Baština 3284

Kako je papa Pavao VI. molio dr. Franu Franića da vrati križ oko vrata: U Split se ne vraćam kao biskup!

Kako je papa Pavao VI. molio dr. Franu Franića da vrati križ oko vrata: U Split se ne vraćam kao biskup!
Fotografija iz arhiva obitelji: na slici papa Pavao VI. i nadbiskup dr. Frane Franić / frane-franic.hr

Papinskom bulom Pavla VI. je 20. kolovoza 1969. splitskoj Crkvi nakon 141 godinu vraćen status metropolije, uspostavljena je Splitsko- makarska nadbiskupija s četiri sufraganske biskupije 

‘Vaša Svetosti, ako ste odlučili potpisati dekret kojim se Zadarska nadbiskupija uzdiže na metropolitanski naslov, ja se potpuno pokoravam vašoj odluci i povući ću se u apsolutnu tišinu. Ali pred svojom biskupijom ja se neću moći pojaviti od stida.

U tom slučaju dajem ostavku vašoj Svetosti odmah sada – zaprepaštenom papi Pavlu VI. kazao je splitsko-makarski biskup dr. Frane Franić, položivši mu na stol svoj biskupski prsni križ. Papa ga je potom počeo moliti da vrati križ oko vrata jer još ništa nije gotovo i obećao mu da će osobno riješiti pitanje Dalmatinske metropolije.

Ovaj nesvakidašnji događaj od 25. lipnja 1969., toliko važan da je zabilježeno i točno vrijeme - 11 i 30 sati - u Apostolskoj palači u Vatikanskom gradu bio je vrhunac osmogodišnjeg prijepora Zadra i Splita oko određivanja dalmatinske metropolitanske časti između, koji je bio premrežen ne samo crkvenim akcijama i reakcijama, već i političko-diplomatskim strujanjima Svete Stolice i komunističke Jugoslavije, a na trenutke je poprimala razmjere skandala, pa čak i nevjerojatih tragikomičnih zbivanja.

Papina odluka je poznata, bulom ‘Qui vicariam’ je 20. kolovoza 1969. splitskoj Crkvi nakon 141 godinu vraćen status metropolije, uspostavljena je Splitsko-makarska nadbiskupija s četiri sufraganske biskupije – dubrovačkom, šibenskom, hvarsko-bračko-viškom i kotorskom - a msgr. Frane Franić uzdignut je na čast nadbiskupa i metropolita. Kompromisnim rješenjem, Zadar je ostao nadbiskupsko sjedište, ali izravno podređen Rimu, bez sufraganskih biskupija, kao iznimka na području Jugoslavije, ali i današnje Hrvatske.

Primas od stoljeća desetog

O pedesetoj godišnjici ovog povijesnog događaja u Nadbiskupskoj palači u Splitu održana je svečana akademija i studijski dan na kojoj su govorili povjesničari prof.dr. Josip Dukić, prof. dr. Slavko Kovačić, prof. dr. Miroslav Akmadža, te msgr. dr. Mile Vidović, a nazočni su bili svi dalmatinski biskupi na čelu s msgr. dr. Marinom Barišićem, splitsko-makarskim nadbiskupom i metropolitom, te novoimenovani apostolski nuncij u Hrvatskoj, nadbiskup Giorgio Lingua.

Splitska nadbiskupija i metropolija, uspostavljena na Splitskom saboru u desetom stoljeću, a čiji je nadbiskup kao nasljednik salonitanskog, nosio naslov primasa Dalmacije i cijele Hrvatske, ukinuta je na pritisak austrijskog cara bulom ‘Locus beati Petri’ pape Lava XII., a istom je odlukom Zadarska nadbiskupija dobila dostojanstvo Dalmatinske metropolije kojoj je podvrgnuta splitska biskupija, što je u drevnom crkvenom središtu primljeno kao velika nepravda.

Nakon Rapallskih ugovora prema kojima je Zadar pripao Italiji, ovoj je nadbiskupiji ostao samo grad i dva naselja, dok je ostatak povjeren šibenskom biskupu kao apostolskom administratoru. Papa je 1932. godine ukinuo zadarsku metropoliju, a sve biskupije sa sjedištima u Splitu, Šibeniku, Dubrovniku, Hvaru i Kotoru ostale su pod izravnom jurisdikcijom Vatikana. Međutim na Drugom vatikanskom koncilu (1962. - 1965.) određeno je da se crkvene pokrajine reorganiziraju, a to se odnosilo i na dalmatinske biskupije.

Zaplet počinje godinu dana prije Koncila, u siječnju 1961. godine kad je za vrijeme boravka u Rimu biskupu Franiću trogirski opat Urban Krizomali priopćio kako je za ručkom u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima od rektora Đure Kokše čuo kako će papa udijeliti metropolitanski palij zadarskom nadbiskupu Mati Garkoviću, čime će faktički obnoviti Dalmatinsku metropoliju za sjedištem u Zadru ukinutu prije trideset godina. 

Šokirani Franić javlja telefonom Stolnom kaptolu u Split da hitno napišu predstavku Konzistorijalnoj kongregaciji u Vatikanu, a i sam odmah piše dopis u kojem navodi kako se Zadar nalazi na periferiji Dalmacije, da je znatno manji od Splita koji ima više stanovnika nego cijela Zadarska nadbiskupija, da je Split do 1828. bio metropolitansko i primacijalno središte Dalmacije i cijele Hrvatske, te da je Split geografsko, ekonomsko, kulturno i strateško središte Dalmacije.

Zakulisne igre Cagne i Šepera

Pitanje sjedišta Dalmatinske metropolije uskoro dolazi na red: na završetku Drugog vatikanskog koncila biskupi Jugoslavije 5. prosinca 1965. u Rimu su održali plenarnu sjednicu pod predsjedanjem zagrebačkog nadbiskupa msgr. Franje Šepera a na dnevnom redu se našla i izmjena granica biskupija. Biskup Franić postavlja pitanje metropolitanskog sjedišta u Splitu, no zaključeno je da molbe Zadra i Splita budu napisane na hrvatskom i latinskom jeziku te dostavljene Komisiji za razgraničenje, a Franić je izabran za potpredsjednika Biskupske Konferencije Jugoslavije.

U ožujku 1966. održana je nova sjednica BKJ, a splitska je biskupija podnijela obrazloženje koje su podržali svi dalmatinski biskupi. No kad je točka došla na red, zadarski nadbiskup Mate Garković i njegov pomoćni biskup Marijan Oblak koji nisu podnijeli molbu, izjavili su da ‘se ne sjećaju što je bilo rečeno na plenumu u Rimu’, a tajnik konferencije banjolučki biskup Alfred Pichler i drugi biskupi složili su se da je dogovor pao u Rimu. No već za ručkom msgr. Pichler kaže kako su se papiri iz Rima ‘raspršili’ te tog zaključka nema u zapisniku, a nema ni zapisnika! Franić je zapisao kako mu je ova tvrdnja prouzročila ‘teški duševni udarac’ pa se pita je li on uopće potpredsjednik BKJ kad su već zagubljeni zapisnici sa sjednice na kojoj je izabran.

No u proljeće 1967. održan je novi plenum BKJ, na kojem nadbiskup Šeper ne dozvoljava biskupu Franiću da govori o slučaju metropolije nego se odmah glasa. Rezultat je bio 15 glasova za Split a 8 za Zadar. Zaključeno je kako je Splitu nedostajalo manje od jednog glasa, točno 0,75 glasa (!) što nije dvotrećinska većina, pa je donesena odluka da pitanje ide pred papu Pavla VI. koji će odlučiti

Franić je potpuno razočaran, tim prije što mu je mostarski biskup Petar Čule rekao da je glasao za Zadar jer je ‘bio smeten’, a kasnije doznaje kako su zadarski biskupi Garković i Oblak posjetili prije sjednice biskupa Čulu te ga u suzama molili da glasa za Zadar. Biskup Franić shvaća kako postoji ‘određena zavjera’ među biskupima a predvode je apostolski delegat u Beogradu Mario Cagna i nadbiskup Šeper koji ‘odlučno navijaju za Zadar’. Nadbiskup Šeper pokušava na istoj sjednici smijeniti Franića s mjesta potpredsjednika BKJ, pa se ponovno glasovalo, ali Franić opet dobiva najveći broj glasova, na što je bio veoma ponosan.

Iredentisti priželjkivali Zadar

Biskup Frane Franić, uvidjevši kako se Splitu sprema nova nepravda, pokreće kampanju dosad nezabilježenu u crkvenim krugovima, šaljući bezbrojne postavke u Vatikan, a u kontaktima s komunističkim vodstvom, odnosno Komisijom za vjerske odnose upozorava kako zadarsku kandidaturu snažno podržava talijanska iredentistička struja u Vatikanu priželjkujući da Zadar kojeg i dalje smatraju svojim postane i crkveno središte Dalmacije. Da je poprilično bio u pravu vidjelo se nakon svih peripetija i proglašenja Splita metropolitanskim središtem kad su iredentisti organizirali prosvjede, a pojedini talijanski biskupi izražavali žaljenje zbog ‘jadnog našeg Zadra’.

Sve ovo događalo se usred pokušaja obnove diplomatskih odnosa Vatikana i Jugoslavije prekinutih zbog imenovanja nadbiskupa Alojzija Stepinca kardinalom 1952. godine, a 1966. potpisan je protokol o normalizaciji odnosa dok su puni diplomatski odnosi uspostavljeni tek 1970. godine.

Komunističke vlasti su Franića smatrale jednim od najekstremnijih biskupa, no nakon Drugog vatikanskog koncila i on prihvaća doktrinu dijaloga s marksistima pa povremeno postaje poželjan sugovornik s režimom, premda bi s vremena na vrijeme ovaj, kako su ga suvremenici nazivali ‘dalmatinski lav’ opet nategnuo odnose s jugoslavenskim vlastima.

U razgovoru s Petrom Šegvićem, članom Savezne komisije za vjerska pitanja u prosincu 1968. godine Franić je naveo kao je ‘papa dobro informiran od protalijanskog lobija’ i kako bi jedna iredentistička tendencija bila zadovoljena proglašenjem Zadarske metropolije, jer smatraju da se ‘gospodar Zadra može promijeniti pa je najbolje tu stvar ostaviti visećom’. Šegvić mu je odgovorio kako je u vatikanskom izaslanstvu u Beogradu uvjeravan da ništa ne znaju o tome, na što je Franića, izvještava Šegvić, uhvatio ‘živčani napad’:

- Lažu vam gospodine Šegviću, svi vam lažu! Najprije vam laže izaslanik, lažu vašem predstavniku u Vatikanu i budite uvjereni da laže i sam papa kad je sa mnom razgovarao! Sve je to djelo monsignora Cagne! Cagna je zarobljenik kardinala Šepera. Ali borba je otvorena i ja neću popustiti. Historija se ne može dlanom izbrisati.

Rekao sam u Vatikanu, ponovio sam Cagni, a kažem i vama: ako Splitsko-makarska biskupija ne bude proglašena metropolijom a u isto vrijeme to bude učinjeno s nekom drugom biskupijom u Dalmaciji, biskup Franić će se povući s biskupskog položaja. Funkcije i položaj u Katoličkoj crkvi u Jugoslaviji ne mogu biti jednostavna prćija kardinalova, a oni su to faktično danas postali – izvjestio je Šegvić, zaključujući kako se Franić ne ‘ustručava latiti bilo kojeg sredstva da bi došao do cilja’, te računa i na pomoć državnih vlasti ‘mašući pri tom talijanskim iredentizmom kao crvenom krpom koja bi državnu vlast mogla prodrmati i razbuditi’.

Islamsko učilište umjesto Teologije

Biskup Franić je kao veliko poniženje zabilježio i prijedlog zadarskog klera iz 1966. da se studij Filozofije prenese u Zadar, a da Teologija ostane u Splitu. Apostolski delegat i zadarski 'saveznik' Mario Cagna ga je 1968. u Beogradu uvjeravao kako je to dobra ideja, a da bi se u Splitu moglo otvoriti jedno – islamsko učilište!

- Iz svega sam vidio da je msgr. Cagna dosta radio na tome da se u Zadar prenese Filozofija, a vjerojatno i Teologija, a da se u Splitu osnuje fakultet za muslimanstvo – pisao je zapanjeni Franić koji je doznao kako je dekret o preseljenju dijela Teologije iz Splita doista i potpisan u Kongregaciji za katolički odgoj. 

Pohitao je prefektu Kongregacije, kardinalu Garroneu, svom starom prijatelju od kojeg je zatražio poništenje dekreta jer ni sa čim nije bio upoznat. Kardinal mu je odgovorio kako je obaviješten da je Split pristao, no istog dana je poništio dekret. To je doznao i msgr. Cagna koji je Franiću u Beogradu predbacio:

- Mora da vi imate velikih prijatelja među rimskim kardinalima kad ste uspjeli poništiti dekret o preseljenju Filozofije iz Splita u Zadar!

Konačna pobjeda dalmatinskog lava

Novi zadarski nadbiskup Marijan Oblak pred vlastima je opovrgavao Franićeve tvrdnje da iza zadarske kandidature stoji iredenta ili politika, optužujući Splićane da su problem izveli iz crkvenih okvira (papi su pismo poslali i 78 splitskih intelektualaca podržavajući Franića), ističući kako bi proglašenje Zadra kao središta bilo priznavanje da je taj grad sastavni dio jednog nacionalnog i geografskog teritorija. Franić je, opet, smatrao kako bi uključenje Zadra u splitsku crkvenu pokrajinu bilo pravo uključivanje u hrvatski teritorij.

Franić se sastajao u Beogradu s apostolskim delegatom Cagnom kojem je u jednom trenutku priznao da bi za njega uzvišenje zadarskog nadbiskupa na čast metropolita bilo veliko poniženje:
- U očima javnosti ja bih tada izgledao kao jedan imbečile, kao dijete!

O ovom pitanju povjesničar Akmadža zaključuje:
- U jednom širem povijesnom kontekstu može se zaključiti kako su se interesi jugosavenskih komunističkih vlasti i splitske pretenzije na metropolitansko središte poklapale jer je i jugoslavenska vlast tražila da se prije uspostave diplomatskih odnosa riješe granice crkvenih pokrajina bez utjecaja Italije.

Tako je biskup Franić nekoliko godina prevrtao ‘i nebo i zemlju’ kako bi postigao da Split postane sjedište metropolije, sve do sudbonosnog susreta s papom Pavlom VI. Papa ga je primio u interpoliranu audijenciju koje trebala trajati deset minuta. Srdačno ga je dočekao jer su se dugo poznavali i rekao mu: ‘Mi volimo Zadar, mi volimo Split!’ Ali Franić je gledao na sat, nije imao vremena, te mu je stoga i pristupio dramatično nudeći ostavku u slučaju da Split ne pobijedi u sporu oko metropolije. Audijencija je umjesto deset minuta potrajala pola sata i dva mjeseca kasnije Franić je iz velike bitke izašao kao pobjednik.

Splitska fešta trajala je tjedan dana, od 16. do 23. studenoga 1969., a kao vatikanski izaslanik stigao je kardinal John Wright. Veliko euharistijsko slavlje upriličeno je u prvostolnici Svetoga Dujma, a uz dozvolu vlasti okupila se masa vjesnika, bio je krcat Peristil, sve do Srebrnih vrata. Svečana akademija održana je u Hrvatskom narodnom kazalištu, a u svim događanjima sudjelovao je politički vrh. O priredbi u teatru izašao je prikaz u ‘Slobodnoj Dalmaciji’ pod naslovom ‘Nesvakidašnja priredba’. 

Svečanostima su prisustvovali i svi jugoslavenski (nad) biskupi, čak i ‘pobijeđeni’ zadarski nadbiskup Marijan Oblak. Ipak, slavljima se nisu odazvala dvojica visokih prelata: monsignor Mario Cagna i kardinal Franjo Šeper koji je u to vrijeme bio pročelnik Kongregacije za nauk vjere iako su mu pozivnice poslane na dvije adrese, zagrebačku i vatikansku. Nije se došao niti poslao čestitku. Dalmatinski lav u ovoj crkvenoj-političkoj zavrzlami je trijumfirao.

Dr. Miroslav Akmadža zaključuje:
- Sportskim rječnikom govoreći održana je teška utakmica između Splita i Zadra. Kapetani momčadi bili su biskupi Franić i Oblak, pomoćni suci nadbiskupi Cagna i Šeper, a glavni sudac papa Pavao VI. Nije bilo VAR-a. Utakmica je završena pobjedom splitske momčadi, ali ni Zadrani nisu poniženi, pronađen je kompromis koji traje do danas...

Križ dvaput položen na papin stol

Na Akademiji u dvorani 'Svetog Ivana Pavla II.' u Biskupovoj palači splitski je nadbiskup i metropolit msgr. dr. Marin Barišić nosio onaj isti biskupski prsni križ koji je njegov prethodnik Franić papi Pavlu VI. položio na stol:

- Da to je taj križ. Ali on je izvorno pripadao krčkom biskupu Antunu Mahniću, velikom borcu za hrvatske narodne i vjerske interese a posebno za glagoljicu. Kad je Vatikan početkom XX. stoljeća želio ograničiti staroslavensko bogoslužje i upotrebu glagoljice biskup Mahnić je prilikom audijencije kod pape Pija X. uvrijeđen nepovjerenjem, odložio svoj prsni križ, ovaj križ i svoj biskupski štap stavivši mandat na raspolaganje. 

Tako je ovaj križ dvaput bio na papinom stolu! Kasnije ga je kao poklon dobio splitsko-makarski biskup Kvirin Klement Bonefačić i ostao je njegovim nasljednicima. Na njemu je straga istaknuto Mahnićevo geslo "U križu je spas" i rado ga je nosio moj prethodnik mons. Ante Jurić, koji je imao isto geslo – ispričao nam je nadbiskup Barišić.

Piše Damir Šarac