Baština 372

Zaboravljeno mučeništvo franjevca konventualca iz Cresa: Fra Placido Cortese spašavao Židove i saveznike

Zaboravljeno mučeništvo franjevca konventualca iz Cresa: Fra Placido Cortese spašavao Židove i saveznike
Fra Placido je u Padovi bio popularni novinar i direktor svih izdanja „Messaggero di s. Antonio“

Fra Placida Cortesea Gestapo je nakon jednomjesečnog mučenja pogubio prije točno 75 godina zbog spašavanja savezničkih vojnika i židovskih prognanika. Ni pod mukama nije izdao svoje suradnike. Ipak, pao je u zaborav, a sada je u postupku beatifikacije i kanonizacije

Mučeništvu fra Placida Cortesea, svećenika iz Cresa, kojeg je prije 75. godina u Trstu nakon jednomjesečnog mrcvarenja pogubio Gestapo zbog spašavanja savezničkih vojnika i židovskih prognanika, bio je posvećen stručni skup održan prije nekoliko dana na ovom našem otoku.

Neobična je životna priča ovog fratra konventualnca, rođenog 1907. u Cresu od oca Mateja i majke Antonije r. Bataja: nakon što su mu posmrtno nakon Drugog svjetskog rata dodijeljena različita međunarodna priznanja zbog spašavanja ugroženih od nacizma, potpuno je pao u zaborav, moguće i zahvaljujući strogoj konspiraciji u kojoj je djelovao, no zanimanje i istraživanje tršćanskog novinara Ive Jevnikara, vjeroučiteljice Katice Dessardo te fra Ljudevita Maračića, autora fra Placidovih biografija, ova herojska priča je izvučena iz prašine, a tršćanska je biskupija prokrenula proces za proglašenje Cortesea blaženikom, o čemu bi sljedeće godine sud trebala izreći Teološka komisija Kongregacije za kauze svetaca!

Po svemu, fra Placido bi, da nije bilo užasnih povijesnih okolnosti, ostao zapamćen po nečem sasvim drugom, novinarstvu i izdavaštvu.

Ulazak u logore

Nakon djetinjstva u Cresu, školovanja i svećeničkog ređenja u Italiji, nekoliko godina službovanja u Milanu, stiže u Padovu gdje postaje popularni novinar i uspješni urednik i direktor svih izdanja izdavačke kuće „Messaggero di s. Antonio“ čijim tiskovinama za svog sedmogodišnjeg mandata podiže nakladu od 300 tisuća do 800 tisuća primjeraka. Osnovao je i provincijsku tiskaru kako bi proširio nakladništvo, a često je i fotografirao za časopise, pa ga fra Ljudevit Maračić uspoređuje sa svetim Maksimilijanom Kolbeom, poljskim konventualcem koji je također razvio značajno katoličko nakladništvo, a život je skončao u nacističkom logoru Auschwitz.

Fra Placido je bio dobar s još jednim velikim fratrom s naših prostora koji je djelovao u Padovi, svetim kapucinom Leopoldom Bogdanom Mandićem: sačuvana su dva pisma u kojem ga fra Leopold moli za pomoć nekim ljudima, a fra Placido je objavio nekrolog povodom njegove smrti 1942. godine nazivajući ga malim Dalmatincem vrhunske inteligencije, svetog i poniznog života.

Dar za komunikativnost ovom franjevcu donio je i prve 'ratne zadaće'. Budući da je znao hrvatski, pa se snalazio i na drugim slavenskim jezicima, bio je zadužen za posjete i pomoć logorašima u internacijskim logorima; takvih je iz raspale Kraljevine Jugoslavije, ponajviše iz Dalmacije i Hercegovine, Gorskog kotara i Hrvatskog Primorja, Slovenije i Crne Gore bilo oko 80 tisuća.

Jedan logor je bio kraj Padove, a premda je u njemu bilo puno simpatizera komunističke partije koji su ga u usprkos hrani i odjeći koju je dostavljao u početku dočekivali psovkama i vikom, fra Placido ubrzo stječe njihovo povjerenje i čini prve korake konspiracijskog djelovanja: pod fratarskim habitom u logor unosi pisma, lijekove, novac... A isto tako ih je i iznosio i plaćao poštanske troškove kako bi poruke bile poslane u domovinu logoraša.

Za njega se pročulo u Padovi i obraća mu se sve više ugroženih pod fašističkim režimom, a prava poplava nesretnika koji ga traže nastupa s 10. rujnom 1943. kad su nakon kapitulacije Italije u Padovu umarširale nacističke trupe. Visoka komanda njemačkog Reicha naređuje 16. listopada neodložnu deportaciju svih talijanskih Židova.

O stavu Svete Stolice s obzirom na ove odredbe informirao je fra Placida vatikanski nuncij i papinski delegat bazilike sv. Ante, nadbiskup Borgongini Duca koji ga moli i nagovara da preuzme diskretnu brigu pomaganja i Židovima.
- Ratno stanje dovelo je do zaoštrenja rasnog pitanja. Mnogi su Židovi pobjegli iz područja koja je Njemačka zauzela, radije prešavši u Italiju, premda uz rizik da budu i internirani. Ovdje su se obratili Apostolskoj nuncijaturi radi mogućnosti da prijeđu u inozemstvo, osobito u Ameriku. Mnogi su našim zauzimanjem dobili nužne vize iz raznih konzulata, pa i tranzitne dozvole, a Sveti Otac podmirio je mnogima putne troškove - piše nuncij Duca.

Nemir u samostanu

Samostan i svetište Svetoga Ante Padovanskoga u kojem živi i djeluje fra Placido Cortese inače je dijelom ekstrateritorijalnog područja koje pripada Vatikanu, pa se smatralo da Nijemci neće raditi diplomatske skandale upadajući na vatikansko tlo, što bi činilo prigodnu sredinu za humanitarni rad.

Provincijski poglavar fra Andrea Eccher jedini je bio upućen u fra Placidove poslove i to ne sasvim, dok su gvardijan fra Lino Brentari i ostali fratri mogli tek naslućivati što se zbiva. Ovo nije odgovaralo franjevačkim propisima, a braća u samostanu brzo su zaključili čime se bavi; većina ih je šutjela, a neki su mu prigovarali da ugrožava jedno najpoznatijih svetišta kršćanskog svijeta, posebno kad su zapazili da se oko padovanskog samostana i bazilike sv. Ante počelo vrtjeti sve više uniformiranih i u civilnu odjeću zamaskiranih službenika njemačke tajne policije.

Cortese se okupio i grupicu suradnika, među njima vjernog Slovenca Vojka Arka, ali i ljude koji će ga kasnije izdati, stanovitog 'Mirka' i Fritza Werdnika, Slovenca, nacističkog podoficira čija je uloga bila da se ubacuje u grupice otpora i prokazuje ih.

Kako piše fra Ljudevit Maračić, fra Placido je u razdoblju progona umrežen s katoličkim i židovskim organizacijama u regiji, ponekad dokumente šalje po svojoj subraći u koje je imao povjerenja, a Mario Gobbin, tada petnaestogodišnji pomoćnik u tiskari, opisuje:
- Mogu ustvrditi da me je p. Placido više od jednog puta zamolio da neke osobe, ponajvećma strance prebjegle iz zatvora ili pristigle ni ne znam odakle, pratim u određena mjesta koja mi je pater naznačio. Govorio sam: 'Šalje me p. Cortese'. Upućivao me: Nikada ne razgovaraj s onima koje pratiš, a odmah kad ih smjestiš na određenu adresu, vrati se kući… Cortese posreduje i pomaže u spašavanju odbjeglih čeških vojnika, komunicira s 'bijelim' i 'crvenim' talijanskim partizanima, skriva savezničke padobrance...

Krivotvoreni dokumenti

Gestapo je brzo uočio njegov rad, šalju mu lažne prijatelje i promatraju ga smatrajući kako će doći do 'krupnijih zvijerki' i razotkriti cijelu organizaciju.
- U rujnu 1944. samostan sv. Antuna u Padovi posjećuje njemački gestapovac koji se zanima za pravni status papinske ekstrateritorijalnosti bazilike i samostana, a nakon nekoliko dana dolaze još dvojica te traže fra Placida za razgovor. Provincijal se usprotivio prizivom na ekstrateritorijalnost samostana kao vlasništva Svete Stolice, no njemački agenti ulaze. Pretražili su Corteseovu sobu te ga odlučili privesti na što im je provincijal Eccher zaprijetio da će izazvati diplomatski skandal ako ga istog dana ne vrate u samostan. 

Nakon nekoliko sati preslušavanja i ispitivanja, creski je fratar vraćen u samostan. Fra Placido nikome nije rekao o čemu se razgovaralo, osim provincijalu koji se o tome nikada nije izjasnio – navodi njegov biograf fra Ljudevit Maračić.

U spašavanju ugroženih ljudi fra Placido se služio i jednim trikom, piše Ljudevit Maračić, koji bi u normalnim okolnostima trebalo osuditi i proglasiti pronevjerom i kriminalom.
- Kao urednik popularnoga glasnika sv. Antuna, on je svakodnevno primao pisma čitatelja koji su se preporučivali u molitve i slali svoje slike da ih urednik položi na Svečev grob u bazilici sv. Antuna, kako bi im sveti zaštitnik posredovao milosti. Uostalom, ta je praksa i danas poznata u većim svetištima svijeta.
Urednik p. Cortese po želji pošiljatelja slike je redovito stavljao na grob, da se ispune njihova iščekivanja, ali bi ih nakon nekoliko dana noću pokupio i pažljivo ih razvrstavao, birajući one koje su mogle poslužiti za pripremanje nužnih osobnih dokumenata osumnjičenih i ugroženih ljudi, u bijegu od smrti, u potrazi sa slobodom.

Lidia Martini Sabbadin, franjevačka trećoredica u Padovi, prisjeća se kako je u ono vrijeme pomagala patru Placidu u njegovu radu oko zbrinjavanja ugroženih židovskih obitelji i prikrivenih savezničkih vojnika. Cortese bi joj u sakristiji bazilike sv. Antuna dao novac za put, a ona bi ih ispratila do sigurnije adrese, s krivotvorenim dokumentima i fotografijama. Dogovorena tajna šifra glasila je: “Treba nam dvanaest grančica”, pa bi zajedno otišli na grob sv. Antuna, dok nije bilo puka u crkvi, pažljivo pregledali zahvalnice i fotografije koje bi mogle koristiti.

Izvukli ga na prijevaru

Na blagdan svetoga Frane, 4. listopada 1944., tajnik padovanskog biskupa mons. Antonio Michieli, zadužen za tajno spašavanje savezničkih padobranaca, traži fra Placida, a ovaj ga upozorava kako u crkvi ima nekoliko engleskih padobranaca u bijegu kojima je dao civilnu odjeću da se lakše prikriju. Usput je spomenuo da ga policija stalno traži i nadzire, a Michieli mu savjetuje da se skloni iz samostana i pritaji.

Osmog listopada fra Placido je nestao. Uz gvardijana fra Lina svjedočio je Placidov suradnik, slovenski student Vojko Arko:
- Dva su čovjeka u civilu došla po njega. Govorili su talijanski sa stranim naglaskom, a jedan je od njih bio bez desne ruke. Cortese je s njima prešao trg, a u nedalekoj Ulici botaničkog vrta čekao je automobil u koji su ušla sva trojica. Auto je krenuo i Corteseu se zameo svaki trag. Talijanske i njemačke vlasti odgovarale su na zahtjev samostana da ne znaju ništa o tom slučaju, a i talijanski Odbor za oslobođenje potvrdio je da Cortesea nema u padovanskom zatvoru – bilo je sve što su prijatelji i fratri znali o njemu. 

No fra Venanzio znao je nešto više:
- Od fra Valentina Bordina doznao sam da je za vrijeme razgovora s fra Placidom u velikom hodniku klaustra netko došao upozoriti fra Placida da je u Klaustar magnolija došao neki Mirko, njegov prijatelj u želji da mu nešto priopći. O. Placido, prekinuvši razgovor s p. Valentinom, prešao je u Klaustar magnolija. Odatle se više nije vratio u samostan – ispričao je fratar.

Dakle, Placida su na prijevaru su ga izmamili iz zaštićene ekstrateritorijalne zone i nagovorili ga da uđe u automobil koji je u blizini nezapaženo čekao.

Vijest se ipak strelovitom brzinom pronijela gradom, a fratri tek nakon smrti doznaju kako je preko Venecije transportiran u Trst, u Gestapovo sjedište na Piazza Oberdan u njemački "Adriatisches Kuestenland" odakle se kontroliralo područje između Udina, Gorice, Ljubljane, Rijeke i Pule. Sve policijske poslove, a to znači političku, rasnu i protupartizansku represiju obavljale su esesovske snage kojima je u to vrijeme bio na čelu tršćanski Slovenac Odilo Lotario Globočnik, fanatični pristaša Himmlerovih metoda i organizator masakra Židova u poljskim logorima, iznosi biograf Maračić.

Lomili mu prste

Slovenski slikar Antun Musič bio je zatvoren u ćeliji blizu fra Placidove, te je svjedočio novinaru Janezu Gregorcu o onome što je vidio:
- Pričao mi je o torturama i gladi koje je o. Cortese trpio. Lomili su mu prste, što je i sam vidio kad su se susreli u atriju Zimmera. Musič mi je također pričao kako je fratar stalno molio, poluglasno. Najviše ga se dojmila volja, čvrstoća i vjera maloga i krhkoga fratra, koji se nije predao i koji nije nikoga izdao – pisao je Gregorc, te dopunja:

- Pater Cortese je bio strašno uništen. Batinali su ga, izudarali, u razderanoj odjeći, okrvavljena lica. Još i danas pred svojim očima vidim njegove izobličene prste, sklopljene kao u molitvi. Prepoznali smo se. On mi je ulijevao hrabrost, potaknuvši me da ostanem ustrajan, da se pouzdam u Boga i da nikoga ne odam...

Adele Lapanje Dainese iz Višnjana pisala je fratrima kako ih je na saslušanju bilo četvero, uz nju još i Maria Lazzari iz Padove te dva Hrvata.
- Mlađi od ove dvojice bio je brbljav i znatiželjan. Gospođa Marija se približila ćelijama pitajući za imena i tako je otkrila patra Cortesea. Glas koji je do nas iz te rupe dopirao bio je tanak, izmučen, odavao je mnoga trpljenja. Priznao je da ga svakodnevno podvrgavaju torturama. Vidjelo se da je bio jako iskušavan, gotovo pri kraju svojih snaga. Tjedan dana kasnije doznala sam da je pater Cortese upravo izdahnuo pod mukama, a da mu nisu uspjeli izvući imena suradnika. Trebalo je to biti prvih dana mjeseca studenog 1944. godine – navela je Dainese, koja je u zatvoru doznala i kako je 'Mirko' bio nacistički suradnik koji je čak i u ćeliji trebao izvući podatke iz fra Placida.

Slovenski pukovnik Vladimir Vauhnik, svojevremeni Placidov suradnik u Padovi koji je nakon fratrova hapšenja pobjegao u Švicarsku, naveo je svoja saznanja: "Fratru su gestapovci iščupali oči, odrezali jezik i živa ga zakopali."

Godine 1946. engleski maršal H. R. Alexander potpisuje povelju: "Ovu potvrdu izdajemo patru Corteseu kao znak zahvalnosti i priznanja za pomoć koju je iskazao savezničkim oružanim snagama, kojima je uspio osigurati spas i bijeg da ih neprijatelj ne zarobi."

Dvije godine kasnije stigla je i medalja "Brončanoga križa", koju je 1948. tadašnji čehoslovački predsjednik Edvard Beneš posmrtno podijelio o. Placidu Corteseu zbog njegova nesebična zalaganja u pomaganju i spašavanju čeških vojnih izbjeglica u sjevernoj Italiji.

Postupak beatifikacije

Padovanska općina 20. listopada 1951. priopćuje pismeno samostanu sv. Antuna u Padovi: "Općinsko vijeće na sjednici od 14. listopada ove godine odlučilo je nasloviti jednu novu gradsku ulicu slavnim imenom o. Placida Cortesea. Gradska uprava htjela je tako biti tumačem još žive uspomene svega građanstva na djelo neumornog rodoljuba koje je izvršio kao blagi Kristov vojnik, a koje je zaključeno herojskom žrtvom života, darovanog za svete ideale Boga i domovine."

Gorički nadbiskup mons. Vitale Bommarco, koji je i sam bio iz Cresa, a poput fra Placida pripadao je redu franjevaca konventualaca, potaknuo je užurbano prikupljanje podataka od još uvijek živih svjedoka fra Placidove muke i smrti, a od matične Provincije svetog Antuna uspio isposlovati da podnese formalni zahtjev za pokretanje postupka kanonizacije ovoga fratra. 

Zahvaljujući toj inicijativi, tršćanski biskup mons. Eugenio Ravignani, podrijetlom iz Pule, u siječnju 2002. pokreće postupak za beatifikaciju i kanonizaciju sluge Božjega fra Placida Cortesea ističući: "O. Placido, mučenik ljubavi, ubijen je zbog svega onog dobra koje je učinio u prilog progonjenima, uključivši i to što ni pod mukama nije izdao svoje suradnike."

Piše Damir Šarac