Baština 705

Verbum objavio novu knjigu 'Bit i smisao kršćanstva' lani pronađenih rukopisa pape Ivana Pavla II.

Verbum objavio novu knjigu 'Bit i smisao kršćanstva' lani pronađenih rukopisa pape Ivana Pavla II.

Pažnju svjetskih medija prošle godine izazvala je informacija o pronađenom rukopisu neobjavljenih tekstova Ivana Pavla II. koji su do tada bili nepoznati. Nakon što je provjerena njihova autentičnost, ti nadahnuti tekstovi su sabrani u knjigu i objavljeni najprije na poljskom, a sada su dostupni i na hrvatskom jeziku u izdanju nakladničke kuće Verbum pod naslovom "Bit i smisao kršćanstva".

Pišući svoja duhovna promišljanja u godinama nakon Drugoga vatikanskog koncila Wojtiła u ovdje sabranim tekstovima s puno entuzijazma i nutarnjega žara čitatelju približava bit i smisao kršćanske poruke spasenja pomažući mu da preispita sebe i svoju (ne)vjeru u Boga.

Slijedeći u svojim promišljanjima stope sv. Pavla Wojtyła riječ po riječ istražuje Apostolovu propovijed Atenjanima. Time se ovim bezvremenskim tekstovima još jednom pojavljuje kao majstor čitanja Svetoga pisma te poziva da uđemo duboko u sebe i otvorimo se glasu koji govori u srcu. Jednako kao što se sv. Pavao na Areopagu obratio ljudima svih svjetonazora, tako se i Ivan Pavao II. u ovoj knjizi obraća svakomu čovjeku našega vremena, polako ga i strpljivo vodeći prema najvažnijim pitanjima životnoga smisla.

Donosimo izvadak iz knjige “Bit i smisao kršćanstva” pod nazivom “Otajstvo utjelovljenja”:

Sa neba nas posjeti
zrakom svoje milosti.

Dođi, Oče ubogih,
djelitelju dara svih,
dođi, srca svjetlosti.

Tješitelju tako blag

„Kad čuše ‘uskrsnuće od mrtvih’, jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: ‘Još ćemo te o tom slušati!’“ Apostolovi su slušatelji na atenskomu Areopagu odbacili istinu o Kristovu uskrsnuću koju im je Apostol navijestio. Slušali su sve što im je ranije govorio, dok im je objašnjavao tko je taj „nepoznati Bog“ ko-jemu su posvetili jedan od atenskih žrtvenika. No istinu o uskrsnuću nisu prihvatili. Grčkoj misli istina o besmrtnosti duše nije bila strana. 

Prema Platonovu nauku, čovjeka određuje sama duhovna duša, a tijelo je samo njezina ovozemaljska tamnica. Možda je upravo zato „uskrsnuće tijela“ izgledalo tako protivnim njihovu poimanju čovjeka. Platonistička se antropologija razlikuje od kršćanske. U središtu Evanđelja nalazi se istina o uskrsnuću (kao što smo rekli u prethodnoj katehezi), a ta istina ukazuje na to da tijelo zajedno s dušom tvori čovjekovu osobnu bit.

Stoga možemo reći kako je neuspjeh Pavlova navještaja u Ateni uzrokovan shvaćanjem ljudske naravi. Za Apostola je pitanje čovjeka bilo duboko ukorijenjeno u istini o „nepoznatomu Bogu“ koju je naviještao: „Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem“ (Dj 17,23). To je Bog koji je „tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Ove Kristove riječi (u razgovoru s Nikodemom) zahvaćaju samu jezgru evanđeoske istine o Bogu.

Takav je Bog za Apostolove atenske slušatelje bio „nepoznat“. Bog koji ljubi bio je za njih nepoznat i nepojmljiv. Ljubav je shvaćana kao težnja k dobru koja odgovara čovjekovim potrebama. „Eros“ je težnja koja može (kao kod Platona) dobiti duhovni značaj, postajući težnja dobroti, istini i ljepoti. 

Međutim, istina o ljubavi koja stvara i daruje dobro, a samim tim podiže, oplemenjuje i usrećuje, bila je strana. Zato je Pavlov Bog i bio „nepoznati“ Bog. Bog koji je ljubio svijet, koji svakomu čovjeku na ovomu svijetu daje samoga sebe u Sinu Jedinorođencu – daje pak jer On sam u sebi jest iznad svega Ljubav – takav je Bog bio „nepoznat“ i nepojmljiv. Da bi ga se pojmilo, potreban je bio duhovni „obrat“ do kojega kod Atenjana koji su slušali Pavla nije došlo, osim onih nekoliko koje spominju Djela apostolska.

Evanđelje i cijeli Novi zavjet pisano su Svjedočanstvo o tome Bogu koji je samoga sebe objavio u Isusu Kristu, svojemu Sinu. Stari je zavjet bio priprava za ovo konačno svjedočanstvo. To je svjedočanstvo Bog izrekao u Riječi koja je postala tijelom. „Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu“ (Iv 1,17). „Milost i istina“: Jedinorođeni Sin nije samo „poučio“ o Bogu kojega „nitko nikada ne vidje“ (Iv 1,18); u njemu je ovaj neograničeni Bog ujedno dao samoga sebe – čovjeku je dao udio u božanskoj naravi, a samim tim „život vječni“, tj. spasenje. Taj se dar naziva milost.

„Bog je tako ljubio svijet.“ Kristovo je uskrsnuće, koje je Apostol naviještao Atenjanima, bilo na neki način posljednja Riječ toga ulaska, „zakoračenja“ nevidljivoga Boga u vidljivi svijet, a prije svega u čovjekovu povijest. Prihvaćanje ove istine otvaralo je posve novi obzor u čovjekovoj svijesti. Značilo je temeljitu preobrazbu njegova života: spasenjsku preobrazbu. Religija kao kult (s djelomice utilitarističkim znače-njem) ustupala je pred vjerom u Ljubav koja je, obuhvaćajući čovjeka, jedina sposobna spasiti ga.

U Evanđelju se čovjeku s jedne strane otkriva Bog koji „daje sama sebe“ biću stvorenu na njegovu sliku i priliku. S druge pak strane – preko takve Božje samoobjave – čovjek prepoznaje sebe kao biće sposobno za „samonadilaženje“ sve do sudioništva u Božjoj naravi.

„A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo“ (Gal 4,4). Ove Pavlove riječi iz Poslanice Galaćanima izražavaju istu istinu o Bogu koju je izrekao Krist u noćnomu razgovoru s Nikodemom: „tako je ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca.“ Apostol piše „odasla“. 

Ovo „odaslanje“ (ili pak „poslanje“ = misija, missio) Sina istobitnoga s Ocem doseglo je svoj povijesni (a ujedno i eshatološki) vrhunac u otajstvu Utjelovljenja. Utjelovljenje predstavlja konačnu puninu Božjega „darivanja samoga sebe“ čovjeku. Iz čovjekove perspektive, to je ujedno vrhunac i punina toga „samonadilaženja“ sve do sudioništva u Božjoj biti. Zato je i ova Žena, koju je Bog odabrao u otajstvu Utjelovljenja za Majku Jedinorođenca, prigodom Navještenja čula riječi „milosti puna“.

Taj pozdrav predstavlja uvod u razgovor u kojemu je izrečeno – prvi put – Božje trojstveno otajstvo.

Glasnik veli: „Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega…“ A kada Marija pita: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“, dobiva sljedeći odgovor: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji“ (Lk 1,29–35).

Glasnik Mariji objavljuje sadržaj vječnoga Božjeg plana kao Očevu volju. Kada Djevica odgovori: „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38), ispunjava se otajstvo Utjelovljenja Riječi koja je Sin istobitan s Ocem („Riječ tijelom postade“, Iv 1,14). Djevica iz Nazareta ujedno je prvo biće kojemu Bog objavljuje trojstveno otajstvo svojega božanstva. Ovaj je „nepoznati Bog“, kojega je Apostol želio navijestiti Atenjanima na Areopagu, božansko Jedinstvo Oca, Si-na i Duha Svetoga. Bog – Jedan po apsolutnomu jedinstvu božanstva, a ujedno Jedan po neizrecivu otajstvu Trojstva. Jedan – po vječnomu Zajedništvu Osoba (u granicama ljudskoga jezika i onih pojmova koji su na raspolaganju ljudskomu umu u odnosu na otajstvo Živoga Boga, jedino se tako može izraziti istina o Bogu).

Prigodom pohoda u Ain Karim Elizabeta će reći Mariji: „blažena ti što povjerova“ (Lk 1,45). Povjerovati znači prihvatiti istinu objavljenu u Božjoj riječi, tj. otvoriti ljudski um Istini koja je Božja u svojoj biti. Vjera znači sudioništvo ljudskoga uma u spoznaji koja je vlastita spoznaja Boga. Na početku Novoga saveza Boga s čovječanstvom Marija je prva među vjernicima, slično kao što je Abraham nekoć postao „praotac vjere“ u osvit Staroga saveza.

„Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem“, rekao je Pavao Atenjanima pozivajući se na žrtvenik posvećen „nepoznatomu Bogu“. Ovaj „nepoznati“ i nepojmljivi Bog, kojega „nitko nikada ne vidje“ (Iv 1,18), jest vječno Jedinstvo Oca, Sina i Duha Svetoga. Ujedno je i Bog koji je, kada je došla punina vremena, poslao Sina da bi, „rođen od žene“, otkupio ljude opterećene baštinom grijeha. Apostol za njih kaže da su bili „podložnicima Zakona“, dakle na umu ima prije svega sinove i kćeri Izraela. Naime, ukoliko se Stari savez očitovao Zakonom (danim u podnožju brda Sinaj preko Mojsija), Novi se pak savez treba očitovati „primljenim posinstvom“ (tj. „ljubavlju i milošću“) po Sinu koji je postao čovjekom. Apostol piše: „A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: ‘Abba! Oče!’“ (Gal 4,6).

„Abba! Oče!“ – tako se Bogu obraćao Isus Krist.

Samo On.

misija / mp / hkm