Baština 415

Nadgrobne riječi s mirogojskih šetnji u knjizi ‘Ja Bogu povjerih svoj štap' zapisao je fra Bonaventura Duda

Nadgrobne riječi s mirogojskih šetnji u knjizi ‘Ja Bogu povjerih svoj štap' zapisao je fra Bonaventura Duda
Na grobu Stjepana Radića na zagrebačkom groblju Mirogoju / Neja Markičević_CROPIX

Na Dušni dan prisjećamo se naših bližnjih koju su nas napustili i posjećujemo njihove grobove. No, groblja nisu samo mjesta gdje se nalaze njihovi zemni ostaci, već i mjesta koja nas podsjećaju na vjeru u vječni život i u uskrsnuće mrtvih. Evanđelist Ivan tu vjeru donosi u Isusovim riječima: 'Doći ću i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.' (Iv 14, 3).

Vidimo li tu vjeru na našim grobljima, svjedočimo li je riječima na nadgrobnim spomenicima. O tome je pisao i o tome promišljao, danas pokojni, fra Bonaventura Duda u svojoj knjizi ‘Ja Bogu povjerih svoj štap – Moje mirogojske šetnje’.

„Groblja mi nisu zazorna, a pogotovo ne grobovi. Uvijek me zanima tko se tu krije iza imena i prezimena na njegovu križu, na njegovu grobu. (….) I prema posve nepoznatom gajim poštovanje”, zapisao je fra Duda. Donosimo vam neka njegova promišljanja o životu i o smrti, blagdanu Svih svetih i Dušnom danu te o natpisima na nadgrobnim spomenicima, o uskrsnuću tijela i vječnom životu.

„Kao svi naši blagdani, i ovi su dani ne smrti nego života. Osvjetljuju svojim bljeskovima mučnu ljudsku egzistenciju, „naše trude i pute, naš život i smrt”, kako veli stara molitva.(…) Sljubljuju se, kršćanski blagdan Svih svetih i sveljudski Dušni dan ili Dan duša. Sjećaju nas tolike naše braće ljudi, velikih trudbenika, što pregnuše da se u punini ostvare. (…) I zato ovi dani u nama pojačavaju želju i nadu da će se jednom – unatoč svih protivnih sila – obistiniti proročki navještaj i vidjelačka snoviđenja: kada će vuk i janje pasti zajedno, da će se sisanče s mirom igrat s riđovkom…(Iz 11, 6 sl)”, zapisao je mnogima dragi pater Duda.

O toj vjeri svjedoče i mnogi nadgrobni natpisi na koje je fra Bonaventura Duda nailazio u svojim šetnjama grobljem Mirogoj. Prvi od natpisa koji ga se duboko dojmio je pročelni natpis s tog zagrebačkog groblja koji glasi: KRALJU VJEKOVA KOJEMU SVE ŽIVI.

Donosi još neke od natpisa koje je zabilježio u knjizi:
„U grobnici obitelji Bošnjak leže dva mlada života istovremeno presađena u bolji život. Evo njihove poruke, pune kršćanske mistike: „Mrtav je onaj u čijoj si duši, Gospodine, mrtav ti. Uvijek smo svijetom nosile tebe. I u srce tvoje, prije nego u grob, mi smo – Kriste – sahranile sebe.”

„Nerijetko, ne bez poštovanja, u zamišljenoj šutnji prolazim kraj groba pjesnika Envera Čolakovića: „Bezbojna bjelina vječnog svetišta, svemoćnog NIŠTA”. Sasvim drugačije zvuči, iako poetski naivno: „O Bože, Bože, već lišće vene – Hladna je zemlja što pritišće mene – Ptičice draga, iza te noći – Hoćeš li opet na grob moj doći – Da pjevaš mi pjesmu vedrine ko juče – Da budem spreman na uskrsnuće”. (grobnica Kosović)

„Na grobu Borislava Nakića je uklesano: „Jesi li postao trava ili oblak koji nestaje – Svejedno – I na klisurama orlovi te prate – I u vodama i među zvijezdama – Ne mogu se rastaviti oči – Izvori koji istom moru gledaju – Nema rastanka – Nema smrti – Ako osluškujem vjetar čujem tvoj glas – Ako u smrt gledam čujem tvoju pjesmu.”

„I još jedan grob dragog franciskanskog pjesnika Nikole Šopa. Tu kao da me uvijek iznova dočeka Isus i njegova sjena, a piše: „O šuti, šuti i pazi – Da ti se ništa ne čini – Neka ti ništa nije – Kao da je u daljini – Sve dok ti ne sine – Kad otvoriš vrata zamahom naglim – Pa se stvari uznemire, a ti ih – Miriš i miluješ za tišinu”.

„Na Dušni dan uvijek nađem mlade ljude što mole i pale svjećice na dragom mi grobu Tina Ujevića. Grob mu je dostojan siromaha, a stihovi dostojni Ujevića: „Leti ko lišće što vir ga vije – Za let si dušo stvorena – Za zemlju nije, za pokoj nije – Cvijet što nema korijena.” Iz pjesme "Igračke vjetrova. Cvijet što ovdje nema korijena.”

„Nigdje mi sunce nije ljepše ni magla tužnija nego ovdje, na Mirogoju. I dok njime prolazim u hodu polako što vodi gore u visinu” (Vladimir Nazor, Trsatske stube), dušom mi se često vrzu nove euharistijske molitve, misni kanoni. I molim za one „koji spavaju snom mira”. Za one „koji preminuše u miru Krista tvoga” kao i za sve druge „kojih je vjera samo tebi znana… i koji u tvojoj ljubavi prijeđoše s ovoga svijeta”. I često mi sve biće preplave riječi Ivanova evanđelja: „Dolazi čas kada će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Čovječjega” (Iv 5, 25) I to mi smiruje dušu i srce na Mirogoju.”

Misija / Mislava Bišćan / Hkm

N.B. Citirani tekstovi izvadak su iz knjige Bonaventure Dude ‘Ja Bogu povjerih svoj štap – Moje mirogojske šetnje’ u izdanju Teovizije iz Zagreba