Baština 3591

'Leteći fratar' Nediljko Šabić iz Tučepa ide u Omiš: Župnik mora svoju Župu voljeti kao momak curu

'Leteći fratar' Nediljko Šabić iz Tučepa ide u Omiš: Župnik mora svoju Župu voljeti kao momak curu
Fra Nediljko Šabić 13 je godina bio župnik u Tučepima / Ivo Ravlić_HANZA MEDIA

Kad Bog po providnosti i svojim izaslanicima, svog pastira pošalje na službu u neko mjesto, taj poziv se odmah prihvaća, nikada se ne odbija jer fratar je radost za župljane, on ih tješi u nevoljama, veseli se s njima u radostima i sudjeluje u duhovnom razvoju brojnim savjetima, na svetim misama propovijedima, a nije mu strano uhvatiti se i fizičkog rada.

Kada takav svećenik stigne u manje mjesto, postaje prijatelj svima, obilazi sve kuće, blagoslivlja i njih i mjesto pa čak iz zraka, s padobrana, a svojoj Župi osigura zlatni kalež od 10 tisuća eura. Posebno se skrbi za socijalne slučajeve i to ne samo iz svog mjesta u koje je stigao službom, već i iz cijele Hrvatske i šire.
U kratkom opisu 13-godišnjeg "putovanja", riječ je o tučepskom župniku Župe sv. Ante fra Nediljku Šabiću, koji je nedavno dekretom nadbiskupa mons. Marina Barišića razrješenje službe župnika u Tučepima, a odlukom provincijala fra Marka Mrše preuzima službu gvardijana samostana u Omišu. Na Šabićevo mjesto u Tučepe dolazi fra Stipe Bešlić.

Činimo radost

Prije nego li postane omiški gvardijan, odlučili smo ''uhvatiti'' fra Nediljka i s njime porazgovarati o službi u Tučepima, ali i o brojnim dogodovštinama koje smo naveli. Naime, fra Nediljko je usred turističke sezone 2008. godine iz zraka odjeven u habit blagoslivljao svoju župu 15 minuta, koliko je trajao let padobranom iznad Tučepi, pa je tada postao glavna atrakcija i među mještanima i turistima. Potom je prije dvije godine naručio kalež u obliku Višeslavove krstionice i to od srebra i zlata vrijedan 10 tisuća eura koje su samo u 15 dana darovali župljani i to prilikom proslave 350. obljetnice župe, a lani je objavio knjigu ''Tučepska sakralna baština''.

Prije nego li je došao na službu u Tučepi, fra Nediljko je dvije godine bio župnik u Staševici, a prije toga je službu 30 godina obnašao po njemačkim župama i skrbio za brojnu hrvatsku emigrantsku pastvu. Već godinama fra Nediljko skrbi se i za potrebite i to posebno djecu iz krajeva pogođenih ratom, poplavama ili slabijeg imovnog stanja od Vukovara i Siska do Vojvodine i Njemačke, pa svakog ljeta organizira njihov dolazak na ljetovanje u Tučepi u kojima budu smještena u tučepskim obiteljima, a besplatno se hrane u ugostiteljskim objektima koji se doslovno natječu koji će djeci osigurati obroke.

- Ne gledamo jesu li djeca Hrvati ili Srbi, vjernici ili nevjernici, najvažnije nam je samo da dođu jer je Bog u svakom djetetu, a mi smo pozvani činiti radost i zaboravljati grijeh - kazivao je fra Nediljko ovog ljeta kada je u Tučepi stiglo 55 djece iz vojvođanskog Starog Žednika. Uz brojne humanitarne akcije kao što je briga za tučepske studente, obitelji koje imaju puno djece, samohrane majke, prikupljanje maslinova ulja za Sisačku i Bjelovarsku biskupiju, a kojom se pomazuju bolesnici i krizmanici, krste djeca te rede đakoni svećenici, fra Nediljko svake godine organizira i akciju prikupljanja hrane za najpotrebitije Splićane kako bi i njihov Božić bio ispunjen radošću.

Obilazio i studente

Kako će vam ''pasti'' odlazak iz Tučepi i to nakon 13 godina?
- Jedno oko mi se smije, a drugo plače. Mi fratri živimo u zajednici koja te šalje tamo gdje te treba, naravno u dogovoru s nama. U Tučepima je oko 2000 vjernika i mislim da nema obitelji, osim njih pet-šest, u čijoj kući nisam bio barem 15 puta i mislim da nitko bolje ne poznaje Tučepljane kao njihov fratar. Jasno je da sam povezan s nekima s kojima mi je oproštaj teži, ali uvijek će ostati čvrsta veza između mene i Tučepljana. Evo prije 15 godina sam se vratio iz Njemačke i dan-danas kontaktiram sa više od 100 njemačkih obitelji pa će tako biti i s Tučepljanima. Ali kada me upitaju je li mi žao što odlazim, kažem da mi je, posebno zbog djece, mladih i studenata jer su me svi oni usrećivali. Ma nema studenta kojega nisam posjetio u njegovu mjestu studiranja, od Zagreba preko Zadra i Dubrovnika do Mostara i sa svima sam svake godine organizirao susrete, religiozna druženja i večere - kazuje fra Nediljko.

Koliko ste vjernika u Tučepima vratili Crkvi, približili im Boga i učvrstili im vjeru?
- Mislim da su Tučepljani uvijek bili na ispravnom putu i sve i da nisu išli u crkvu i živjeli po svojoj savjesti. U župničkom životu ima svašta, bilo je krštenja odraslih i mladih, vjenčanja nakon dugo, dugo godina veze, bilo je ljudi koji su išli na hodočašća, a ovdje nisu sudjelovali u redovitom religioznom životu, ali sve ih moram pohvaliti jer u Tučepima svi rado u svojim kućama primaju svećenika pa sam s njima pio, jeo i družio se, smijao i plakao, tako da u cijelim Tučepima nikada nisam bio samo u tri obitelji koje me nisu željele, mada sam se nudio. Ali nema žita bez kukolja kao ni ruže bez trnja, tako da za svoje Tučepljane imam samo riječi hvale. Svećenik župnik mora svoju Župu voljeti kao momak curu, izmišljati kako joj se svidjeti, a vrhunac našega života je ljubav, i to prema svakome, a posebno prema onima koji su u nevolji - kazuje fra Nediljko, dodavši da je Bog svakome čovjeku darovao talent koji treba iskoristiti na radost onih koje susrećemo...

Kušnja i trnje

- Ja imam prijatelja svećenika koji uzme harmoniku i sve leti k njemu i to je dar, a ima ih koji ljube djecu i djeca trče k njima, a ima i onih koji vole brinuti o starijima i nemoćnima kao i onih koji se posvete samo gradnji i to su sve darovi i naše poslanje - kazuje fra Nediljko kojega smo upitali i kako se zapravo odlučio za svećenički poziv. Je li u njemu samo nešto ''kliknulo''?

Nasmijao se.... Kako nam priča, rođen je na selu, u brdu gdje nije bilo knjiga, već samo Kačićeva pjesmarica i Biblija, nije bilo struje, a bile su samo jedne naočale.
- Kada su dečki i cure sa starijima koji su znali pričati priče, išli čuvati ovce, uvijek su bili radosni pa tako i ja. Onda sam poželio biti fratar da znam pričati priče kao moj fra Vjeko i ta iskra u mom životu nikada nije utrnula. Jasno, kako rasteš, dolaze iskušenja - hoćeš li, nećeš li. Kuša te Bog, kušaš sam sebe, a i okolina te opterećuje ili podržava, ljuti i sramoti. Ali pomisao na Boga uvijek te izvodi Njegovoj svjetlosti, ali ne bez trnja. I tako sam i ja otišao u Klasičnu gimnaziju u Sinj pa na studiranje u Makarsku i, evo, sada sam svećenik već 45. godinu - kazuje fra Nediljko. Dodaje i da Tučepi trebaju biti radosne jer im sada dolazi novi župnik fra Stipe Bešlić koji je duša od čovjeka, biser među svećenicima.

Svjetlo i tama

Kako vratiti ljudima izgubljenu vjeru?
- Jedino je ''rješenje'' prepoznati Boga u sebi, svom djetetu, susjedu, roditeljima, prijateljima. Ne traži se Bog u Africi ili na nebesima, Bog je među nama i objavljuje nam se preko naše savjesti, kazuje nam što je lijepo i to treba prihvatiti i on je u svim stvarima jer nema nijedne koja nije lijepa, samo je pitanje koristi li je čovjek po Božjem naumu. Bog je i u ovom stablu naranče koje nam je pred nosom, pa potom i u njezinoj kori od koje mu je jedna gošća iz Njemačke napravila marmeladu i poslala mu je. 

Znači, Bog je i u marmeladi?
- Pa dašta je, lako ga je prepoznati i u marmeladi. Ma gdje On nije? - kazuje fra Nediljko s kojim započinjemo priču o tami.
- Čovjek se sam odluči za tamu.

Pa kako se čovjek može sam odlučiti za tamu? Nije nam jasno?
- Eh, da. Odluči se. Iz sebeljublja. Narcizma. I tada u njega uđe zlo. Svakog trenutka u životu nudi nam se svjetlo i tama. Ako oko sebe gledamo egoistički na način - ja, ja i samo ja, onda se odlučujemo za propust dobra. I kada nam ''dođu'' crne misli, treba se odlučiti za svjetlost i upitati je li ovo što ja radim, govorim i činim, svjetlo ili tama - veli fra Nediljko i napominje da se u svjetlu Bog objavi u čovjeku i tada on postane sretan i to posebno promišljajući o svim riječima molitve Oče naš. Bože, neka bude volja tvoja.


Piše Dijana Turić / Makarska kronika