Baština 596

Damir Šarac: Međugorje nije Papin ustupak za Stepinca

Damir Šarac: Međugorje nije Papin ustupak za Stepinca
FOTO ĐANI

Dozvolu hodočašćenja neki tumače kao 'kompenzaciju za bol' nanesenu hrvatskom katoličkom korpusu koji priželjkuje proglašenje Stepinčeve svetosti, ali ta dva slučaja ipak su potpuno različita

Papino odobrenje službenih hodočašća u Međugorje najveći je dosadašnji korak u priznavanju nadnaravnih događaja koji se od 1981. zbivaju u malom hercegovačkom mjestu u kojem se ljeta te godine navodno ukazala Blažena Djevica Marija.

Daleko je to od službenog priznanja ukazanja, čak i onih koja su se događala "prvih sedam ili deset dana" - o čemu se navodno pozitivno odredila Međunarodna komisija što ju je vodio kardinal Camillo Ruini - budući da je teško očekivati službeno priznanje dok su vidioci na životu.
No, broj hodočasnika sada bi se mogao rapidno povećati, jer je dosadašnjih milijun ljudi godišnje koji su pristizali iz cijelog svijeta dolazilo "privatno", iako često u pratnji svećenika ili čak i biskupa. Ali, ipak u privatnom aranžmanu, što se tiče Rima.

Papa je očito poslušao naputke koje mu je iz Međugorja poslao njegov posebni izaslanik i apostolski upravitelj župe mons. Henryk Hoser, koji je zadužen za poboljšanje pastoralne skrbi za brojne vjernike koji ondje pristižu. Ne treba smetnuti s uma kako Crkva, pored ukazanja, u Međugorju zapaža i jedan drugi fenomen: golem broj obraćenja, ispovijedi i pričesti, te vjerskih inicijativa, što je znak kako to mjesto – bez obzira priznala se autentičnost ukazanja ili ne – donosi bogate duhovne plodove.

Ublažavanje tenzija

– Papa Frane odredio je da je moguće organizirati hodočašća u Međugorje, pazeći da ne budu tumačena kao priznanje poznatih događaja koja još zahtijevaju ispitivanje sa strane Crkve, tj. da ne stvaraju na bilo koji način zabludu i dvosmislenost u doktrinarnom smislu. Isti kriterij moći će biti primijenjen na pastire svakog reda i stupnja koji žele poći u Međugorje i tamo slaviti i suslaviti na svečani način – objavio je msgr. Hoser Papinu odluku na hrvatskom jeziku dok ju je na talijanskom pročitao msgr. Luigi Pezzuto, apostolski nuncij u BiH.

To bi u praksi značilo kako se od sada mogu organizirati i hodočašća puno većeg broja hodočasnika, jer su biskupijska hodočašća često vrlo masovna i predvođena lokalnim (nad)biskupom, za što do ove nedjelje nije bilo mogućnosti.

Pojavile su se spekulacije i kako je papa Frane ovim činom želio ublažiti tenzije koje su nastale među hrvatskim katolicima i klerom sada već čuvenom "letećom izjavom" kojom je u avionu, prelijećući Balkan, upozorio kako istina o blaženom Alojziju Stepincu još nije do kraja poznata i kako će u traženju istine o njemu uvažavati savjete srpskog patrijarha Irineja.

Tako bi dozvola hodočašća u Međugorje, tumači se, bila svojevrsna "kompenzacija za bol" nanesenu hrvatskom katoličkom korpusu čiji predstavnici uporno traže da se proces proglašenja Stepinca svetim okonča. To je sasvim neuvjerljiva tvrdnja budući da je "slučaj Međugorje" sasvim drukčiji od "slučaja Stepinac" te da Crkva donosi odluke poput nedjeljne nakon dugotrajnih i detaljnih, dakle vrlo sporih konzultacija.

Međutim, jedna stvar može zapeti za oko: baš je ovaj Papa vrlo neugodno govorio o međugorskom fenomenu i to u nekoliko navrata, poput izjave kako "Gospa nije poštarica" da bi svakodnevno odašiljala poruke kojih se u ovih 38 godina nakupilo i nekoliko tisuća. I to je Papa izrekao u avionu, no nakon toga u Međugorje je poslao upravitelja Hosera, čime je "razvlastio" od te župe i nadležnog mostarskog biskupa, ali i fratre koji vode župu. Izvještaji nadbiskupa Hosera od samog dolaska bili su poprilično dobri, on nije zadirao u nadnaravna zbivanja, bavio se poboljšanjem skrbi za hodočasnike, iznio je i čitav paket prijedloga, što je bio pravi put koji je poslušao i papa Frane.

Grešan čovjek

Ako usporedimo ova dva slučaja, Međugorje i Stepinca, može se uočiti kako Papa u neformalnom razgovoru s novinarima iznosi prilično "neugodne" stavove, no spreman je poslušati crkvene ljude u koje ima povjerenja poput nadbiskupa Hosera. Slično će možda biti i sa Stepincem: njegov je život istraživan tako podrobno kao kod malo kojeg kandidata za oltar, a posebeno se to odnosi na političke okolnosti u kojima je djelovao odupirući se i nacizmu, i ustašama, i komunistima, premda to i nema puno veze s uobičajenim postupkom kanonizacije u kojima se razmatraju kršćanske kreposti kandidata. 

No, Stepinac je djelovao, može se reći "posvetio se" upravo u tom užasnom razdoblju ljudske povijesti i ti su događaji bitno utjecali na njegov karakter, pa je Papa tražio da se na vidjelo iznesu sve kontroverze koje bi mogle baciti sjenu na njegov život. Doduše, Stepinac je za života bio grešan čovjek, a ne hodajući svetac, baš kao i svi ostali kandidati za blažene i svete u povijesti Crkve pa je prema praksi Kongregacije za kauze svetih potrebno razlučiti jedno od drugog, što je i napravljeno pa je ta ustanova zaključila proces pozitivnom ocjenom i sada ostaje samo čekati Papin potpis na dokument proglašenja.

Možda su taj potpis odgodili i sami Hrvati: vjerojatno nikad u crkvenoj povijesti nije se dogodilo da već godinama Papu pri svakom susretu biskupi, svećenici, političari, novinari, obični hodočasnici iz jedne zemlje uporno zapitkuju jedno te isto: kad će Stepinac biti proglašen svetim?

Moguće je kako papu Franu toliki pritisak jednostavno i ljudski pomalo nervira. Odluka o Međugorju ipak je donesena u popriličnoj tišini i to kad su se hodočasnici i štovatelji Međugorja primirili ne očekujući neke velike crkvene poteze.

Piše Damir Šarac