Baština 2590

Splitska pjevačica Zorica Kondža: Bog nas nije stvorio da bi nas uništio, vjerujem u život poslije smrti

Splitska pjevačica Zorica Kondža: Bog nas nije stvorio da bi nas uništio, vjerujem u život poslije smrti
Kondža s kolegama Tedijem i Gibonnijem na koncertu za Olivera u Veloj Luci / Jadran Babić

Splitska pjevačica Zorica Kondža radi, veli, više nego ikad. Ljeti je uvijek intenzivno, no ni "bablje ljeto" nije donijelo odmor, pa svaki vikend provodi pjevajući uz bok suprugu Jošku Banovu, a priprema i nove pjesme u studiju. Najmirnija je, nastavlja, kad je on s njom na pozornici, jer za nju je najbolji klavijaturist na svijetu, s kojim se jednim pogledom i gestom – ko u briškuli – sve dogovara na sceni. 

Nedavni nastup u jednom noćnom klubu bio je za nju poseban, neusporediv sa svim dosadašnjim u dugogodišnjoj karijeri – čak i za one koji su je došli slušati. Koncert je, naime, započela objavom da joj je umrla sestra i da ga posvećuje upravo njoj. Za nas "druge" teško za zamisliti, no glazbeni je kruh tvrd i broje se samo profesionalci. A Zorica spada u njih, pa je koncert privela kraju.

Ipak, pokušajte nam objasniti, kako glazbenici odrade svoje gaže i kad im se svijet ruši? Kada vam je bilo najteže pjevati pred ljudima?
– Jedan moj mladi prijatelj je umro, s 37 godina, a volio je moju pjesmu "Molitva za tebe". Uvijek je htio da je pjevam. Na njegovu sprovodu, Joško, ja, neka klapa čini mi se, probala sam je njemu otpjevati... To nije bilo pjevanje, nego naricanje. Isto kao i jednoj mojoj staroj prijateljici na Hvaru... glas uopće ne funkcionira. Međutim, s mojom sestrom se dogodilo nešto čudesno. Kad nam je prije šest godina umrla najstarija sestra Katica, nakon tjedan dana imala sam zakazan neki nastup. Ajme, kako ću sad otići pjevati? A meni će sestra Vera: "Da ni slučajno nisi otkazala! To je tvoj posao, tvoja familija živi od toga. Mi smo guštale kad ti pjevaš. Obje smo živjele da te gledamo na televiziji, da te slušamo na koncertima." One su bile ponosne na mene, obožavale su moj glas, pjevanje, ja sam njima bila najbolja, normalno. Govorile su da je meni Bog dao ovaj glas, da moram pjevati. "Ni slučajno! Kate bi se ljutila da ti to otkažeš", sjećam se toga.

Istina, to je moj posao, ali nije isto ići u firmu sjediti i raditi ili ovo. Međutim, ovo je bilo čudesno! Mislila sam da neću, ali opet, znala sam da bi Vera tako htjela. Rekla sam: "Ovaj koncert posvećujem mojoj sestri koja me nedavno napustila" i bila sam tako sretna što pjevam njoj. Nije mi se grlo steglo, glasnica, ništa. Ali posttraumatski stres se dogodio poslije, jer poslije te večeri zaspala sam, malo, tek u osam ujtro. Toliko me snažno držala ta emocija i razmišljanje. Odradila sam kao da je ona bila u publici, nevjerojatan osjećaj. Baš sam bila sretna, Bogu hvala da je tako završilo.

Sretno djetinjstvo

U kakvoj ste obitelji odrasli?
– Bili smo velika obitelj, živjeli smo u Kaštel Sućurcu, u onoj pravoj "štradi". Kamena kuća uz more, kaić, mi djeca imali smo male tunje, svima nam je otac napravio. Lovili smo špare i glamce, kozice, babice. Djetinjstvo mi je bilo prekrasno, žao mi je što moja djeca nemaju takvo, ali dobro, vrijeme je drugačije... Mi stariji uvijek kažemo kako su naša vrimena bila bolja. I baba i dida su živjeli s nama, čuvali nas, nisu bili vrtići. U stvari, mi smo jedan drugoga čuvali, najstarija sestra je bila osam godina starija od mene, druga sedam, pa brat, pa ja najmlađa. Otac i mater su radili, imali smo polje – klasika: tovara, kozu i u polju kokoši. Imali smo vinograd, svoje vino, smokve, trešnje, breskve, živjelo se težački.

Volite se sjetiti djetinjstva?
– Kako ne! Igranja uz more, kuća uvijek otvorenih, zaključavalo se samo navečer. Vremena povjerenja i druženja. Ljudi su se poštovali, susjedi su bili jako važni. Familija je dolazila ljeti kod nas na more, nama djeci je bio gušt na šufitu spavat s rođacima, više-manje su svi tako živjeli. Nismo se bavili turizmom, nego rodbinom.

Šta vam je značilo imati sestre kroz život?
– Kao djetetu mi je bilo neobično kad bi mi netko rekao da nema ni brata ni sestru, da je jedinac. "Ajme jadan! Nemaš brata, sestru?" Nama doma nikad nije bilo dosadno. Poslije, rekla bih prijateljicama jedinicama, "vidjet ćeš kad ti umre mater, osjećat ćeš se ko siroče". Otac je važan, ali mater je stup. I poslije su mi to potvrdile! Sve sam to preživjela, ostala sam i bez oca i matere, ali sam barem imala dvije sestre i brata. Međutim, onda je krenulo loše s najstarijom sestrom, nakon čega smo se ova srednja i ja puno vezale, svaki dan smo bile na telefonu. Prijatelji su jako važni, naročito samcima, ali sestra je obitelj. Prije nego nas je napustila najstarija sestra znali smo govoriti o tome kako svoje probleme nosimo u krugu obitelji. Ja nikad neću o njima pisati po Fejsu i Instagramu, ne zamjeram drugima, ali smatram da se stvari moraju podijeliti sa sestrama i braćom – ako su normalni odnosi, naravno. 

Mi smo bili puni ljubavi jedni za druge, vezani, tako da ću bilo kakvu privatnu stvar prije podijeliti sa sestrom nego s drugim. Sa slučajnim prolaznikom. Neki misle, ako si javna osoba, da onda to moraš raspravljati s cijelim svijetom. Ljudi traže nove sadržaje, meni je jasno – ali ja sam obiteljski čovjek. Staromodna sam i – neka sam. Tu mi je najljepše dijeliti. Zato danas postoje psiholozi i psihijatri jer se ljudi ne otvaraju lako, ranjivi su i boje se da ih netko ne povrijedi. Puno se preko elektroničkih medija ljudi raspravljaju, a nije mi to nikako drago. Obitelj je najvažnija, nije to bez veze.

Kako ste se nosili kad su stigle bolesti u obitelj?
– Kad nam je umrla prva sestra, Vera i ja smo se jako zbližile. Starija je bolovala od neizlječive bolesti i znali smo kakav će biti ishod. Ali, druga mi sestra nije uopće bolovala, baš smo svi šokirani... Ne znam kako bih to opisala.

Niste se stigli oprostiti s njom?
– Ne! To je to. Znači, moramo biti u životu spremni i na šokove, ali uvijek se teško pripremiti za taj kraj. Svima nam je to nekakva mistika; ima li života poslije, stvar je tko vjeruje ili ne vjeruje u to. Ja vjerujem pa mi je puno lakše. Jedino u vjeri i molitvi mogu to prihvatiti kao sastavni dio života. Znala sam ići na sprovode na selu, davno, kad bi mala djeca umrla, mladić, pa sam primjetila da nema tog plača ko kod nas u gradovima. Nitko ne plače! Kako? "Zato što ih vjera u Boga drži, za malim djetetom se ne plače, on je postao anđel", rekli bi mi... I onda, kad malo promislim, tamo ljudi ne idu u psihijatra, ne piju normabele, ni apaurine, vjera im je lijek. A sad kad sam starija, vidim da isto tako proživljavam smrt svojih najbližih, voljenih. Razgovor s Bogom jedini mi je lijek.

Pomaže i obitelj?
– Naravno, moja familija. Suprug i moja tri sina, od sestre djeca. Kako sam sad ostala jedina tetka, imam obavezu saslušati ih, kao neka zamjena mojoj sestri. Imam osjećaj da moram biti tu, njima na raspolaganju kad im treba... Učim ih, možda, da imaju povjerenja u mene, da je obitelj ta koja će ti pomoći. Da jedan drugome pokažemo da nam je stalo i da je dobar osjećaj da nisi sam. To je ta najveća vrijednost.

Evo, prošla je godina dana otkad nema Olivera. S njime ste bili bliski, nedostaje li vam?
– Sve su to dijelovi života, duhovnog. Kao što i fizički imamo ruke, noge, prste, tako postoji duhovna spona s nekim ljudima. Puno je bilo nastupa, puno druženja, stvaranja, razgovora. Što mi fali, ostaneš bez jednog duhovnog "prsta". Pa drugog, trećeg... Kroz život shvaćaš da ljudi odlaze i da je to sasvim prirodno, sve dok ide po onom što kažu stari, "po redu", je l'? Pa nam umru babe, dide... al' kad odu mladi ljudi, onda to proživljavamo na drugi način, postavljamo pitanja: "Zašto? Zašto?"

Mogli su još živjeti...
– E, uvijek imamo iste priče. Moja sestra je imala 65 godina, mogla je, po meni, još 20 godina živjeti, ali najbolje je ne postavljati ta pitanja i prihvatiti da je tako trebalo biti. Bog nas nije stvorio da bi nas uništio, pa kako ćeš uništiti Oliverovu energiju? Tijela nema, ali energija je prisutna. Tako neke ljude osjećamo i njihovih se riječi življe sjećamo tek kad umru. Počnu se pojavljivati te rečenice, kao eho... Oliver... Bio je jednostavan, talentiran, glazba u ljudskom tijelu, nevjerojatno koliki je glazbeni potencijal imao. Puno je radio, proživio nečija tri života, kako je jednom rekao. Putovao, pjevao, to je bila nevjerojatna ljubav prema glazbi, vukla ga je da radi. Njegova interpretacija pjesme bila je fenomenalno iskrena.

Prihvaćanje smrti

Bojite li se smrti?
– Ne. Ta vjera me drži, ne bojim se uopće, nisam se bojala ni kad sam bila dijete. Kad mi je baka Matija umrla, imala sam manje od 12 godina, sakrila sam se, ispod balature je bio lijes, a ja iza vrata, ćirila što se događa. Prvi put sam vidjela nekog svoga mrtvog. Za baku sam bila vezana, to je prva, najteža smrt koju sam proživjela, ali sam tada počela o njoj razmišljati. Baka me je uspavljivala, pričala mi priče, o anđelima, molile bismo zajedno. Zvala me "golube moj". Kasnije, ta emocija koju mi je ona prenijela uvijek je bila u meni. Kako stariš, shvaćaš to zrelije i mudrije.

Svi sveti su i Dušni dan, posjećuju se groblja. Kako se tamo osjećate?
– Obilazim grobove roditelja, sestara, razgovaram s njima, šta ima novo? Očistim grob, sve veselo. Nisam "kenjkava", više mi dođe plakati među živima. Groblje sam prihvatila, a onda uvijek imaš onu rečenicu: "A šta ćeš, život ide dalje." Ali je tako. Jedna mi je prijateljica pričala kad joj je muž poginuo, svi su bili u bolnici, plakali, djeca, a kad je izašla vani, vidjela je kako se neka djeca igraju. "Neki voze biciklu, policajac regulira promet... Ja sam mislila da svi znaju da je meni muž umra i da je sve stalo. Kao što je meni stalo." Ali nije!
I kad to prihvatimo, onda ćemo prihvatiti i smrt. I sve ostalo.

Razgovarala Jasenka Leskur