Baština 1502

Hrvatska umjetnica Tatjana Radovanović, žena nepokolebljive vjere, počiva u miru u Gdinju na Hvaru

Hrvatska umjetnica Tatjana Radovanović, žena nepokolebljive vjere, počiva u miru u Gdinju na Hvaru
U njoj je bilo nešto snažno, mitsko i herojsko, rekao je u ime 'Muzeja hvarske baštine' Marinko Petrič

U Zagrebu je u utorak 29. listopada u 86. godini života preminula poznata gdinjska, hvarska i hrvatska umjetnica, pjesnikinja, akademska slikarica i grafičarka Tatjana Radovanović koja je živjela na otoku Hvaru, u Zagrebu i Parizu. Rođena je 25. siječnja 1933. u župi Gdinj na otoku Hvaru, gdje je i pokopana u četvrtak 31. listopada. Misu zadušnicu predvodio je, a potom i sprovodni obred obavio novi župnik Gdinja i upravitelj župe Bogomolje fra Mario Divković. Koncelebrirao je župnik župe Sućuraj fra Stipo Marčinković.

U prigodnoj homiliji fra Mario je, između ostalih, istaknuo kako je „svaka smrt jedno veliko pitanje na koje svi tražimo odgovor. Mi kršćani vjerujemo i znamo da smrt nije svršetak i kraj svega, nego je ona samo svršetak ovozamaljskoga života i početak vječnoga života. Za katolika vjernika smrt je samo prijelaz iz ovoga prolaznoga života u vječni zagrljaj Oca nebeskoga. Smrt je poput mosta koji spaja dvije obale našega života; onu koja predstavlja naš zemaljski život i onu koja predstavlja vječni život. 

Sveti Pavao nam u svojoj poslanici Korinćanima poručuje da 'što oko nije vidjelo i uho nije čulo to je Bog pripravio onima koji ga ljube' (1 Kor 2, 9). Stoga mi vjernici ne tugujemo za svojim pokojnima kao oni koji nemaju nade, jer, poučeni Svetim pismom, znamo da se vjernima ovaj život ne oduzima nego samo mijenja na bolje“, rekao je fra Mario i poručio: „Dok pod ovom svetom misom upućujemo našem nebeskom Ocu molitve za našu pokojnu sestru Tatjanu, imajmo na umu da svakoga trenutka netko od nas može biti pozvan pred lice Božje. Stoga, nastojmo tako živjeti da uvijek budemo spremni za susret s uskrslim Kristom kao što je bila spremna i naša pokojna sestra Tatjana“.

Prigodne oproštajne govore i recitacije nekih pjesama pokojne Tatjane održali su u ime obitelji Ivo Visković, a u ime „Muzeja hvarske baštine“ Marinko Petrić koji je izrazio svoje divljenje njezinim slikama i pjesmama inspiriranima gdinjskim podnebljem i ljudima, koje će, kaže, tek u budućnosti biti dovoljno prepoznate i vrednovane. Istaknuo je kako je Tatjana bila osoba koja je zračila, poticala, nadahnjivla i ukazivala put; bila je nepokolebljiva i borila se za ono u što je duboko vjerovala. Osobito se borila za baštinu svoga zavičaja, posebice za staru crkvu sv. Jurja, za gdinjske tradicije, gomile, i čemprese. 

U njoj je bilo nešto snažno, mitsko i herojsko što je mogao isklesati samo Ivan Meštrović. Malo je takvih mitskih osobnosti koje kao takve ostaju u trajnom sjećanju ljudi, rekao je Petrič, i pročitao njezinu pjesmu „Priporuka – oporuka“. Potom su govorili spisatelj i novinar Damir Carić koji je napomenuo kako je jednu izložbu Tatjaninih slika u Hvaru financirala francuska ambasada u Republici Hrvatskoj. Istaknuo je njezinu skromnost i zatajnost, navodeći kako je tek prije dvije godine postala član Društva hrvatskih književnika. Potom je pročito njezinu pjesmu „Gomile“.  

U ime gdinjskih učenika opropstila se Ljiljana Čurin govoreči: „Mnogo toga naučili smo od tebe, bila si nam divna učiteljica i ogodjiteljica, bila si nam i ostala nam uzor, uljepšala si nam djetinjstvo, uz Tebe smo odrastali sigurnije i ljepše. Zahvalni smo Bogu što si bila dio naših života“. Na kraju su se od pokojnice recitacijama oprostili prof. Milan Lakoš i donačelnica Jelse, sestrišnja Vlatka Buj. 

Pokojna Tatjana je kći zaslužnog humanista, slikara, pjesnika i društvenog radnika prof. Ivka Radovanovića te sestra likovnog umjetnika Ive Radovanovića. Osnovnu školu završavala je u Makarskoj, Gdinju, Jelsi i Sinju, a srednju školu, uglavnom školu primjenjene umjetnosti, u Mostaru, Splitu i Zagrebu. U osnovnim školama u Gdinju i Bogomoljama na otoku Hvaru radila je kao nastavnica francuskoga jezika i likovnoga odgoja. Bila je „motorna snaga u obietelji bez oca“. 

U Zagrebu je 1960. godine počela studirati Akademiju likovnih umjetnosti na tek utemeljenom Pedagoškom odjelu. Na tom fakultetu postala je asistentica. Godine 1965. otišla je u Pariz, gdje je radila i živjela do prije nekoliko godina, uvijek se vraćajući svome ishodištu, svome rodnom Gdinju. Njezine pjesme ponajprije su vezane uz krajolik Gdinja i njegove težake i ribare. Bila je član Društva hrvatskih književnika. Osobito je isticala žene i majke kao neumorne radilice.

Pisala je na hrvatskom standardnom jeziku i zavičajnoj, gdinjskoj čakavštini te na francuskom jeziku. U Splitu je objavila dvije zapažene i hvaljene zbirke čakavskog stihovlja: „Živo stinje“(1999.) i „Tragom zalutalih jeka – od jeke do glasa“ (2009.).

Neke pjesme uglazbio joj je poznati hrvatski skladatelj Dinko Fio. Neke su izvedene i na omiškom Festivalu dalmatinskih klapskih pjesama. Na tom festivalu 1985. godine njezina pjesma „Nabrajanje“ dobila je plaketu za najbolju izvedbu nove skladbe. Pjesmu je uglazbio Dinko Fio, a izveo ju je KUD Filip Dević.

Kao promotor kulturnoga rada i animacije mlađih pripremila je veliki broj likovnih izložbi s radovima u akvatinti i cinkopisu te ulju na platnu, a uz to i recitale svojih pjesama, u Gdinju, Starom Gradu, Hvaru, Splitu i Zagrebu. Nastupila je na više susreta čakavskih pjesnikinja otoka Hvara. Pjesme s tih susreta objavljene su u zborniku „Jazik naših materih“. 

Organizirala je i sudjelovala u mnogim susretima čakavskih pjesnika otoka Hvara i na manifestaciji Croatia redivita - Ča, Kaj, Što - baštinski dani. Na pjesničkom susretu Croatia rediviva u Selcima na Braču 2005. ovjenčana je maslinovim vijencem Matice hrvatske pod nazivom “ovjenčani pjesnik - poeta olivatus“, a 2009. godine nagradom kulturno-umjetnočkog društava „Napredak“ iz Splita.

Sudjelovala je i na raznim drugim pjesničkim susretima i dobila brojna druga stručna i državna priznanja. Njezine pjesme uvrštene su u antologiju francuske književnosti. U vrijeme Domovinskog rata u Parizu se vrlo aktivno uključila u prikupljanje humanitarne pomoći. Herojskome gradu Vukovaru posvetila je svoju pjesmu „Rekvijem za Vukovar“.

U svom domu u Gdinju s obitelji je više desetljeća priređivala prigodne pjesničke susrete hvarskih pjesnika. Kao grafičarka izrađivala je listove u aquatinti i cinkopisu, a slikarski je radila u tehnici ulje na platnu. Muzeju grada Vukovara poklonila je triptih grafika s natpisom „Rekvijem za Vukovar“.

Neprestano se skrbila kod odgovornih za hvarsku i gdinjsku duhovnu i materijalnu kulturnu baštinu, osobito za sakralnu, crkvenu baštinu Gdinja, posebice za staru župnu crkvu sv. Jurja iz 1576 godine. U tu svrhu organizirala je i brojne susrete pjesnika otoka Hvara. Brinula se i za umjetničku ostavštinu mjesta i obiteljsku umjeničku galeriju pok. oca Ivka Radovanovića. Sve je to urodilo sadašnjom temeljitom obnovom spomenute crkve sv. Jurja.

Pokojna Tatjana Radovanović kao duboka, abrahamovska vjernica, vrhunska intelektualka kamenih gena i korijena bila je srcem i dušom uz svoj otok Hvar i njegov istočni dio koji se zove Plame u kojemu je njezino rodno mjesto Gdinj, uz gdinjsku čakavsku rič, tvrdo stinje i krš i šaku tako tople zemlje. 

Zbog svoje nepokolebljive vjere i čvrstog domoljublja pretrpjela je brojne nevolje i neugodnosti. A njezina životna pratiteljica u svemu, osobito u vjeri i domoljublju bila je sestra Julija Galić.

Imajući u vidu kako sudbina Gdinja ovisi o Gdinjanima i sudbina domovine Hrvatske o Hrvatima te sudbina 'ciloga svita' o svim njegovim stanovnicima, pokojna Tatjana ostavila je poruku pod nazivom: „Pomozimo vrimenu da se priporodi“.

Misija / fra Stipo Marčinković