Baština 1491

Ivan Trpimir Lozić: Filmskim sredstvima ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ definitivno je bolji od ‘Generala’

Ivan Trpimir Lozić: Filmskim sredstvima ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ definitivno je bolji od ‘Generala’
S premijere filma 'Dnevnik Diane Budisavljevic' u dvorani Lisinski / Marko Todorov_CROPIX

Magistar teologije i student 3. godine preddiplomskog studija Odsjeka za film i video na Umjetničkoj akademiji u Splitu, Ivan Trpimir Lozić, na društvenim je mrežama objavio komentar na dva filma hrvatske kinematografije o kojima se posljednjih mjeseci najviše govori. Lozić ističe da je komentar na filmove nastao služenjem filmskim i opažajnim kategorijama, a ne emotivnim podražajima neutemeljenima u samim filmovima. Komentar, uz dopuštenje autora, prenosimo u cijelosti.

'GENERAL' ANTUNA VRDOLJAKA

Imajući tendenciju biti hrvatski „blockbuster“ uz rame američkim, tj. hollywoodskim epskim biografijama, film neminovno izaziva brojne negativne i pozitivne reakcije i time neizbježno potiče na još jednu podjelu u hrvatskom javnom mišljenju, no ipak smatram da se bez ovakvih filmova ne može dalje i da upravo ovakva umjetnost, koja koketira s poviješću, oživljava pitanje povijesne istinitosti i na jedan blaži, ali provokativan način potiče na diskurz, koji će, nadam se, jednog dana voditi ljudi vođeni prvenstveno razumom i objektivnom stvarnošću proučenom čvrstim nestranačkim i nepolitičkim alatima.

Prije svega, ovaj film svojim naslovom, unutarnjom tematikom i pripovijednim okvirom jasno daje do znanja da nije film o Domovinskom ratu, nego biografski film o živućem generalu Anti Gotovini. Između ta 2 pojma (biografski i ratni film) velika je razlika, a onda se i sama kritika na film nužno mijenja svojim pristupom. Taj je okvir Vrdoljak uspješno postavio i svatko tko je pogledao film jasno mu je da je ovdje riječ o epskoj biografiji. Kao takav, može se usporediti s filmovima poput „Bohemian Rhapsody“. Nije slučajno da bih mu upravo zbog toga dao skoro pa istu ocjenu: 4.5/10.

Najprije, ne razumijem zašto netko ima tendenciju raditi biografske filmove o nečijem čitavom životu, strpati ga u 2 i pol sata i očekivati uspjeh, nagrade ili pak hvalospjeve. Od početka je takav projekt osuđen na propast i na podbacivanje i dosad me takva pretpostavka nije prevarila. Za uspješan biografski film trebaju se uzeti probrani događaji i razdoblja koja mogu stvoriti zanimljivu filmsku priču i prožeti gledatelje emocijom. E, sad, Vrdoljak je za ‘Generala’ uzeo prilično zanimljive događaje, ali nije uspio prebaciti emociju. Gotovo nikakvu. Prvih sat i pol gledanja filma uopće nisam mogao uroniti u film i imao sam osjećaj kao da gledam hrpu foršpana (trailera) za neke događaje iz generalova života. Zapravo, čitav film izgleda kao jedan veliki foršpan (trailer) za istoimenu seriju koju ćemo uskoro imati priliku gledati na televizijskim ekranima.

Osobno nisam vidio scenarij pa ga ne mogu izravno komentirati, no kad su redatelj i scenarist ista osoba, dade se zaključiti kako u filmu nije bilo kojekakvih odstupanja od scenarija.

Najveći problem u filmu jest montaža. Osim jako čudnih brzopletih rezova na krupne planove na par mjesta, za koje pretpostavljam da su tu samo da bi se izbjegao problem s kontinuitetom scene jer ne izgledaju kao da imaju drugi smisao osim popravljanja greške u snimanju, kroz cijeli film provlače se neugodni i nespretni rezovi koji sijeku scene i akciju upravo u trenutku kada postane zanimljiva. Imam dojam (i ne samo ja) da su mnogi od njih napravljeni naprasno i da zapravo označavaju epizodne prijelaze u nadolazećoj seriji. 

Sjećam se opaske jednog mog profesora s prve godine studija filma na akademiji, kad sam na ispit trebao donijeti i jednomunitnu verziju već napravljenog kratkometražnom filma. Rekao mi je: „Nisam ti rekao da skratiš svoj film na jednu minutu, nego da napraviš svoj novi jednominutni film“. Upravo bih te rečenice ja ponovio za „Generala“. Dok sam gledao film, imao sam osjećaj kao da gledam skraćenu seriju, tj. foršpan (trailer) za seriju. Profesor je bio u pravu. Film treba biti film za sebe, a serija serija za sebe.

Osim montaže, osjećaj skraćene serije daje i filmska fotografija, koja je uglavnom statična ili slabo pokretna. Za akcijske scene se upotrebljavaju uglavnom široki planovi koje prati fluidni pokret kamere, koji za razliku od krupnih planova ukrašenima „treskavim pokretom ruke“ koje, primjerice, film ‘Broj 55’ spretno koristi, u ovom slučaju udaljavaju od bilo kakve emocije i doživljaja. Takva filmska fotografija uništava i doživljaj specijalnih efekata, koji onda izgledaju namješteno i smiješno. 

Kao primjer, najproblematičnija mi je scena smrti generalove majke. U prvom kadru vidimo eksploziju koja ne nalikuje na nešto više od jačeg vjetra koji sa sobom nosi puno prašine i pokoji kamenčić. Već u idućem kadru vidimo razbijenu majčinu glavu koja je umrla na licu mjesta. Sam izgled eksplozije uopće se ne slaže s realnošću njezine smrti. Čak niti ne vidimo da neki kamen luta prema njoj u prijašnjem kadru; samo vidimo da majka pada na zemlju, i to zbog nespretnosti, a ne kao da je pogođena kamenom. To je samo jedan primjer. Rasvjeta u interijerima ne sliči na filmsku, nego baš na televizijsku.

Glazba uopće ne ide uz film. Prvo, pretiha je i ne prati scene i radnju. Drugo, orkestar koji ju je svirao ne uklapa se u ratno stanje izazvano radnjom filma.

Zvuk je veoma problematičan. Njegov balans kroz film šteka, tj. nije ujednačen. Na nekim scenama atmosfera je glasnija od dijaloga, pa se s promjenom kadrova ili govornika čuju očiti prijelazi u samoj atmosferi, što je za ovako visokobudžetnu produkciju nedopustivo.

Atmosfera filma je mlaka. Kada se radnja vrti oko generalovog života, uglavnom nam se takve scene prikazuju udaljeno, brzo ih se reže i potpuno su bez emocije (iznimka su generalov susret s bratom i povratak kući. Možda ih je i više, ne sjećam se baš svake). Kada su na repertoaru ratne scene, ne osjeća se to stanje rata, za što su uglavnom krivi umeci poput zavođenja, bacanja šala i beskrajnih dijaloga koji su nepotrebni jer govore ono što i sami vidimo na ekranu, što ratne scene čini opuštenima i nedovoljno ozbiljnima.

Dijalozi su izgovarani zastarjelo, nerealno i pretežito kazališno. Najbolji primjer za to je scena u kafiću u Argentini kada general sretne stare Hrvate. Doslovno se osjeti kako svaki glumac čeka svoj red da nešto kaže, nitko ga ne prekida, i onda se previše trudi govoriti starodalmatinski. Žalosno je što upravo ta scena ima izvrsnog potencijala. Zapravo, većina scena kroz film ima izrazito veliki potencijal, ali izvedba je slabašna ili nikakva.

Mise-en-scene filma je također siromašna. Raspored glumaca u kadru je uglavnom sličan u svim kadrovima s više ljudi i ne kreću se puno, kao da se slijepo drže oznaka svojih položaja. Samo što ne svrnu pogled jesu li se makli s križića…

Sve to povlači i sljedeći problem koji se, nažalost, uz montažu, najviše osjeti, a to su glumci. Film s definitivno najjačom hrvatskom glumačkom postavom je glumački, blago rečeno, podbacio. Mustafa Nadarević izgleda kao neki usputni lik, ali jako mudri budist koji nema puno veze s ratom. Kad se pojavio u filmu prvi put, čak sam se nasmijao. Tarik Filipović izgleda kao neki sporedni navijač koji ne bi bio aktivan ni u trčanju. Ivo Gregurević daje svoje posljednje genijalne trzaje, ali u društvu s ostalima, također djeluje mlako. 

Uloga Filipa Radoša ima potencijala, ali nedovoljno je razvijena pa i on izgleda kao neki naivac s mudrošću tinejdžera. Scena u kojoj izvršava samoubojstvo je potpuno nepripremljena i nedorečena. Uloga Gorana Navojeca također ima potencijala, ali nisam osjetio njegov lik. Naglasak Renea Bitorajca neću niti komentirati, a gluma mu je takva da izgleda kao da stvarno nije htio glumiti. 

I na kraju svega, Goran Višnjić. Možda i najlošija njegova gluma ikad. Stanje bez emocije, pogled uvijek isti. Na trenutke dobar, i to jedino u srditosti, ali opet nedovoljno naglašeno. Što se tiče njegovih suza koje se prvi put pojavljuju na kraju filma, bolje bi bilo da nije zaplakao. Ne bih mu povjerovao ni na zadnjem katu kazališnog gledališta.

Pitanje za Vrdoljaka: Tko je Armand Assante u filmu, ne razumijem?

E sad, zašto 4.5, a ne 2/10? Zato jer film nije potpuno negledljiv. Ima i dobrih stvari u njemu, naravno. Sama ideologija, koja nije agresivna, nego pomirujuća, govori o samom redateljskom stavu. Cilj filma i ne treba biti prenositi činjenice, nego izazvati emociju i pružiti svoj, autentičan doživljaj svijeta. To je jasno u Vrdoljakovu filmu i on to dobro čini. Ne slažem se sa svime što se nudi na menuu ideologije, ali najvažnije je da ona nije agresivna. Jedina nespretnost je što Srbi na trenutke izgledaju kao neki dječačići koje će Hrvati sada nešto naučiti o životu.

Iako su muške uloge uglavnom podbacile, ženske su solidne. Počevši od glumice koja glumi Ximenu pa sve do Olge Pakalović, koja glumi u sceni koju kritičari uglavnom ne odobravaju, a koja je meni iz više razloga genijalna – prvenstveno zbog toga što su seks i rat jako bliski u svojoj strastvenoj srži, a u životnoj opasnosti u uskoj prostoriji sa jednom ženskom osobom nekako se u okviru rata čini ljudsko podleći nagonu za užitkom posljednji put. Takav čin posebno opravdava povijest ljubavništva dvoje likova, koja se da iščitati iz njihova dijaloga. Nažalost, glumice nemaju puno prostora u filmu, jer su sve vodeće uloge muške.

Naracija lijepo zaokružuje film. Pojavljuje se u početku da bi stvorila atmosferu i razradila emociju u gledatelju filma, zatim prepušta gledatelja njegovim očima i ušima, pa na kraju zaključuje ideju s kojom je film počeo i koja cijelo vrijeme hrani film.

Scena Badnjaka među rijetkima filmu daje spontanost koja mu grčevito fali. Na trenutke je traljavo odglumljena, ali uglavnom scena je dobra.

Dok je starija ekipa uglavnom upropastila film svojom glumom i krutošću, mlada hrvatska glumačka scena daje nade. I to velike nade. Vrlo su dobro odglumljene epizodne uloge (pogotovo ova ekipa iz Dalmacije) pa pored njih neki jači glumci izgledaju smiješno i amaterski. Neki su čak prenijeli i emociju u filmu bez ijedne. Posebno me oduševio Jakov Bilić u tandemu s Perom Eranovićem. Dobra je bila i ekipa u kamionu dok ih nije prostrjelilo. Tu su malo zakazali, a možda je bila i pretjerana redateljeva ili montažerova odluka da taj kadar ide u slow motionu. Tu je i Boris Svrtan i „Gotovinin brat“ koji su odlično odradili svoje uloge (neću biti nepravedan).

Ono što mi se u filmu posebno sviđa, osim nekih scena (Badnjak, povratak kući, susret s bratom, pokušaj ‘dezerterstva’, pokušaj silovanja na kraju filma, povratak nekih Srba u Knin, iako nespretna gluma staroga, dobacivanje bake s balkona, iako je ona toliko loša da joj je očito sinkroniziran glas, zarobljivanje srpskih vojnika po noći, sve scene gdje su samo mladi glumci, scena s djevojčicom koja dođe poljubiti Gotovinu…) jest odgovornost koju ima svaki filmski redatelj koji je živio u vremenu rata, a s kojom se Vrdoljak uhvatio u koštac, pa makar ovom biografskom zaobilaznicom, a to je prikazati čovjeka koji traži smisao u nečemu što samo po sebi nema smisla, u razaranju i ubojstvima. Svaka čast na hrabrosti, ali mogao si i bolje za te novce.

Komentari ljudi kojima je film super i genijalan samo zato jer ga emotivno vežu za domovinski rat i za vlastito iskustvo nisu relevantni dok ne govore o samom filmu i filmskoj tehnici i jeziku.

Za daljnje komentare i kritike čekam seriju. Ipak se nadam da će to ispasti bar malo bolje, jer mi je Vrdoljakova serija „Duga mračna noć“ ostavila dubokog traga u tinejdžerskim danima i smatram je rijetkom izvrsnom hrvatskom serijom, a film je isto bio nespretno napravljen.

'DNEVNIK...' DANE BUDISAVLJEVIĆ

Prije samog početka, treba biti svjestan da je budžet ovoga filma za razliku od ‘Generala’ količinski bio neusporedivo manji. Stoga, ‘General’ ima i veću odgovornost za biti više od prosječnoga…

I ovaj film bavi se ratnim vremenom, samo par desetljeća ranije. Radnja je smještena u Drugi svjetski rat, osobito na hrvatskom području. Filmova na tu temu na hrvatskom području u prošlosti bilo je jako puno i bili su izrazito ideološki i politički obojani, stoga je lijepo reći da se ovaj film koliko-toliko trudi odskakati od takvog ozračja. Prije svega, nije tipični igrani film, nego hibrid igranog, dokumentarnog „talking heads“ filma i „found footagea“. Zanimljiva trodijelna struktura. Očito je redateljica bila svjesna da će samim igranim filmom teško doći do veće emocije kod gledatelja, što nije uspio ni „General“. Također, ovaj film se bavi toliko ozbiljnom temom da mu treba prići s inovativnije strane da bi dodirnuo srce nakon bezbroj ratnih filmova slične tematike, slične ideologije i sličnog zapleta i raspleta.

Već sam naslov jasno govori čime se bavi film, time se riješava jednog dijela odgovornosti i ponovo usmjerava kritiku kao i „General“. Film jest inspiriran istinitim događajem, ali nije rađen po istinitom događaju, nego se trudi predočiti jednu perspektivu ratnih događaja 40-ih, zapisanu u dnevniku Diane Budisavljević. Stoga, nepromišljeno je zamjeriti filmu što je ispričan iz jedne perspektive, a ne govori o događaju objektivno, jer to i jest bila zamisao filma (i redateljska smjernica), što je potpuno legitimno. 

Osim već spomenute trodijelne strukture, film se i pripovjedno može podijeliti na jasna 3 dijela: u prvom dijelu u filmu ističe se igrani dio, a dokumentarnim se samo uvodi u hibridnu strukturu, u drugom dijelu prevladava dokumentarna struktura, koja razvija emociju, a u trećem dolazi do razrješenja jedne i druge. Zanimljiva je činjenica da film u zapletu (drugom i glavnom dijelu filma) vodi onaj dokumentarni dio, jer, za očekivati je da će igrani prenijeti emociju, a dokumentarni činjenice. 

Ovim filmom se uvodi inovacija u filmsku strukturu (bar u Hrvatskoj) pa se u igranom dijelu suhoparno, bez pretjerane emocije, prate podaci iz dnevnika, dok dokumentarni kadrovi i „found footage“ žele i uspijevaju prenijeti svu emociju. Zahvaljujući njima ni igrane dijelove više ne gledamo isto.

Iako se scenarij ne čini previše razrađen i domišljat jer prati dnevnik, ono što je u njemu vrlo dobro je što su pomno izabrani dijelovi dnevnika koji će biti prikazani u igranom dijelu filma, tako da čine jednu lako probavljivu filmsku priču. Ukratko, u sat i pol vremena jako malo priče, ali dobro povezanih dnevničkih zapisa, emotivno teških dokumentarnih kadrova i pregršt estetski lijepih i zahtjevnih pothvata.

Montaža ima jako zanimljivih rješenja, prvenstveno što oštrim rezovima dobivamo poveznicu između dnevnika (igranog dijela) i „found footagea“ (dokumentarnog dijela). Često to izgleda kao da je sve dio iste scene, čime redateljica govori: Ovo je sve isti događaj. Nema prijelaza.

Fotografija je izvanredna. Osim jako dobre kompozicije kroz igrane dijelove, crno-bijela slika izvrsno postavlja film u okvir vremena vlastite teme. Svjetlo je postavljeno tako da se stvori „noir“ doživljaj, što dodatno uzbuđuje filmsko gledanje. Dokumentarne kadrove fotografski se želi izjednačiti s ostatkom filma, što na početku donekle zbunjuje, no kad se pohvataju konci filma, gledatelj se lako utapa u strukturi filma.

Zvučna podloga filma također ide filmu u prilog. Preko čitavog zvuka i svih dijaloga u filmu presvučen je efekt jeke („delaya“ i „reverba“) koja više od svega govori o posljedicama rata i totalitarizma do dana današnjega. Ljudi ostaju isti: ima dobrih, ima loših, ima zaslijepljenih, ima kukavica. Samo se vremena i načini mijenjaju… Balans zvuka i glazbe kroz čitavi film je besprijekoran.

Čitava atmosfera filma je veoma napeta. Napetost se osjeti u svakom kadru pa čak i ako nije opravdana radnjom ni dijalogom.

Dijalozi su pristojni. Trude se ne biti kazališni, no tu im dodatno pomaže i sama trodijelna struktura filma. Teško će netko od gledatelja nakon onakvih „found footagea“ reći da mu dijalozi nisu uvjerljivi. Zapravo, najneuvjerljiviji su monolozi u onom dokumentarnom dijelu gdje različiti ljudi pričaju o različitim sudbinama vezanima istim nazivnikom. Na trenutke djeluju namješteno, a ne kao da njihove riječi proizlaze iz dubine sjećanja.

Glumačka postava je solidna. Osim glavne glumice Alme Price koja svoje emocije snažno i dobro drži pod kontrolom, ostali glumci uopće ne izgledaju naivno pa, ako netko i odskače, u cjelini se ne osjeća nedostatak. Rekao bih da gluma često varira između vrlo dobre i dobre. Npr. u sceni koja dijeli prva dva strukturna čina, tj. u jednom kadru u kojem muž Diane Budisavljević poraženo dolazi prenijeti svojoj ženi kako je i on postao broj, iako kroz čitavi film uvjerljivo glumi naivnog pravoslavca koji ne vidi što se događa oko njega, nastavlja prenositi svoju naivnost i zbunjenost i u toj sceni, koja bi trebala biti glavna prekretnica u progresiji njegove glume, no Alma Prica zadržava emocionalnu pažnju gledatelja svojom izvrsnom glumom u istoj sceni.

Meni osobno najbolji dio filma, onaj dio koji najviše budi emociju i koji je genijalno upotrijebljen, jest „found footage“, tj., doslovno prevedeno: nađene snimke. Skučenog omjera 4:3 usmjeravaju pažnju na zbijene rijeke izrabljivane djece koje mekšaju i najtvrđa srca. Zvučna podloga spomenutim kadrovima je upravo ono što i treba biti: tišina i muk (uz sporedno atmosfersko basovito brujanje).

Ipak, film ima i nekih problema zbog kojih je moja najveća ocjena za njega 7.5/10.

Mise-en-scene filma je kao i u ‘Generala’ siromašna. Već sam prije spomenuo da je glavni domet filma upravo to da se igrani dijelovi čine siromašni i suhi u prenošenju dnevničkih podataka, no mizanscenski film ostaje suh i kada bi bar malo trebao uzburkati praznu i suhu scenografiju. Drugim riječima, čitavom filmu grčevito nedostaje akcije. 

Napetost koja drži atmosferu čitavog filma traži svoje razrješenje, no razrješenja nema. Samo se nastavlja vječna borba bez borbe, ili, možemo slikovitije reći, napetost ostaje napetost bez mesa. Npr. u sceni u kojoj ustaške vlasti dolaze pretražiti Dianin stan, u kojoj bi emocije trebale vrištati zbog nepravde, prevladava robotska hladnoća i nepokretnost. Najveća je akcija bila jednim mahom pobacati papire po stanu. Takva mise-en-scene može se gledati kao namjerno redateljsko rješenje kojim se želi prenijeti upravo ta suhoća dnevničkog zapisa, suhoća vremena, suhoća društva i suhoća sjećanja, no nekako je prirodno od igranog filma očekivati da prenese više od jedne ili povremeno dvije emocije.

Kada bi ideologija filma ostala nejasna i nedorečena kao što i stremi biti, bez obzira što slijedi jednu perspektivu, film bi zaslužio i veću ocjenu, no problem je što s vremenom postaje jasnija. Samim tim što se film oslanja na nečiji dnevnik, on gubi na objektivnosti i stavlja se na jednu stranu. Ta strana u prvom dijelu filma sjajno drži svoju neutralnost pa ne stvara nikakav problem. 

No, prirodno je da i redateljski izbor iz dnevničkih zapisa dodatno krši tu objektivnost i postaje ideološki usmjeren. Teško je i neutemeljeno reći da je film politički usmjeren i to još ljevičarski, no ne može se izbjeći dojam da je redateljica ipak izabrala stranu jer je u 90% filma nastupila kritički prema jednoj vlasti, a u završnih se 10% filma dotakla problema totalitarizma općenito, kako nacističkog, tako i socijalističkog.

Pomnim odabirom likova pravoslavaca, židova, naivnog naroda općenito, Katoličke Crkve, dobrotvora i žrtava (posebice ženskih i dječjih, koje vidimo uglavnom u dokumentarnim kadrovima i u „found footageu“) s jedne strane, redateljica je uspješno prezentirala sraz različitih stavova u sukobu s jednim problem – nečovječnim stavom i narušavanjem dostojanstva ljudskih bića. Ono što nedostaje je prikaz one druge strane, a vjerujem da je susreta s njom bilo i u dnevniku. Jedini susret s drugom stranom koji mi ostaje u pamćenju jest ciljano veoma siromašan razgovor u autu s njemačkim oficirom. 

Zašto je to problem? Zato jer nedostatkom susreta s drugom stranom, problem se banalizira i mitologizira. Nasilnici i ubojice prestaju biti ljudi s kojima se treba suočiti i boriti ljudskim resursima i znanjem, nego postaju čudovišta iz ormara koja nemaju dušu. Tako ulazimo u začarani krug mržnje i nasilja u ratu s nečim neljudskim, a što se nužno mora razumijeti kao ljudsko, jer ono što je ljudsko, samo se tako može i pobijediti.

Drugo, problem jugoslavenskog socijalizma dotiče se u doslovno 2 scene i 3 kadra, a nekako sam ipak uvjeren da je u dnevniku obrađen više (nisam čitao dnevnik pa me nemojte uzeti za riječ, samo naslućujem). Također, i to izgleda kao prisilno ubačeno, nešto što je vanjsko filmu, samo da bi film na vani ostao neutralan.

Treće, prikaz Katoličke Crkve utjelovljuje se u liku Alojzija Stepinca. Već time što se njegov lik prvi put pojavljuje u hrvatskom igranom filmu, to sa sobom nosi ogromnu odgovornost, posebice zbog svih ideoloških podjela koje nas trenutno okružuju, a vezane su uz njegov lik. Međutim, njegov lik veoma je siromašno prikazan u filmu. Iako ne niječem istinitost prikaza i dnevničkog zapisa o liku, u filmu je prikazan samo jedan susret s njim i to na jedan, jako subliminaran način. 

Iz tog prikaza se dade iščitati da je Stepinac shvaćen kao jedan jako plahi, ali kukavično plahi dječarac koji se s Dianom slaže, ali od borbe za principe odustaje već nakon prve bitke. Iako je jasno da je Katolička Crkva imala svoje demone i pogrešne ljude, što se, recimo, izvrsno prikazuje u filmu „The Cardinal“ iz 1963., generalan stav Crkve prema totalitarizmu uvijek je bio jasan, kako u javnim istupima, tako i u pismima vlastima. U ovom filmu taj isti stav je strahovito nejasan i nedorečen.

Na kraju se samo u jednoj rečenici spomene kako se i Crkva uključila u pomoć, no borba koja stoji iza toga je preskočena. Nejasno je zašto je redateljica odlučila prikazati onaj prvi zapis, u kojem se ne uspijeva dogovoriti sa Stepincem, kao i način na koji je njegov lik okarakteriziran, a ono kasnije je samo spomenuto reda radi. To je kao kad mediji na naslovnicama obznane neku vijest, za koju se u međuvremenu ispostavi da je poluistinita, te time naruše nekome dobar glas, pa se kasnije ispričavaju toj osobi u nekoj nebitnoj i realno maloj rubrici, što vjerojatno nitko neće ni pročitati. Dakle, izbor redatelja, a ne dnevnički zapisi po kojima je rađen film, najviše govori o njegovoj ideologiji. Dnevnički zapisi mogu biti neiskreni i lažni, ili istiniti, no samim time redatelj nema nikakvu odgovornost prema njima prije samog izbora.

Četvrto, troje (3) ljudi (ako sam dobro zapamtio) iz dokumentarnog dijela filma, koji predstavljaju troje (3) različite sudbine koje se susreću na istoj pozornici straha, genijalno su upotrijebljeni kako bi prenijeli manje vješt dojam. Drugim riječima, odlično izabrani, ali djeluju namješteno, vođeni palicom redateljice. Ipak, njihove sudbine diraju i na to se i trebate osloniti, ako hoćete emociju: ne na način kako su prenijeli priču, nego na same riječi.

Posljednje, glavni lik filma ima sve odlike superheroja: bez ičije pomoći, sve sama, Diana snažnom rječju uništava iznimno snažne demone koji su opasnost čitavom svijetu. Iako se volim hraniti pobjedom pravednih u filmovima, ne volim nerealne karakterizacije, zaplete i rasplete, osim ako njihova nerealnost podupire neki drugi cilj i smisao, kao što je slučaj npr. u ‘Zvjezdanim stazama’. No, ovdje je riječ o filmu koji je inspiriran stvarnim događajem, a ne pričom o zmajevima. 

Pitam se, tko je u stvarnosti pomogao Diani u borbi protiv nepravedne totalitarističke ustaške vlasti? Ja pretpostavljam da je odgovor upravo u onom skrivenom, što se dade malo natuknuti na kraju. Ne treba zaboraviti da se sama Diana kroz film izjašnjava kao katolik… Svakako, nakon gledanja ovoga filma preporučujem pogledati film ‘The Cardinal’ iz 1963. koji bez dokumentarnog dijela uspijeva probuditi emocije i postaviti najvažnija ljudska pitanja, a smješten je u istom vremenu kao i ovaj film.

Zaključujem: filmskim sredstvima definitivno bolji od ‘Generala’, i to bih rekao dvostruko. Ideološki tanji i nespretniji, ali emotivno nabijeniji. Ocjene: ‘General’ – 4.5/10. ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ – 7.5/10.

Kao plus za oba filma je da napokon imamo filmove bez silovanja nepotrebnim seks scenama. To mi je veliki plus.

Jedna stvar koja me rastužuje je da ovakvi filmovi konkuriraju za vrhunac hrvatske kinematografije… Ako je ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ definitivni pobjednik Pule s ocjenom 7.5/10 (prema mom mišljenju), kakvi su nam onda ostali filmovi? Ili ne znamo raditi ništa osim ratnih filmova?

Misija / hkm / Ivan Trpimir Lozić