest, pa i desetak drugih žena – kazuje ova gospođa vatrenocrvene kose. – U njima su samo kreveti, nema stolca, ormara ili stola, pa odjeću držimo na konopcima u zraku. Svoje stvari, četkicu ili voće, slažemo ispod kreveta jer nema mjesta za njih. Kupaonica u smislu kako je mi zamišljamo ne postoji, ali imamo vodu gdje se kupamo i peremo odjeću. Hranim se na uličnim štandovima jer je to najjeftinije, za restorane nemam novca. To je uvijek rizično jer higijenski uvjeti kod uličnih prodavača su nikakvi – tanjur iz kojeg pojedem ubaci se u jedan lavor s vodom na ulici, propere, i odmah dalje puni hranom za nekog drugog – tako se tamo živi.

Voda se štedi i nema je. Svake godine se razbolim, otrujem se hranom. Jednom sam bila i u bolnici. I bez toga, boravak u Calcutti je zahtjevan, najprije to je jako bučan i zagađen grad, već poslije nekoliko dana tamo počnem iskašljavati crnu čađu iz pluća. Osjećate se iscrpljeno od pritiska na sluh, oči, kožu. Uvijek se molim Bogu da mi dade snage da sve izdržim. Da uspijem ostati cijeli mjesec dana volontirati jer mi je to velika želja. I Bog mi daje, a molitva mi vraća snagu – govori ona.

U Calcutti je više kuća blažene Majke Tereze, a diljem svijeta ih ima oko 750, no gospođa Vuka uvijek ide volontirati u istu, u kuću umirućih. Zove se “Čisto srce”, a nalazi se u predjelu Kalighat, koje je ime dobilo po velikom hramu božice Kali.

Misionarke ljubavi

Gospođa Vuka svaki dan dok je u Calcutti živi po istom rasporedu: u 5 sati kreće u pravcu Kuće Majke Tereze, do koje ima oko pola sata hoda. Putem prolazi pokraj ljudi koji spavaju pod vedrim nebom, beskućnika koji se rađaju i umiru na pločniku, majki s djecom kojima u krilo bez riječi spusti keks iz svog ruksaka ili bananu…

U šest sati je misa na koju dolazi tko želi, a volonteri dolaze sa svih strana svijeta i iz svih religija: iz Japana, Amerike, Njemačke, Francuske, Koreje, Indonezije... Sestre koje rade u Kući, iz redova misionarki ljubavi i u svojim prepoznatljivim sarijima, već meditiraju. Njih je, kaže, više od četiri tisuće diljem svijeta, a svoj su život posvetile Bogu, molitvi i radu za one najsiromašnije, bolesne i same. Nemaju ništa, osim molitvenika i dvaju sarija, eventualno i džempera. One organiziraju volontere koji se prijavljuju sa svojim evidencijskim “knjižicama” i raspoređuju ih na zadatke. Posla ima za sve ruke.

Prije zajedničkog doručka, koji se sastoji od kruha, čaja i banane, kazuju se molitve, a raditi se počinje od 7.30 ili 8 ujutro do podne – pa je pauza – a popodne se radi od 15 do 18 sati.
– U kući umirućih ima 108 kreveta, a muškarci i žene su odvojeni, kao i volonteri, pa u muškom dijelu rade samo muškarci – govori Vuka. – Tu ljude dovode s ulice, često bez svijesti i pregladnjele, u jadnom stanju, da bi imali gdje umrijeti, da bi čisti i siti proživjeli zadnje dane ili sate. Tamo se mogu vidjeti oboljeli od svih bolesti koje postoje – od tuberkuloze, raka, malarije, artritisa, uzetosti, side, pa do teških opeklina, kožnih bolesti i crnih rana u kojima su se od prljavštine nastanili crvi. Gangrene. U kojima su crvi pojeli meso do kosti.

Zadah takvih rana ne da se usporediti ni s čim što poznajete, pa mi se ponekad čini da mi želudac mjesec dana u Calcutti stoji u nekom povišenom stanju i ne može se spustiti dok ne odem. Odjeća im zna bit stvrdnuta od nepranja pa je moramo isjeći, a buhe i uši svuda po njima.

– Volonterke nose štićenice do zahoda, kupamo ih, hranimo, pomažemo u previjanju. Peremo posude od hrane, njihove plahte i odjeću, a u kućama Majke Tereze život je jednostavan i bez aparata. Posuđe se pere u lavorima, odjeća i plahte na ruke, deke se gaze nogama u bazenima, pa iznose na konope na terasu. Cijeli dan si u vodi, jednom su mi se od vlage raspale šlape na nogama – kazuje Vuka. – Teško je i ja uvijek molim Boga za snagu, samo da mi da snage.

Moja duša to želi

Nekome bi se, tko sluša gospođu Vuku kako priča, nametnulo logično pitanje – zašto se toliko iscrpljuje, a ona, i prije nego zaustite, unaprijed objašnjava:
– Jako sam zahvalna Bogu što mi daje ovakve darove, da ovo iskusim. Dok sam s tim ljudima u Kući, postoji samo ljubav, davanje i primanje, i ništa drugo. Radeći za najsiromašnije, imam priliku otvarati svoje srce, davati ljubav, najprije za sebe pa za cijeli svijet. Imam priliku biti još više čovjek. Ne postoji ništa jače od ljubavi, a volonteri i sestre sve što rade, rade u ljubavi.

Tamo sam shvatila koliko je malo potrebno da usrećimo druge: osmijeh, riječ, stisak ruke… svima nam je potrebna ljubav. A što je više daješ, više je primaš. Ništa mi ne treba. Letim! Radosna sam. Sretna sam jer mogu učiniti nešto za drugoga tko ima manje od mene i tko ne zna hoće li dočekati sutrašnji dan – veli ona, te dodaje:

– Jednom je tako Majci Terezi jedan novinar rekao: “Majko, ja ovo što radite ne bih ni za milijun dolara”, a ona mu je odgovorila: “Ne bih ni ja, sine. Ja ovo radim za Isusa.”

Gospođa Vuka je obišla nekoliko kuća Majke Tereze jer svaki je slobodni dan, a to je četvrtkom, koristila da bi odlazila služiti, bilo da pomogne kupati siročad ili da ode u posjet domu za gubavce. On se, kaže, nalazi 40 kilometara izvan Calcutte i u njemu volonteri ne rade, ali Vuka je uvijek odlazila gubavcima u posjet, svake godine jednom.
– Išla bih baš stoga jer njima nitko ne dolazi. Oni su odbačeni. A kako mi volimo da nam netko dođe kad smo bolesni, tako i oni. Gubavcima je osmijeh i lijepa riječ potrebnija nego ikome. Nekada vidite strah u njihovim očima, nekad suze, a ja im uvijek pružim ruku, ne bojim se. Usrećim tako i sebe i njih, jer ja rastem, otvaram srce i mogu sve više davati i voljeti.

Zanimljivo je – prenosi ova Splićanka – da se tamo nalaze tkalački stanovi, i gubavci, često bez udova, na njima pletu sarije, odjeću za sve sestre misionarke ljubavi u cijelom svijetu, pa ih se ne može nigdje drugdje kupiti osim kod njih.

Ipak, gospođa Vuka najradije radi u kući umirućih i upravo voli biti uz nekoga u onim posljednjim trenucima života.
– Osjetila sam kako je velika stvar biti uz nekoga tko umire – govori ova duhovna žena – i kad sestre prepoznaju da je netko na kraju, one potraže volontera koji će stalno biti uz njega. Nekome je potrebna samo vaša prisutnost, nekome molitva, malo vode, nekome dodir... molim Očenaš i Zdravomariju da bi pomogla duši da što lakše napusti tijelo… Koliko sam puta dočekala drugu smjenu uz uzglavlje umirućega. A nekada umiru cijeli dan ili dva. Teško je, al’ moja duša to želi – kaže Vuka, koja svaki put kad je bez snage sebi kaže da joj je to posljednji boravak u Calcutti, da neće više!
– A onda, još u vlaku kad odlazim kući, planiram kada bih mogla doći ponovno – smije se.

Dogodine svetica

Gospođa Vuka često spominje blaženu Majku Terezu čiji grob sestre reda misionarki ljubavi svaki dan dotjeruju, ispisujući laticama cvijeća poruke ljubavi, a na njezinoj nadgrobnoj ploči je citat iz Evanđelja po Ivanu koji je ona često rabila: “Volite jedan drugog kako sam vas ja volio.” Samo jednom ju je vidjela prije nego je 1997. “napustila ovo tijelo”, kako kaže gospođa Vuka, i to 1983. godine u Rimu, kada je sa splitskom župom sv. Duje otputovala k' Papi.

Još je njezin otac, strogi katolik, čuvao sliku ove sitne časne sestre koju će sljedeće godine – očekuje se – proglasiti sveticom, a što se tiče gospođe Kihner, ona je u njezin život “ušla” nakon što je pročitala knjigu o njezinu životu “Jednostavan put”. Nakon toga je, kaže, u srcu osjetila da će joj se sva vrata otvoriti i prijavila se za volontiranje u Calcutti, gdje je Majka Tereza zbrinjavala bolesne, umiruće, siročiće i siromašne u svojim kućama, pa su je i zvali Majkom Terezom od Calcutte.

Piše Jasenka Leskur-Staničić
Snimio Nikola Vilić / CROPIX

 

Komentari: 1

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.
iugrin
iugrin 19. lipnja 2015. u 20:53
Gospođa vatrenocrvene kose. Svaka joj čast!