Baština 937

Siniša Vuković preveo Novi zavjet na čakavski: Motiv mi je stih 'stojim pred jednom od mene različitom moći'

Siniša Vuković preveo Novi zavjet na čakavski: Motiv mi je stih 'stojim pred jednom od mene različitom moći'
Siniša Vuković s Biblijama koje je bio izložio u gradskoj knjižnici u Splitu / Tom Dubravec_CROPIX

Ovih je dana iz tiska izišla knjiga "Čakavski pištular V." autora Siniše Vukovića, čime se zaokružio projekt petoknjižja u kojemu su, u nešto više od godinu dana, objavljene sve 22 poslanice Novoga zavjeta na čakavštinu bračkih Selaca.

Vuković je aktualni predsjednik splitskog Ogranka Društva hrvatskih književnika, a u našem listu je 20 godina objavljivao glazbene i književne kritike, feljtone, komentare i članke, najčešće vezane uz baštinske teme Dalmacije.

Kako ste se zapravo odlučili za prevođenje Biblije na svoj čakavski govor bračkih Selaca?
- Ja ustvari ništa nisam ni odlučivao ni planirao. Prije bih rekao da je Biblija izabrala mene, pa to doživljavam otprilike onako kao što svećenik ili redovnik osjeti poziv za tu svoju službu, žrtvu, poslanje. Odgojen sam u jednoj vrlo pobožnoj katoličkoj obitelji, s nonotom i nonom u Selcima na Braču. Držalo se do kršćanskih običaja, živjelo se u skladu s tim.
Uz to, cijelo sam djetinjstvo proveo ministrirajući i u obične dane preko tjedna, a ne samo nedjeljom ili o većim svetkovinama. Blagoslivljao sam kuće sa župnikom, sprovodio s njim mrtvace, a poslije sam osnovao mješoviti župni zbor Krista Kralja i nastavio njegovati i oživljavati pučke glagoljaške napjeve, što činim i danas koliko je to moguće na relaciji Split – Selca.
Cijeli sam život, eto, neka vrsta živoga crkvenog "inventara", tako da nije neobično što me je Biblija u ovolikoj mjeri obuzela. Dobro je da nisam završio s kolarom oko vrata, premda mi supruga Bruna često zna reći: "Za koju sam se ja popinu udala!?"

Stih je vadamekum i poputbina

Kad ste osjetili konkretni poriv za prevođenje, što je presudilo?
- Kad god razmišljam o tim mojim prevoditeljskim motivima i porivima, sjetim se stiha Danijela Dragojevića: "Stojim pred jednom od mene različitom moći".
To je incipit, profana invokacija, prvi stih, ustvari antistih na ulazu po meni u svemu markantnu i demarkacijsku za ovu književnost stihozbirku pjesama u prozi "Kornjača i drugi predjeli".
Meni je osobito intimno važno što je ta knjiga objavljena baš ovdje u Splitu, 1961. godine.
Bit će da sam stajao pred jednom od mene različitom moći, svjesno ili nesvjesno svejedno, pred moći radijacije svetopisamskoga teksta, pa sam eto bio toliko hrabar i odvažan, ohol i prepotentan – ili sam od te neke čudesne intaktne i invizibilne moći samu moć bio i dobio – te sam našao smjelosti baciti bijelu rukavicu izazova u lice tom prijetećem iskušenju i ambiciji.

Filozofsko je to pitanje, doista. Stojim li pred jednom od mene različitom moći, znači da i sâm moć osjećam i, možda nekako i onako sportski, imam htijenja tu moć natjecateljski suprotstaviti neupitnoj moći samoga biblijskog teksta.
Sretna je okolnost da u toj nazovi vojni pobjednika nema, niti ga ima biti, a za obje strane najbolje je imanje neriješenoga rezultata jerbo, sad smo već iz filozofije prešli u pjesničkost, idealno je da pozitiv bude vjerni odljev arhetipu iz negativa, odnosno da čakavska jeka jezika bude odzvon ishodišnoj latinskoj intonaciji.
Da ne mislim kako sam u tome dostojno nešto i doprinio, ne bih ovih pet knjiga bio ni objavio, a koliko sam u tome svemu skupa uspio i odolio u neumitnoj umjetničkoj provokaciji, neka ocijene štilci i kritici. Nosim ovaj Dragojevićev stih vazda sa sobom i na sebi, kao vademekum i poputbinu, za trajno osjećati u njemu svu težinu gromade od ovoga veličanstvenog nadpjesnika i velečasnoga kardinala versa.

Bevandu sam vodio k ekstraktu

Koliko ste vremena radili na ovom opsežnu projektu i kako biste ga ukratko predstavili našim čitateljima?
- Prijevodu poslanica pristupio sam nakon što sam preveo sva četiri evanđelja i Djela apostolska. Sve moje bavljenje oko prijevoda Novoga zavjeta trajalo je nekih pet godina.
Ovo je dio mojega budućeg projekta imenom "Dalmatinska čakavska Biblija Starega i Novega tastamenta". Temelj mi je latinski tekst Vulgate, koji kompariram s talijanskom i francuskom Jeruzalemskom Biblijom, te svima dosad objavljenim hrvatskim prijevodima koje imam u svojoj kolekciji doma.
Neka bude spomenuto kako Hrvati imaju 15-ak različitih prijevoda kompletnog Svetog pisma, plus nekoliko refužo izdanja Novoga zavjeta, psaltirâ i dr.
To je saldo s kojim se teško mogu nositi i kulture puno veće od naše, a mi iz nekog razloga baš i nismo na to ponosni. Nadam se: iz neznanja.

U uvodu navodite staru selačku čakavštinu. Je li to jezik kojim i danas govore Selčani, te je li razumljiv i svim Dalmatincima?
- U predgovoru ovoga netom objavljenog petoga Pištulara, to jest eseju "Čakavski jezik Dalmatinske čakavske Biblije", bavio sam se prikazbom jezika mojega prijevoda.
Kako sam odrastao s nonotom i nonom, imao sam i povlasticu preskakanja u smislu jezičnog iskustva za cijelu jednu generaciju unazad, te sam tako mogao izravnije upijati supstrat stare selačke čakavštine, koja se neumitno razrjeđuje i nestaje posredstvom niza društveno - tehnoloških čimbenika.

Stjecajem obiteljskih okolnosti čakavštinu sam, eto, učio od nonota, a ne od oca (kojega sam upoznao tek nakon što sam i sâm postao ocem). Moje je prezime, zapravo, majčino, nonotovo (brački sam Poljičanin, Vuković s korijenom u Krilu Jesenice), pa je moj jezik i doslovce materinski ili, kako sam napisao u knjizi, pozivajući se na pjesnika u sebi – "dalmaterinski".
Punih osam godina radio sam na "Ričniku selaškega govora", koji je ove godine navršio svoju punoljetnost (objavljen je 2001.). U međuvremenu se, jer ga konstantno nadopunjujem već četvrt stoljeća, približio brojci od 15 tisuća leksičkih jedinica ne računajući frazeme.
Uz pomoć nonota i none uspio sam doprijeti i do jezika kojim su govorili njihovi roditelji, moji bižnono Miko i Mande s nonotove, ali i Ivan i Katina s nonine strane.

A kako već dulje vrijeme u medijima i na Facebooku objavljujem na čakavštini i kulinarske recepte i dijalektalnu poeziju, vidim po reakcijama da je ovaj moj jezik razumljiv i Bračanima i inim Dalmatincima.
Ljudi su iznimno osjetljivi na stare zaboravljene riječi, "beside po domaću", tako da mi je bilo posebno drago iz tog mog rječničkog tezaurusa izvlačiti prašnjave riječi i strugati s njih ruzinu.

Za razliku od svetog Jeronima, koji je od pape Damaza bio dobio depešu da od rasutih svitaka Vetus latina napravi pravi latinski prijevod Biblije (Vulgatu), koju je mogao razumjeti ondašnji rimski puk, ja sam išao suprotnom trasom: od razvodnjene kolokvijalne čakavske bevande težio sam hodu k ekstraktu jezika naših starih, podižući time spomenik jednom jeziku i jednom sjećanju.
Uostalom, svaki moj svezak iz petoknjižja ima akcentuirani glosarij na kraju, tako da je savladavanje novih-starih riječi i jednostavno i praktično.

Isusove riječi iste su na selačkom i na maorskom

Osim poslanica, što ste još preveli na čakavštinu?
- Spomenuo sam kompletni Novi zavjet. I ovom prilikom vama osobno zahvaljujem što je "Misija" Slobodne Dalmacije pod vašom uredničkom palicom dosad objavila gotovo sav prevedeni materijal Novog zavjeta.
U časopisu "Zadarska smotra" moj profesor s faksa i urednik Josip Lisac objavio je prva tri evanđelja (po Mati, Markotu i Luki), a krajem godine izići će i ono po Ivotu. U isto vrijeme moja Djela apostolska (Meštrance od apoštolih) kolega Boris Biletić objavit će u časopisu "Nova Istra".

Od starozavjetnih knjiga preveo sam i u latinsko-čakavskoj verziji objavit ću Pjesmu nad pjesmama (Pisma nada sviman pisman), Tužaljke Jeremije proroka (Naricanja Jeremije profete), Propovjednika (Predikadura) i gotovo cijeli Psaltir (Salmi). Psalme ću, ufam se, dovršiti do Božića.

Prolistao sam "Petoknjižje" i primijetio da u njemu ima jako puno ilustracija?
- Da. U samom startu zamislio sam ovaj projekt kao petoknjižje, kako bih na simboličkoj razini bio korespondentan sa samom Biblijom u cjelini.
Budući da se na njezinu početku nalazi "Mojsijevo petoknjižje", ja sam poslanice koje se nalaze na samome kraju podijelio u pet knjiga i time uspostavio korelaciju. Velik broj samih ilustracija u svakoj je od njih iz razloga što sam ih tretirao kao svojevrsni katalog za moje izložbe Svetih pisama iz kućne kolekcije i bibiloteke.
Pod imenom "Kip Biblije – tijelo jezikâ sa sviju kontinenata", s čim je šira javnost upoznata, izlagao sam svojih, sad već 270, Biblijâ u Splitu, Vukovaru, Selcima, Bolu, Zagrebu i Solinu, a najesen je izložba zakazana za Trogir te početkom iduće godine u Puli.

Tim povodima skenirao sam veliki broj faksimila iz hrvatskih izdanja Biblijâ, poglavito onih starijih.
Tako čitatelj može vidjeti kako u mojem čakavskom prijevodu izgleda početak, na primjer Prve pištule Korinćaniman, te taj tekst usporediti s prijevodom Ivana Matije Škarića otprije 160 godina.
Isti će čitateljski namjernik, tako, moći usporediti poznata mjesta iz poslanica s jezicima odasvud.
Donio sam brojna pisma koja su nama strana i egzotična, preslikao desetke naslovnica Biblijâ uzduž i poprijeko globusa, tako da se i u tom vizualnom momentu može u šaci ogledati univerzalnost i svesvjetskost Svetog pisma, ali i jednost čovjeka u njegovu ontološkom humanizmu, bez obzira na boju kože koju ima ili jezik kojim govori, pismom kojim piše ili klinom kojim rezbari ovisno o razini uljudbe i kulture koju jest ili nije dosegnuo.

I u ovome se očituje moja životna egida po kojoj volim reći kako se najbolje osjećam kao lokalpatriotski kozmopolit i kozmopolitski lokalpatriot.
Jerbo, kad Isukrst kaže: "Ja sam put, istina i život", srž i srh poruke su jednaki i na mojoj selačkoj čakavštini, kao i na maorskom jeziku s Novog Zelanda, i na indijskom jeziku malayalam, kao i na jeziku mashi u srednjoj Africi, i na hebrejskom i na starogrčkom, i na latinskom i na arapskom, i na latinici i na ćirilici.

Ćirilica je i naše pismo

Spomenuli ste ćirilicu. Kako gledate na aktualne polemike kad je posrijedi ćirilica, odnosno postavljanje dvojezičnih i dvopismenih ploča u Hrvatskoj?
- To je na više razina vrlo slojevito pitanje.
Kao netko tko se lingvistikom već dugo bavi na znanstvenoj razini, za mene je ćirilica ponajprije kulturna činjenica. Pripadam naraštaju koji ju je učio u osnovnoj školi i presretan sam što je podjednako dobro i čitam i pišem. Politikantstvo je u našem društvu iščašilo pravu percepciju glede tog pisma, nepravedno, nepošteno i netočno joj pripisujući tobože srpski ekskluzivitet.
To, naravno, nije istina. Moram ovdje izreći jednu važnu hrvatsku kulturološku činjenicu, a to je: prvi dokument što je bio napisan na hrvatskom jeziku, bio je napisan ćiriličnim pismom!
I to je bila "Povaljska listina" s mojega Brača, štoviše, s konfina moje katastarske općine, a danas se čuva u župnom uredu u Pučišćima. Izvorno je napisana još 1184. godine, a do nas je dospio sačuvan njezin ovjereni prijepis iz ljeta Gospodnjega 1250.

Ne zaboravimo ni historiografsku činjenicu po kojoj je i Biblija Bartola Kašića iz XVII. st. ostala neobjavljena baš dijelom iz razloga što nije bila pisana glagoljskim, odnosno ćiriličnim pismom.
I to bi trebali imati na umu svi manipulatori i falsifikatori povijesti, odnosno promatrači što motre kroz selektivni okular, namjerno ili iz neznanja stvarajući "zlu krv" među ionako nama sve malobrojnijima, tužnijima, raseljenijima i ojađenijima.

Ćirilica ne bi smjela biti kamen smutnje, jerbo se tako pretvara u mlinski kamen oko vrata, pa je sasvim svejedno je li se s njime kotrljate niza brijeg, ili vijugavo tonete na morsko dno.
Uostalom, ćirilicom pišu i naši dobroćudni gotovo susjedi, Bugari i Makedonci (ustvari, Sjevernomakedonci?), zatim Ukrajinci i Bjelorusi, Romi na Baltiku u svojim dijalektima, a da ne govorim o tome da su i Tolstoj i Dostojevski, i Puškin i Čehov, i Turgenjev i Solženjicin, budi mi dopušteno spomenuti samo neke ruske pisce, svoja genijalna djela ovjenčana mundijalnom slavom napisali upravo na ćirilici.

Također, još 1563. godine na čakavskom jeziku i ćirilici (i glagoljici) kompletan Novi zavjet (Novi teštament) objavili su u Njemačkoj, u Tübingenu, hrvatski protestanti Stipan Konzul i Antun Dalmatin. Latiničnu transkripciju to je izdanje doživjelo tek prije nekoliko godina.

Moglo se naći rješenje

No, još su uvijek svježe rane iz Domovinskog rata kad su četnici pod ćiriličnim ocilom ubijali Hrvate u Vukovaru i drugim mjestima koja su bila pod velikosrpskom okupacijom...
- Ako može pripomoći normalizaciji i smirivanju ovih bolnih muka, sjetimo se da su nas u Drugom svjetskom ratu klali i ubijali i Talijani i Nijemci, pa nikome nije padalo na pamet ukinuti latinicu kojom pišu i jedni i drugi.
Štoviše, Njemačka je bila u drugoj polovici XX. stoljeća najveće utočište naših političkih emigranata i gastarbajtera, a to je i danas, samo što su emigranti motivirani ekonomskim razlozima.
Nijemci su i dandanas među najpoželjenijim našim gostima, kojima hranimo glad vlastitog proračuna. Dakle, valja zaviti rane i prepustiti vremenu da obavi zacjeljenje, onako kako vrijeme patinom dovrši skulpturu u parku ili đardinu.

Ali, razumio sam vaše pitanje.
Smatram kako se za kvarat one energije koja se utrošila na prepucavanje oko ćirilice u Vukovaru moglo donijeti rješenje po kojem bi svi bili u cijelosti, ili barem donekle zadovoljni. Ali, zadovoljni.
Uz adekvatne podzakonske akte mogao se na neki način, s odgodom primjene na određeno vrijeme, izuzeti prostor Vukovara i onih mjestâ na kojima sporo ili nikako zarastaju otvorene ratne rane. Ovako se, paradoksalno, u vrlo nezgodnu situaciju dovode brojni junaci i zaslužnici koji su prinijeli veliku žrtvu na oltar domovine, a ispada kako sami ne poštuju zakone vlastite zemlje za koju su prolili vlastitu krv, ili pokopali najbliže.

Na toj onda kolektivnoj emociji glisiraju i likuju politikantski lešinari, izvlačeći za se nekakav tobože bizaran, a u naravi krvavi interes.
Mi se moramo voditi humanističkom komponentom zadanom u svojem biću, a ne se mjeriti s onima koji čine i podgrijavaju zlo. I bit će više mira među nama.

Piše Ivan Ugrin