Baština 2070

Fra Ante Čavka: Fratri su pobijeni po nalogu Mike Tripala i Sime Dubajića i bačeni u Mratovsku jamu

Fra Ante Čavka: Fratri su pobijeni po nalogu Mike Tripala i Sime Dubajića i bačeni u Mratovsku jamu
Fra Ante Čavka govori na Širokom Brijegu u prigodi simpozija na temu Stopama pobijenih

Promina je planina pod kojom se razmještaju sela i zaseoci istoimene župe Promina: Oklaj, Lukar, Suknovci, Razvođe, Čitluk, Puljani, Mratovo. Živopisan kraj: ljepotica Krka i svo njezino bogatstvo, vinogradi, rodne vrtače, ali i krševiti prostori neishranjene grabovine, niskog i neuglednog raslinja, kupine, smreke i davno prepečenog dalmatinskog vapnenca. Ta zaravan kao da je polegla između dviju planina, Promine s jedne i velebnog Velebita s druge strane. 

U samo desetak kilometara uokrug Promini su susjedi Knin, Drniš, Miljevci, Kistanje, Ivoševci, Radučić, tu su još Zagora i Bukovica, a kroz njih putovi prema svemu svijetu. Bremenita prošlost: Iliri, Delmati, Burnum i rimske uspomene, ranokršćanski spomeni i spomenici, posjedi i utvrde hrvatskih velikaša, samostani bivših pustinjaka i današnjih franjevaca, putovi svih ratova i svih okršaja. Sve do posljednjih dana i posljednjih događanja. Božja ljepota posvuda, ali i teška povijesna tragika. To je ta zaravan, to je pred nama i našim mislima.

1. Što traži Hercegovina u Zagori?

Lako bi bilo raspredati koje je vino bolje: prominski »debit« ili hercegovačka »žilavka«. Ovdje nas čeka puno teže. Hercegovina traži Mratovo, a Mratovo traži Hercegovinu. Trijezno, najtrijeznije. Na ovoj zaravni između Promine i Velebita, na rubu prominskoga selca Mratova, baš u kršu prepunom grabovine i oštrog kamenja, nalazi se Mratovska jama, ali i mratovska tajna, duboka koliko i jama, možda i dublja. 

Do toga naoko malog zemljinog otvora, dubokog oko dvjestotinjak metara, od Hercegovine i Širokog Brijega vode krvavi tragovi nestalih hercegovačkih fratara. Po svjedočanstvu, i po tragovima, ovdje su poslije zauzimanja Širokog Brijega partizanski komunistički dželati doveli, ubili i u jamu strmoglavili trojicu hercegovačkih franjevaca, nekoliko časnih sestara i nepoznat broj drugih zatočenika. Kamion koji ih je prevezao iz Hercegovine prošao je kroz Drniš i svjedoci su ih vidjeli. O tomu svjedoči fra Julijan Ramljak u knjizi »Nečastiva urota, 1«1. Zatočenici su noć prije prolaska kroz Drniš prenoćili u Sinju, u tzv. Tripalovoj štali.

Znajući za tajnu Mratovske jame, prominski su katolici kriomice skupljali komadiće krunica i papiriće s ispisanim fratarskim imenima što su ih zatočeni fratri ostavljali kao tragove. Neki su od njih skrovito spuštali duga uža i iz veoma duboke jame izvlačili komade fratarskih habita, donoseći ih za svjedočanstvo prominskom župniku. Bilo je to za vrijeme župnikovanja fra Anđelka Šimića. Istina polako dolazi na vidjelo. Tražimo »visoke pogubitelje«, jer ubojice su se već same razotkrile. 

Skupinu zatočenika ubila su trojica skojevaca, omladinaca Milke Planinc, Ante Mike Tripala, Ilije Grubića, Mandića od Đevrsaka i Sime Dubajića. Sva trojica su Prominci. Jedan od njih, pritisnut vlastitom savješću a i razočaran u »drugove« koji su ga pri dočeku petokrakih četnika u Oklaju 1991. pretukli umjesto da ga prime za svoga, živom je svjedoku do u podrobnosti ispričao svoje nedjelo, a i nedjelo dvojice svojih suradnika. Pucali su u zatočenike i bacali ih u jamu. Pričao je poteškoći s jednim od fratara: tri puta mu je zatajila puška, uspio ga je ubiti tek iz četvrtog pokušaja. Odlučio je prije smrti u dugoj ispovijedi sve otkriti svećeniku. Ne zna se je li to učinio.

Svjedok mi je ispričao dugu priču, ali ne samo meni. O tomu će biti govora na drugom mjestu, pri neograničenom pričanju i dugom papiru. Dovoljno je i ovo što je otkrio. Tako sa sigurnošću sada znamo da su hercegovački fratri pogubljeni u Mratovu i da su još uvijek na dnu Mratovske jame. Znamo i izravne ubojice. Na kraju, znamo i prave ubojice. Tako nam se rasvjetljuje dio tajne zvane Mratovska jama.

2. Mratovska jama kao tajna

Mratovska jama još uvijek ostaje velika tajna. Zamršena je i bremenita njezina priča. Ona je zacijelo i mjesto partizanskog, komunističkog zločina, i to nedvojbeno. Komunisti ovoj jami pripisuju ustaške zločine, jer su navodno ustaše u polovici lipnja 1941. tri skupine uhićenika srpske narodnosti, iz drniške i kninske tamnice, pobile i pobacale u Mratovsku jamu. To je samo pretpostavka, ali nigdje izravno nitko ne govori da su ti uhićenici ubijeni i bačeni u Mratovsku jamu. 

Mratovska jama i njezini »srpski jamari« zločinačka su opsesija partizanskog majora s Kočevskog roga i, kako sam sebe naziva, »partijskog bezdušnog ubojice« Sime Dubajića. U knjizi »Od Kistanja do Kočevskog roga«, izdanoj u Beogradu 2006., Dubajić ovako piše: »Negdje iz dubine povrijeđenog srca, kao jeka je odzvanjala osvetnička muka bezbožne pameti: “Mratovski jamari su moja sudbina. Zvali su me da njihovu krv naplaćujem dok trajem kao carinik na granici novog pakla u kojem je, bačena na koljena, prvi put u mom životu umirala moja mila Srpska Krajina.”«2

Pored Dubajića, prisjećamo se i romana četničkog pisca Radulovića, rođenog u kninskoj Polači, i uvodničara »knjige« zbivanja neposredno prije Domovinskog rata, prethodnice balvana na putovima. Radulović Mratovsku jamu naziva Golubinkom i u njoj ostvaruje monstruoznu priču o pokoljima »nevinih i nejači«. Je li Radulović u izvornome mislio na Mratovo nije posve sigurno jer postoji slična jama u njegovu rodnom selu Polači. Također nije sigurno je li tamo stradao netko od Srba, ali postoji dokument koji svjedoči da su upravo Radulovićevi četnici u Golubinku bacali Hrvate. 

»Dana 17. studenoga 1941. godine oko 16 sati uhvaćeni su na putu Knin – Biskupija Jelovina Ivan i Bračić Ante, oba iz sela Biskupije, obćine i kotara Knin, po četnicima i vođeni do sela Polače, gdje su ih htjeli baciti u jamu-provaliju, ali je Jelovina uspio da pobjegne, tada su se četnici pobojali da će ih odati te su pustili i Bračić Antu, tom su ih prilikom obojicu tukli.«3 Važno je ovo naglasiti jer se često poistovjećuju Mratovska jama i Golubinka. Zbog svoga položaja i oblika teško da su golubovi u nju mogli dolaziti, dok je polačka Radulovićeva Golubinka za to sasvim pogodna.

Komunističke vlasti iza Drugog svjetskog rata podigle su pored Mratovske jame spomenik i na njemu natpis o »pokolju«. Svetosavski su popovi nad Mratovskom jamom držali »opela«, a svim su sredstvima pokušali spriječiti drugu stranu medalje. Podigli su spomenik nesigurnim i neprovjerenim žrtvama, molili su za nesigurne svoje mrtve, a sve su učinili da nitko ne dozna za stvarne i sigurne žrtve, bačene u Mratovsku jamu. Svjesni kako seoski pastiri i prominski seljaci znaju za komunističku tajnu, njihovi su im uhode dojavljivali o svjedočanstvu papirića i razmrvljenih krunica te su komunističke vlasti odlučile zatvoriti Mratovsku jamu. 

Svatko tko je prilazio mjestu bio je sumnjivac, a godinama su pokušali doznati kod koga su skupljeni papirići i krunice. Pored svega svoga uhodničkog umijeća nisu uspjeli doznati da je jedna od hrvatskih žena u kući skrivala ostatke krunica i papiriće te da su oni tek 90-ih godina izgorjeli kad su joj četnici zapalili kuću. Nisu uspjeli ući u trag dijelu iz jame izvučenog fratarskog habita koji je proslijeđen u Visovački samostan. Pored sve opasnosti od komunističkog progona malo je Hrvata katolika starije dobi u Promini, a da ne zna pričati o tajni »krunica i papirića«.

Komunističke su uhode znale kako Prominci potajno spuštaju »uža« u jamu. Odlučili su takvoj »istrazi« stati u kraj. Doveli su radnike građevinskog poduzeća te na otvor postavili betonsku deku, priča se, debelu barem metar i pol. Danas na kamenom zdanju komunističkog spomenika nema više natpisne ploče, a betonska petokraka otužno visi obješena na kameni zid spomenika kao glava mrtvog goluba. U novije doba netko je probio neveliku rupu u betonskoj ploči nad jamom, a nabacano suho granje tek služi da se namjernik ne bi obrušio u tajanstveno jamino podzemlje.

Simo Dubajić, major zloglasne XI. dalmatinske brigade, postaje jedini svjedok pokolja Srba nad Mratovskom jamom. Sve ostalo tek je pretpostavka, a veoma često, što nije prvi put jer nešto je slično i sa Šaranovom jamom u Lici, tek pokriće vlastitog zločina te velika i teška srpska, četnička podvala. 

Na čemu se zasniva Dubajićeva Mratovska jama? Mratovo je samo izgovor da iz njega prokulja velikosrpski bijes i divlja četnička narav. To nam potvrđuju slijedeće njegove rečenice. »Dosljedno tome, Kočevski rog je zastrašujuća pouka pravde vezanih očiju, s vagom u jednoj i mačem u drugoj ruci. To je vječna opomena kazne ustaških pokolja od Mratovske jame, kod moje kuće, do Jasenovca.4 … Jamari s Promine …(prijevod talijanskog dopisa o ustaškim uhićenjima) … pravoslavni svećenik javlja kako su ustaše uhitile u Kninu i strijeljale trideset i dva muškarca. … trojica su uspjela pobjeći i nalaze se u Kistanjama kod obitelji Dubajić … pobjegli: Tode Novaković, Ilija Marić i Todor Novaković. … bili su zatvorenici petnaest dana u kninskom zatvoru, a onda u noći između 5. i 6. lipnja strijeljani. Prevezli su ih iz Knina u Velušić i tu strijeljali. … 

Vozili su se pola sata, pritom su prešli oko šezdeset kilometara. Šofer je bio Maričić Andrija. Kad su stigli na mjesto Velušić – Promina, izvukli su ih i odveli na rub jedne jame i rekli im: “gledajte vaše vječno boravište”! Na tu prijetnju svi su počeli mitraljirati po njima. Poslije toga, sve su ih bacili u jamu i pokrili kamenjem. Preživjeli kažu da su čuli da ovi govore: “Požurimo, požurimo, uskoro će zora i mogli bi nas otkriti”! Zatim su čuli zvuk motora koji se udaljavao i tada je Novaković (Đure) Todor, koji se spasio, pitao da li ima još nekog preživjelog. Kada je dobio potvrdan odgovor od dvojice već spomenutih, i od druge dvojice nepoznatih, dao se na posao da se oslobodi lanaca i onda su izašli, u 12 sati noću, i otišli u općinu Kistanje. Otvor jame je dva metra u promjeru, dubine deset metara. Služila je za otpatke aluminija.«5

Malo je neobičnosti u Dubajićevih svjedoka. Lipanj je i vidi se do kasnih sati. U mraku ih dovoze autobusom. Pucaju u njih i bacaju ih u deset metara duboku jamu. Onda jamu zasipaju kamenjem. To nije Mratovska jama, nego jama boksitnog rudnika u selu Velušić. Čudno je da petorica uhićenika izbjegnu metke, nakon toga padnu u deset metara duboku jamu, zaspu ih kamenjem, a čim odu oni ustaše, skinu lance kao da su paučina te iziđu iz deset metara duboke jame i propješače nekoliko kilometara, noću, po smrekovitom kršu do Kistanja i baš dođu u kuću Sime Dubajića. 

Talijani pišu o šahti rudnika u Velušiću, a Dubajić ostatak skupine, izostale s popisa, pripisuje zločinstvu Mratovske jame. »U ovom karabinjerskom spisku nedostaju Spase Mitrović, Dušan Marić, Tode Marić, Luka Jejina, Janko Amanović i Milan Klicov, za koje smo saznali da su ubijeni u tom mratovskom pokolju, a ne u Velušiću.«6

3. Dodatni spomeni Mratovske jame

Mratovsku jamu u knjizi »Kninska ratna vremena« (Globus, Zagreb, 1986.) spominje tzv. povjesničar Dušan Plenča. Naziv tzv. objašnjava da on nije pravi povjesničar nego partijski povjesničar. To znači da je njegova povijest interes njegove Partije, pa su sve njegove tvrdnje pod posebnom lupom i ne uzimaju se bez dvojbe. Plenča sljedeći navod uzima od Luke Tanjge, »Događaji 1941. u Očestovu« (IHRPD, Zbornik 2).

»Prilikom ustaškog pokolja jedne grupe kninskih Srba u Mratovskoj jami (Promina), stjecajem okolnosti ostali su živi: Jovo Vranjković, Luka Cenovac, Tode I. Novaković, Tode P. Novaković i Ilija Marić. Oni su poslije spašavanja prebjegli na anektirano područje Bukovice, gdje je njihova potresna priča o mratovskoj tragediji izazvala snažnu sućut, zaprepaštenje i revolt narodnih masa. Jednom riječju, bio je to očigledni surovi dokaz da s okupatorom i njegovim kvislinzima nije moguće goloruk promatrati njihovu ćud.«7 

Plenča u svojoj knjizi donosi »podatak« da su ustaše od 24. svibnja do 27. srpnja 1941. na širem području Kninske krajine pobile ni više ni manje nego 555 Srba. S obzirom da ove podatke dobiva od »pravoslavnog sveštenika« i talijanskog »srboljuba« iz Kistanja, već u ovom spisu vidimo Valerijanov memorandum i taktiku četnika Stevana Moljevića.8 U ove brojke nije povjerovao ni ministar kraljevske Karađorđevićeve vlade u Londonu, poznat po poštenom pitanju: »Tko je ovo brojio?«. 

Povjerovao je Dušan Plenča, a uz njega u Rimu, pobliže u Vatikanu, povjerovao je treći brat zloglasne obitelji Anđelinović, a i tajnik Svete Stolice gospodin Giovanni Montini. Tragam za istinom i ako se dogodio zločin nema mu opravdanja, ali prije nego vidimo pravu istinu, oslobođenu od svih komunističko-četničkih natruha a i onih »svetih musolinijevaca«, ne trebamo vjerovati. Sumnjam u istinitost ovih navoda, sumnjam u istinoljubivost povjesnika, »alla« Plenča i Tanjga, sumnjam u »trećeg brata«, a i Montinija. Molim, istinu na sunce!

Dragocjen je iskaz upravo Sime Dubajića i njegove knjige. »Dobiven je izvještaj, pored ovoga, da je danas uhapšeno 40 osoba iz općine Drniš i da ove noći treba biti još jedna masovna egzekucija. Uhapšeni su svi pravoslavni svećenici pod prijetnjom smrću.«8 Dubajićev »srboljub« iz Kistanja zove se Musa Guido, a on od svojeg zapovjedništva traži: » …uklanjanje pojedinih službenika iz svoje postaje jer su navodni hrvatski špijuni i dojavljivači…«8

Plenča i Tanjga potječu iz kninskog kraja, a odmak od događaja dug nekoliko desetljeća dao im je mogućnost provjeriti to što kategorički tvrde. Obojica brkaju Velušić pod planinom Prominom i Mratovo u župi Promina, što sebi ne bi smjeli dopustiti. Mratovska jama i Velušićka jama nisu isto mjesto. Velušićka jama deset je metara duboko i dva metra široko rudarsko okno koje se, kako je već rečeno, nalazi u selu Velušić. 

Mratovska jama nalazi se u krševitom dijelu sela Mratova, nevelikog je otvora ali duboka barem dvjesto metara. U Velušićku jamu navodno su bačeni već navedeni Srbi, strijeljani a zatim zasuti kamenjem; onda su njih petorica iz nje pobjegli. Prema Tanjgi, ova petorica su se spasila iz Mratovske jame da bi nakon toga prebjegli na »anektirano područje« u Bukovicu.

Tanjga svojom tvrdnjom, a Plenča svojim navodom Tanjgine »povijesti«, donosi niz protivnosti i njih treba razotkriti. Pritom će nam krvavi major Simo Dubajić biti od velike pomoći. Tko su Tanjgine »narodne mase« zaprepaštene pričom »svjedoka« iz, svejedno, Velušićke jame ili Mratovske jame? Malo je vjerojatno da se iz takvih jama ikada i itko može vratiti. Dubajić nam zorno predstavlja Tanjgine »mase«. 

Dana 11. travnja 1941. Dubajićeva skojevska družina napada selo Rupe i goni seljane do Skradina. Kako goni Rupljane kad takve »narodne mase« nisu naoružane? Tko su okupatori, a tko njihovi kvislinzi? Simo Dubajić veličanstven je svjedok. »Dok smo mi žurili da odložimo oružje i sami sudjelujući u spontanom dočeku, nismo pomišljali da nikada kasnije ne ćemo naći povoda u tolikom broju i na takav način. Pozdravljeni kao namjernici, ne birani ali zanimljivi, na svojim abesinskim biciklima, s punim tvrdim gumama bez šlaufa, jezdili su barseljeri, pjevajući “Giovinezu”. A pjevali su pobjednički, u znak zahvalnosti tom dobroćudnom svijetu što ih uz put posipa cvijećem i osmjesima. Otpozdravljali su vrcavom pjesmom i mahanjem ruku gostoljubivim Morlacima, domaćinima Alberta Fortisa, opisanim pri kraju osamnaestog stoljeća, na njegovom putovanju kroz Dalmaciju.«9 … 

»Kao ni naša pobjednička paljba na povratku, kad smo izazvali paniku među našim građanima, uvjerenim da to pucaju i prilaze ustaše. Onako zbunjeni, odnekud su saznali da dolaze Talijani iz Đevrsaka i pojurili im u susret.«10 »Na vijest da ustaše kod Roškog Slapa pucaju po zaostalim dijelovima “začeonog” odreda pukova koji se povlače, naoružani smo krenuli u noć prema Rupama. Nasumice smo otvorili vatru na selo i natjerali Hrvate da bježe do Skradina. Vikali smo za njima kao da smo četa kapetana Kokana Popovića, čijim smo se imenom dozivali. Srećom, nisu nam pružili otpor, niti smo zatekli bilo koga nad kim bi iskalili svoju volju da se tučemo. Zamišljali smo da je to ustanak i da Hrvatima nikada ne ćemo dati da uspostave proglašenu Nezavisnu Državu Hrvatsku.«10

Tanjgini i Plenčini ugroženi Srbi, naoružani do zuba, bez i jednog povoda od strane Hrvata i Nezavisne Države Hrvatske, potaknuti postupkom Nike Novakovića – Longa, bivšega zastupnika Jugoslavenske beogradske skupštine, koji se u ime Srba kninske krajine poklonio Musolinijevim fašistima u Zadru, krivotvorenim potpisima za odcjepljenje postaju kvislinzi talijanskim okupatorima hrvatske zemlje i spremaju se »iskaliti bijes« i tući se protiv i zamišljenog imena Nezavisne Države Hrvatske. S kim se to tuče Dubajić?

Pa Nezavisna Država Hrvatska stara je tek jedan dan, a ustaše nisu još došle ni u Zagreb, kamoli da su došle u Kistanje. Tko je tada kvisling, tko je okupator i tko je ovdje krivac, a tko ugrožena žrtva? Jesu li tada Velušićka jama i Mratovska jama dio plana vječnih neprijatelja hrvatskog naroda i hrvatske države ili su to stvarna stratišta nevinih Srba? Imamo pravo duboko dvojiti u Velušićku jamu pod planinom Prominom, a imamo razloga dvojiti i u Mratovsku jamu u prominskom selu Mratovo.

Tražimo sva svjedočanstva, iako bismo trebali postupiti kako je postupilo Židovsko vijeće na sudu uhićenom Isusu: što nam treba drugo svjedočanstvo? Dubajić je veličanstven svjedok, puno ozbiljniji od baraba Isusova doba. Ovo je 11. travnja 1941. Veliki je Petak. Tek je jedan dan protekao otkako je pukovnik domobranstva Slavko Kvaternik, hrvatski Židov, proglasio rođenje Nezavisne Države Hrvatske. Njegov sin Eugen i prijatelj mu iz emigracije, jedva širem puku poznati Ante Pavelić, još su daleko u Italiji i tek bi za koji tjedan trebali doći. Dubajić vidi ustaše kojih nema. Srbima nisu Mussolinijevi Talijani okupatori, oni njima hrle u susret, pjesmom i cvijećem. Dubajićevim Srbima, tako ih moramo zvati jer ima Srba koji nisu Dubajićevi, sporna je Hrvatska Država. Dubajić kao četnik još 11. travnja 1941. oružjem ustaje na Hrvatsku Državu: »…Hrvatima nikada ne ćemo dati da uspostave proglašenu Nezavisnu Državu Hrvatsku….«

Dubajić kao skojevac i komunist, nadahnut izjavom svoga komunističkog poglavnika Josipa Broza: prije će Sava proteći uzbrdo nego će Hrvati dobiti državu, vjerno se natjecao tko će biti veći razbojnik, on ili Broz. Genocid nad hrvatskim narodom, izvođen ne samo u Sloveniji 1945. nego tijekom sve komunističke jugoslavenske strahovlade, obojicu svrstava u vrsne svjetske razbojnike. Svejedno je što je Simo Dubajić: četnik ili komunist. Obadvoje je, a njegovo je pokajanje tek u tomu što nije u četničko-komunističkoj revnosti pobio još više Hrvata: ne samo trideset tisuća, nego tristo tisuća, tri milijuna… 

Čudna je ta Dubajićeva misao: »Posredno i neposredno, voljom Božjom, moje ime se našlo između tih žrtava (misli na Mratovsku jamu) i traženja njihovih ubojica na Kočevskom rogu. Za mene osobno, veća je nepravda ako se spasio i jedan od njih kao svjesni sudionik zločina, nego ako je među smaknutima na Kočevskom rogu bilo tisuću njihovih makar i slučajnih suradnika.«11

Dubajić se ni u jednom trenutku ne pita imaju li Hrvati, a među njima i ustaše, pravo odgovoriti na Dubajićeve zločinačke misli, riječi i djela, imaju li isti Hrvati i iste ustaše pravo, po istoj logici, Srbima odgovoriti na njihove zločinačke misli, riječi i djela? Dubajić ima pravo ubijati, dok se Hrvati nemaju pravo braniti. Kad Simo Dubajić puca u Hrvate, a uz njega Jošo Durbaba ili čitava četničko-komunistička družina, nema ustaša, nema nikakvih progona i nema ništa drugoga do li hrvatske želje za slobodom. 

Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota u travnju 1941. tek su želja za Uskrsom, ništa drugo ništa više. Dubajić, Durbaba i sva ta razbojnička družina od prvog su dana izazov da ustaše, kad dođu, krenu stavljati ljutu travu na ljutu ranu. Ponovno se mora naglasiti Dubajićevim, Plenčinim i Tanjginim Srbima, a ne Srbima. Nedvojbeno je da su Hrvati, među njima ustaše na poseban način, odgovorile i Dubajiću, i Plenči, i Tanjgi. Ne vjerujem u propisanu mjeru Valerijanova memoranduma, ali u mjeru ipak ne dvojim.

Nezavisna Država Hrvatska pozvala je sve svoje građane na red i mir i nije se namjeravala obračunavati ni s kim, posebno ne sa Srbima. Kako nam povijesne činjenice govore, u postrojbama Nezavisne Države Hrvatske pravoslavnih generala bilo je dvadesetak posto. Četnici i komunisti u jedinstvenom liku Sime Dubajića nisu trebali ni mir ni zakonitost. 

To sam Dubajić duboko svjedoči. »…Srbima se nudi mir i postoje ljudi koji ih na to nagovaraju … U toj pograničnoj zoni valjalo je ostvariti što prisniju suradnju s fašistima radi uspostavljanja sustava pokornosti i izbjegavanja sukoba, kako bi poraženi Srbi što manje strjepili od progona, bili što bliže provođenju novih zakona, i dalje, i dalje od mogućeg prijateljstva s okupatorom. Sve smo saznavali iz razgovora s Jovom Cvjetkovićem, uvjerenim da je pod patronatom nekadašnjega kolege s robije u Mitrovici, ustaškog dopukovnika Juce Rukavine. Kao pravnik ostao je u Kninu, živio u hotelu Josipa Laće, nastavio raditi u odvjetničkom uredu odvjetnika Ivana Grgića i povremeno nas posjećivao dolazeći svojoj kući u Kistanje.«12

Dubajić spominje kako su baš ustaše Jure Juce Rukavine prijetvorno ubile baš toga ustaškog mirotvorca iz Kistanja i baš ga bacile u Mratovsku jamu. Možda i nisu. Po uzoru na komunističku praksu, možda su ga ubili sami, onako kako su ubili svoga sekretara Marka Oreškovića, a onda povijesti »dokazali« da su ga ubile ustaše. Uostalom, baš Simo Dubajić otkriva ime naredbodavca i ime ubojice komunističkog sekretara Marka Oreškovića. Zna, a ne otkriva, da je Marko Orešković naredio komunisti Gojku Polovini da strijeljanjem kazni Đoku Jovanića, jer je bez partijskog dopuštanje potpisao »Otrićki sporazum« o suradnji Srba i talijanskih fašista. Sporazum: uništiti Hrvatsku Državu.

Simo Dubajić ne prihvaća nikakvu inačicu Hrvatske Države, a možda mu trebaju povodi, makar neutemeljeni i izmišljeni, kako bi mogao braniti neku samo njemu znanu izgubljenu srpsku čast. Sam piše što je u njemu. »U njoj su, na prigodnim snimcima “za uspomenu i dugo sjećanje” naša slavenska “braća” (misli na Bugare, op. a.) rezala uši i čupala jezike srpskim zarobljenicima u Prvom svjetskom ratu. Kao maksima, uvukla se u mene sujeta nekog praiskonskog ponosa i proždirala mi utrobu sitnim zubićima pakosti i bojovnog bijesa. Tako sam sve niže i brže padao u bezbožno ludilo poricanja Krista. Kupio sam pušku od nekog rezerviste Zagorca, sretnog što je primio pare i oslobodio se obveze da je preda žandarima.«13 

Spominje Bugare i Prvi svjetski rat, a ne napominje kad spominje Juru Jucu Rukavinu da su njemu »srpski rodoljubi« u mitrovičkom kazamatu počupali nokte i na rukama i na nogama. Ne pada mu također na pamet spomenuti kakvim se sve »bačvama« služio njegov neprežaljeni idol pop Momčilo Đujić mučeći svoje uhićenike u Uzdolju kod Kosova polja. Za njegovu su zločinačku maštu Bugari Prvoga svjetskog rata bili mačji kašalj. 

U Kistanjama su mu Talijani još uvijek suveznici njegove Partije i komunističke Staljinove Rusije. Na njih ne puca, ali će to početi kad se dogodi izdaja Hitlerove svjetske ljevice. U svojim kasnijim zapisima kaje se što je, i kao komunist, ikada pucao u Talijane. Ali puca na nenaoružane seljake sela susjednih Rupa, zbog toga se ne kajući. Susreće popa Đujića, Đujićevi Srbi kliču talijanskom guverneru kao domaćinu, a Dubajić bi najradije u njih pucao jer oni su doveli ustaše, Đujić gubi na vrijednosti jer prihvaća talijanski antikomunizam, dok on, Dubajić, ne priznaje Đujićev »Novi Zavjet« i kao pripadnik bezbožnih ćelija ne priznaje drugoga mišljenja.

Jure Juco Rukavina mogao je za nekoliko dana, točno po Dubajićevu uzoru na Kočevskom rogu, pobiti sve Srbe kninskog i drniškog kraja. Koga je Jure Juco Rukavina progonio? Možda ubojice siverićkih sirotica, ubijenih na Veliku subotu 12. travnja u Siveriću? Jer za Jucina vremena pročelnik ustaškog suda u Drnišu bio je Srbin Dušan Rašković. Zašto je njega poštedio, ako je Juco ubojica Srba? Srbi su postali fašistički kvislinzi, a Dubajićevo društvo, u liku prijatelja mu Đoke Jovanića, potpisnici srpsko-fašističkog pakta. 

Tako su Srbi pravi fašisti. Jure Juco Rukavina, kako piše »Kronika visovačkog samostana« toga doba, talijanskim se fašistima na Visovcu oružjem suprotstavio držeći ih svojim pravim neprijateljima, a podložnim ustašama naredio približe li se u njih pucati. Zar tada, za razliku od Dubajićevih Srba fašističkih kolaboracionista, ustaški pukovnik Jure Juco Rukavina nije prvi i jedini pravi antifašist u Europi?

Promatrajući ovakav lik pred sobom i pokušavajući iščitati što se krije u liku Sime Dubajića, nije neopravdana dvojba u zapise njegove povijesti, govor njegove Partije i ne posumnjati u sve ono što pišu komunističke knjige i što govore njihovi svjedoci. Stoga još uvijek Mratovska jama ostaje velika tajna. Koga u njoj ima osim znanih komunističkih žrtava? Nisam siguran, morat će se vidjeti.

4. Zašto nema spomena Mratovske jame u javnim dokumentima toga doba?

Mratovska jama i isto tako Velušićka jama morale bi se spominjati u drugim komunističkim zapisima, ali se one nigdje izrijekom ne spominju. Čitav je niz ljudi povezan s ovim događajima, a u istragama komunističkih sudova ovako važna mjesta morala bi se spominjati, moralo bi ih se imenovati. Ima nekoliko optužnica takve vrste. Postoji optužnica protiv fra Petra Berkovića kao organizatora i vođe ustaške udruge u Drnišu. Pored njegove, postoji optužnica protiv članova te udruge Ivice Vukorepe, Petra Mrčele, Ivana Mrčele te Mate Abrusa. Ove su optužnice »Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača« dostupne, izvornici su im u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu; inače, ovakvih je optužnica na tisuće.14

Dr. fra Petar Berković optužen je za osnutak ustaške organizacije u Drnišu, a kriv je što je rušio Jugoslaviju i što je pomogao rasulu Jadranske divizije i uhićenju generala Pavlovića. Ivica Vukorepa optužen je da je kao ustaški načelnik Drniša izravno odgovoran za pokolj Srba u Drniškoj krajini, a optužen je i da je uz Berkovića osnivač ustaške organizacije u Drnišu. Petar Mrčela, Ivan Mrčela i Mate Abrus pridruženi su Berkovićevoj ustaškoj organizaciji. Iz obrazloženja presude spominje se da su odvođeni zatvorenici vlakom odvezeni u Liku, a ne spominje se niti Velušićka niti Mratovska jama. 

Optužnica kaže: »Osim žrtava pod 33-37 te 44-46 sve ostale u Drniš dovedene i pritvorene žrtve bile su u nekoliko partija odvedene od ustaša kamionima iz Drniša u nepoznatom pravcu. Premda se njihova mrtva tijela nisu pronašla, a niti se šta određena o njihovoj sudbini moglo dosad utvrditi, nema ni kakve sumnje da su svi ti Srbi poklani i pobijeni, vjerojatno u Lici, jer se za neke tvrdi da su iz Knina vlakom vođeni za Liku. Prva skupina žrtava, one pod 1-12, odvedena je kamionom 12. lipnja, noću. Ostali odvedeni su u dvjema skupinama prema Lici. Posljednja od tih odvedena je 21. lipnja.«15

Tekst donosi nešto malo vjerojatno. »Žrtve pod 33-37 ubijene su na zvjerski način u općinskom zatvoru u Drnišu. … Ubojstvo ove petorice spada među najokrutnije i najzvjerskije zločine što su se ikada dogodili. Prije klanja podvrgnuti su svi strahovitom mučenju, a nakon klanja isječeni na komade koje su u vrećama izneseni iz zatvora i na terenu Drniša bačeni u jame, a neki poliveni benzinom i spaljeni.«16 

Budući da su svi svjedoci, pozvani pred komunističko sudište, počevši od masona Nikole Adžije, komunisti, skojevci i četnici nije im lako vjerovati. Posebno kad se kao svjedok pojavljuje ključar ustaške tamnice Dane Kušpilić, komunistički uhoda i strašni ubojica. On je sa svojim bratom Slavom Kušpilićem eksplozivom zatrpao njemačke zarobljenike, najmanje pet stotina ljudi, te su umrli pod zemljom u protuzrakoplovnom skloništu, još neotkopanom, na drniškom nogometnom igralištu.

Simo Dubajić ubio je dr. fra Petra Berkovića na Bleiburgu. Simo Dubajić ubio je Juru Jucu Rukavinu. Nisu suđeni, on im je sudio. S njima i trideset tisuća, tek u nekoliko dana. Kaže da je bio pijan. Ivicu Vukorepu kao policajca Hrvatske Države ubili su splitski komunistički nogometaši, u Košutama pored Trilja, dok je na poziv pokušao zaštititi od pljačke ugrožene seljake. Petar Mrčela dobio je osam godina, Ivan Mrčela deset godina, a Mate Abrus petnaest godina tamnice u Gradiški. Pomoćnik upravitelja tamnice bio je Jovo Mudrinić, uhićeni prvoborac, koga su ustaše lovile šest mjeseci po brdima, a kad mu nisu našli krivnje koju su tražili nakon tri dana pustili su ga na slobodu. To je ta komunistička pravda i istina.

»Ustaška grupa fra Petra Berkovića« ne postoji, niti je ikada postojala. To je očita komunistička izmišljotina i podvala, razložna za progone nevinih ljudi. Svim komunističkim dokumentima ne smije se vjerovati. Fra Petar Berković bio je doktor teologije, rođeni Siverićanac, rodoljub i vjernik, osjetljiv na nepravdu od koga god dolazila, spasitelj mnoge drniške gladne djece i odvažan, bez obzira na opasnost, suprotstaviti se nepravdi.

Travanjska zbivanja 1941. mogao je izbjeći pod lakom izlikom, kako su to napravili mnogi, a on se našao na pročelju hrvatske želje za slobodom, tu gdje je bio i mogao. Komunisti su ga optužili kao organizatora ustaškog pokreta u Drnišu i kao suradnika talijanskih fašista. Istina je sasvim drukčija. Ne postoji u to doba nikakva ustaška organizacija u čitavom ovom kraju. Talijanski su fašisti strijeljali njegova prijatelja Roka Živkovića, a fra Petra Berkovića i nekolicinu drugih hrvatskih rodoljuba, među njima i studenta medicine sina Roka Živkovića mlađeg, naprasno uhitili i otjerali u tamnicu, u Italiju. 

Dr Roko Živković u jednom je pismu ostavio svjedočanstvo o ovim događanjima. »U Drnišu i okolici bila je jedina poznata hrvatska stranka HSS. Za ustaški pokret malo je njih znalo. I unutar HSS-a bila je snažna volja i želja za stvaranjem vlastite države, pa je naš narod s oduševljenjem dočekao 10. travnja 1941., proglašenje svoje nezavisne države. Koliko je meni poznato, prije toga datuma u Drnišu nije bilo organizirane ustaške stranke. … 

Dr Berković je bio duboko human čovjek. Nije trpio ni kakvo nasilje ni zločin. Žestoko se suprotstavljao svakoj nepravdi. U svojim izjavama je bio vrlo smiren i umjeren, racionalan i koncizan. Odmah po uspostavi NDH bio sam s njim na putu prema Roškom slapu da potpomognemo razoružavanje vojske koja se vraćala od Zadra, nakon kapitulacije Jugoslavije. Susreli smo mnoštvo vojske svih mogućih vrsta, u potpunom rasulu. Našoj “Zaštiti” su bez ikakva otpora predavali oružje. HSS ili, kako su je tada zvali “Mačekova zaštita” obavila je najobimniji i najteži posao u tim revolucionarnim danima, ali bez ikakvih zločina ili progona bilo koga.«17

Na prostoru Drniške i Kninske krajine, podneblju svim ovim zbivanjima, odigrala se drama tako teškog i sramotnog kraha jugoslavenske »nepobjedive« vojske. Upravo ovaj cijeli kraj pokrivala je tzv. Jadranska divizija. Već spomenuti povjesnik Dušan Plenča opisuje događaje toga jugoslavenskog travanjskog poraza. Jadranska divizija trebala je iznenadnim prepadom zauzeti Zadar. To se nije dogodilo. Jadranska se divizija u potpunosti raspala i počeo je kaos povlačenja. Plenča to ovako opisuje. »Ustaški ekstremisti u sjevernodalmatinskoj Zagori, osobito na području benkovačke, drniške i prominske općine, otvoreno su napadali dijelove Jadranske divizije u povlačenju. 

Tako pukovnik Kobaš, tadašnji komandant 12. puka piše: “11. IV. ujutro, došao je k meni ustaški odbor u Drnišu sa povjerenikom velečasnim fra Petrom Berkovićem na čelu, priopćio mi je što se desilo i pozvao me da razoružam svu vojsku koja je bila u Drnišu. Ja sam se odboru odmah stavio na raspolaganje i s njim utvrdio tijek daljnjeg rada. Odmah sam pozvao sve oficire, priopćio im što se dogodilo, nehrvate razriješio sam odmah dužnosti, a oficire Hrvate pozvao da poslije podne u 14. sati budu sa svojim vojnicima … na gradskom trgu, gdje će svi položiti zakletvu – poglavniku i NDH.”«18

Plenča piše kako je dr. fra Petar Berković pokušao sa svojim odborom prisiliti i ostatak divizije na predaju i kapitulaciju. To mu nije uspjelo jer je uzaludno vodio pregovore s generalom Vuksanovićem. Zapovjednik Jadranske divizije Jovo Kukavičić ipak je ostatke razbijene divizije umjesto prema Splitu usmjerio prema Kninu i Bosni. Spominje se da je divizija imala tri mrtva. Jedan od mrtvih prezimenom Jović pokušao je pobjeći iz kolone i otići kući, ali ga je pri bijegu ubio jedan od divizijskih oficira. Ovo su znali pripadnici Jovićeve obitelji te o njegovoj smrti i o ubojici nisu lako pričali. 

Ovdje se pojavljuju dva zanimljiva imena: Vlado Despot i Jošo Durbaba. Oni su »omladinci-dragovoljci« i povlače se zajedno sa starijim srpskim nacionalistima. Simo Dubajić o njima govori s porugom, iako spominje kako je s Vladom Despotom, u strahu od Talijana jer je komunist, pobjegao u šumu. Dubajić spominje rezervnog poručnika Živka Brkovića, ljotićevca i trgovca, koji se tri dana povlači preko Plavna, a njemu se priključuju kninski skojevci Vlade Despota pod zapovjedništvom potporučnika Nikole Vrančića, pa se onda svi predaju Talijanima bez borbe. 

Dubajić je nestrpljiv i želi ustanak. Kistanje su mu za to idealne. Piše pismo Partiji i predlaže da skojevci iz Šibenika presele u Kistanje. Partija ga opominje zovući ga »narodnjakom« i traži poslušnost. On zna što znači ne slušati Partiju. Htio bi ubijati, ali mu to ne dopuštaju. Komunistička ćelija u Kistanjama: Nikica Popović, Petar Veinović, Dušan Štrbac Dule, Stanko Tišma, Vojo Masnikosa, Vlade Despot, svi komunisti, i Dubajić, skojevac. Većina ovih imena sudjeluje u događajima prvih dana Nezavisne Države Hrvatske. 

Ovdje je važno napomenuti nešto što ne spominje ni Dubajić, niti Plenča, a ima i te kakvu važnost za ove dane. To je sukob što se dogodio 12. travnja 1941. između novoformirane drniške obrane, tzv. »ustaškog odbora fra Petra Berkovića«, i četnika. Oko stotinjak četnika, a s njima i skupina tzv. omladinaca-dragovoljaca, napalo je Drniš, ali su im novoosnovane snage drniških Hrvata odgovorile te odbile njihov napad. Plenča spominje dvije dobrovoljačke komunističke skupine: jedna iz Kistanja, predvođena Simom Dubajićem, napada selo Rupe, a druga, koju predvodi Jošo Durbaba, napada Drniš. Nemoćna nadvladati branitelje ova četničko-komunistička skupina u bijesu ubija nedužne žene u Siveriću. 

Toga popodneva 12. travnja 1941. bila je Velika subota i priprava katolika na Uskrs; ubijena je osmogodišnja curica Marija Bukarica, dvadesetšestogodišnja djevojka Marica Tomić i četrdesetčetverogodišnja Kata Šilkić. Ovo je bilo u drugom danu postojanja Nezavisne Države Hrvatske. O ovom događaju ne govori ni jedan komunističko-četnički dopis, nitko ga ne ispituje i sasvim je slučajno, zahvaljujući živim svjedocima događaja, zapamćen do danas. Baš je zanimljivo kako to da Dušan Plenča, tako dobro upućen u pet stotina pedeset i pet srpskih žrtava, ne spominje ovaj događaj kao njihovu prethodnicu. Ni Simi Dubajiću ne piše se o ovom monstruoznom ubojstvu. 

A povijest se ne da zavarati: siverićke žrtve prve su žrtve komunističkog i četničkog terora u novonastaloj Hrvatskoj Državi. Siverićke žrtve stvorio je komunistički prvoborac, nećak popa Đujića i narodni heroj Jošo Durbaba. U to doba Jošo je poznat po pljački sela Štikova i prijetnji Hrvatima zaselka Vujevići da će ih, ne posrbe li se brzo, doći poklati. Na dan 21. rujna 1941. netko od četnika izmasakrirao je pastira Petra Mađara iz Ljupča. »Isti je od strane četnika iste večeri poveden te je nakon 2 dana nađen u jednoj jami sav iznakažen, tako da su mu bile oči izvađene…«19 

»Dana 8. listopada 1941. godine oko 11 sati četničko-komunistička banda na putu Knin-Kijevo na zvanom mjestu “Krčić” sačekala je 2 teretna samovoza kojima su se samovozima vozili novaci iz Sinja u Knin, na iste samovoze zapucali te je tom prilikom ubijeno i to: Sučić Milan, Plazonić Filip Petrov, Vučemilović-Franić Bože Martinov, Galić Ivan Markov, Gojević-Zrnić Jure Milin, Milković Božo Antin, svi napried navedeni su iz Vrlike, općine iste, kotara Sinj i Dinarina Ivan Nikolin iz Glavica kod Sinja.«19

Policijske vlasti vrše istragu nad ovim zločinstvom, ne ubijajući nasumice, nego traže. Posumnjale su da su to napravili Đujićevi četnici, ali su došli do drukčije istine. »Napad na domobrane izveli su borci Partizanskog odreda Kovačić (Topolje) pod komandom Joše Durbabe.« Umjesto da kao terorist bude osuđen, Jošo Durbaba postao je »narodni heroj«. Ovo njegovo »junaštvo« opisuju u knjizi »Narodni heroji kninske krajine« komunistički »povjesničari« Mile Medić i Ilija Đujić.

»Ustanička grupa iz Topolja izvršila je uskoro napad na kamione u kojima su se prebacivali ustaški dobrovoljci za istočni front. Obavještenja o prolasku ustaša iz Vrlike ustanici su dobili od šofera Božidara Bakovića. … Ustanici su postavili zasjedu s obje strane ceste u Krčiću kod Malog buka. Na biskupijskoj strani bili su: Mile Ćuruvija Ćelonja, Tode Đujić Bariton, Niko Jeina Drole, Đujić Boško Bojan. Od Bralovca cestu su zaposjeli: Jošo Durbaba, Dušan Đujić Bijeli, Mile Đujić Špiričin. … 

U jedanaest sati i trideset minuta pojavio se kamion iz pravca Vrlike. Kad je prišao okuci, ustanici su osuli na njega paljbu. … Nastao je lom, vika i jaukanje. Oni koji nisu poubijani i ranjeni dali su se u bijeg. … Uskoro se pojavio i drugi kamion. … Ustaška komanda u Kninu poslala je izvještaj o ovom događaju i konstatirala da je u “samovozima s novacima sinjskog popudbenog okružja” poginulo 6 novaka (regruta – dobrovoljaca) i jedan domobran, i da su ranjena 3 novaka i jedan pričuvnik.«20 

Bi li i jedna policija svijeta mirno prešutjela ovakav događaj? Kad netko iz zasjede puca u nenaoružane momke, kako ga zovu? Komunisti su Jošu Durbabu prozvali »narodnim herojem«.

5. Pijanstva Sime Dubajića

Dva puta je Simo Dubajić bio pijan: na Širokom Brijegu i na Kočevskom rogu. Na pitanje kakva je poveznica širokobrijeških mučenika i pijanstva Sime Dubajića, odgovor nije teško naći. Mratovska jama, kako Dubajić kaže, pred njegovom je kućom. Kad je Široki Brijeg pao u ruke komunističkih zločinaca, pao je u ruke XI. dalmatinske. Petar Drapšin i Boško Šiljegović božanstva su Dubajićeva života. To je družina koja je pobila franjevce Širokog Brijega i sve ostale njima jednake, a to je i družina koja je, da ukloni svjedočanstvo zločinstva, fratre od Širokog Brijega dovela do Mratova. 

Dubajić ne govori o svemu, ali se sve dozna. Upravo njegova komunistička družina dobro je poznavala ovaj kraj. Ilija Grubić, krvavi istražitelj, poznat po »školi na Brljanu«, u Aralicama, zaselku sela Puljani, u smrt šalje mnoge i mnoge. Pomoćnik mu je nitko drugi do li Ante Miko Tripalo. Knjiga u kojoj književnik Aralica dugim štivom o ovomu govori, upravo o ovomu govori.21 

Tripalo je predvodnik tzv. omladinaca-izvršitelja. Nije sam, ali tko bi ih se uvijek svih prisjećao. Sjećamo se tek njih trojice: dvojice Dizdara i jednoga Kneževića, oni su zadnji gledali fratre na umoru. I oni su ih mrtve u jamu strovalili. Svjedočanstvo kazuje da je partizanska drugarica, komesarka XI. brigade, na savjet svoga drugara Sime Dubajića naložila da se širokobriješki fratri dovezu do Mratova. Tada joj je bilo ime Milka i tada se prezivala Malada. Na pitanje što zna o širokobriješkim nestalim fratrima, »komesarka« se u starijim danima »rasplakavala«, a doktor joj Granić ben Mesar, nije znao lijeka protiv »jedanaeste«. Tada je Milka bila »ko mesarka«. Tripalo se čudio što ga propitkuju kakav je s »fratrima«, jer svi fratri nisu istog »šesta«. 

Dubajić je najuporniji. Na karti u beogradskom uredu, kad to nije više potrebno u stvarnosti, dugom devetkom i u natjecanju tko će bolje pogoditi, gađa ime Širokoga Brijega. Ništa važno ako mu sudrug u drhtavici, Tonći Milić, dugom devetkom pogodi Mostar. U Mostaru su ubili provincijala, u Mratovu druge fratre. Svi su oni širokobriješki.

Da zaključimo. Mratovska jama grobnica je hercegovačkih fratara. Njih je ubila zločinačka udruga Komunistička partija. U knjizi »Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946.« piše u »Izvješću« Drage Desputa: »Povjerenik OZN-e za kninski sektor drug Ilija izjavio mi je da su oni dobili direktivu da prilikom oslobađanja uhapse što više ljudi, jedan dio od tih, koji ispunjavaju potrebne uvjete, likvidiraju … U duhu te direktive od Dubrovnika, Knina do Zadra likvidiran je stanoviti broj ljudi.«21 

Drug »Ilija« nije nitko drugi do li zloglasni Ilija Grubić, istražitelj iz Aralica u Puljanima, onaj isti što je zbog straha od ustaša, ili od čega drugoga, iz Knina pobjegao Talijanima u Kistanje, a za njim odmah poletio Boško Žunić zvani Brnac, narodni heroj iz Golubića. Zanimljivo da Grubića Simo Dubajić nigdje ne spominje, Tripala tolerira, a na Milku je ljubomoran. Njemu je Tripalo bio pomoćnik.

Možemo stoga spoznati tko je presudio širokobriješkim franjevcima. Partija, Komunistička partija. Izravne ubojice golobrade su prominske »barabe«, naivne i povodljive. Neizravne ubojice su špiljari Boška Šiljegovića i Petra Drapšina: Milka, Miko, Jošo, Ilija, Simo. Kad se jednom stvore uvjeti da se iz Mratovske jame izvade kosti žrtava, sve će se doznati. A čini se da će tamo biti samo širokobriješki franjevci, hercegovačke časne sestre i zasad nepoznati hrvatski mučenici.

1 Fra Julijan Ramljak, Nečastiva urota, Visovac, 2000.
2 Simo Dubajić, Od Kistanja do Kočevskog roga, Beograd, 2006., str. 95.
3 Zdravko Dizdar i Mihael Sobolevski, Prešućeni četnički zločini, Zagreb, 1999., str. 222.
4 Simo Dubajić, nav. knj., str. 6.
5 Simo Dubajić, nav. knj., str. 93.
6 Simo Dubajić, nav. knj., str. 94.
7 Dušan Plenča, Kninska ratna vremena, Zagreb, 1986., str. 207.
8 Usp. Simo Dubajić, nav. knj.
9 Simo Dubajić, nav. knj., str. 80.
10 Simo Dubajić, nav. knj., str. 79.
11 Simo Dubajić, nav. knj., str. 6.
12 Simo Dubajić, nav. knj., str. 82.
13 Simo Dubajić, nav. knj., str. 79.
14 Dokument Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Državni arhiv, Zh broj 41186.
15 Isto.
16 Isto.
17 Dr. Roko Živković, Pismo: prisjećanje na dane prevrata u travnju 1941., privatni posjed.
18 Dušan Plenča, nav. knj., str. 185.
19 Isto, str. 221. – 222.
20 Mile Medić i Ilija Đujić, Narodni heroji kninske krajine, Knin, 1979., str. 182 – 184.

misija / pobijeni.info