Baština 1017

Orgulje iz Rogaške Slatine prve su nove orgulje katedrale svetog Duje u Splitu u ovome stoljeću

Orgulje iz Rogaške Slatine prve su nove orgulje katedrale svetog Duje u Splitu u ovome stoljeću
Treba se nadati većoj dugovječnosti novih orgulja u katedrali / VOJKO BAŠIĆ_CROPIX

U splitskoj katedrali sv. Duje u tijeku je montiranje novih orgulja koje će javnosti prvi put biti predstavljene uskoro, kad će na njima, kako se očekuje, prvi zasvirati don Ivan Urlić, katedralni orguljaš, korepetitor Akademskog zbora Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu te korepetitor Mješovitoga pjevačkog prvostolnog zbora.

Nove orgulje, djelo radionice "Škrabl" iz Rogaške Slatine, jedne od najuglednijih europskih orguljaških radionica, dio su golemog projekta koji financira Splitsko-makarska nadbiskupija, a koji uključuje i cjelovitu restauraciju splitske prvostolnice. Restauratorske radove provodi Restauratorski odjel Ministarstva kulture u Splitu, u kojem kažu da je ugradba novih orgulja bila jedan od najzahtjevnijih koraka u obnovi i arheološkim i konzervatorskim radovima na Svetome Duji.

- Iza nas je težak posao - kazao nam je pročelnik Konzervatorskog odjela dr. sc. Radoslav Bužančić. - Ugradnja novih orgulja u sakralni prostor takvog kulturnog, baštinskog i društvenog značaja kakav ima splitska katedrala traži puno pregovora, dogovora, konzultacija, diplomacije i novca. Zadovoljni smo. Ne samo da smo dobili izvanredan instrument, nego se micanjem starog instrumenta postiglo i određeno povećanje katedralnog prostora za oko trideset četvornih metara te ugrađen instrument svjetske razine, kakav i dolikuje katedrali svjetske slave i vrijednosti - kaže Bužančić.

Kraljica instrumenata

Svojim karakteristikama orgulje, nazivane i "kraljicom instrumenata", zauzimaju posebno mjesto u glazbenoj umjetnosti, ali istodobno svojom pojavom pridonose vizualnom dojmu prostora u kojem se nalaze. Novosagrađene ili obnovljene orgulje nisu samo obogaćenje liturgije nego i cjelokupnoga koncertnog života, a nadahnuće u njima, osim interpreta, pronalaze i skladatelji.

Orguljarstvo Škrabl iz Rogaške Slatine od početka devedesetih godina prošlog stoljeća servisira i proizvodi orgulje. Vlasnik radionice koja trenutačno zapošljava 58 ljudi i koja godišnje napravi desetak do 15 novih orgulja godišnje je Anton Škrabl. On je nedavno za slovenske novine izjavio da je za jedne orgulje potrebno 3000-5000 sati rada i u prosjeku tona materijala. 

Koliko koštaju splitske nove orgulje? O tome zasad nitko ne želi govoriti no zacijelo je riječ o popriličnoj svoti. Najskuplje orgulje je radionica "Škrabl" ugradila u Nigeriji, bile su 14 metara visoke, osam metara široke i sedam metara duboke te su koštale - pola milijuna eura.

Do sada su napravili i popravili više od 300 novih orgulja, oni su obnovili i velebne orgulje u zagrebačkoj crkvi sv. Katarine Aleksandrijske te se njihove orgulje nalaze u gotovo svim europskim zemljama poput Njemačke, Austrije, Belgije, Francuske i Velike Britanije, ali i izvan Europe, u zemljama poput Južne Koreje i Rusije. Osim u Splitu i Zagrebu, još 15 instrumenata je ugrađeno u crkve u Hrvatskoj. O poslovnoj snazi radionice "Škrabl" možda najbolje govori podatak da upravo započinju veliki petogodišnji projekt gradnje europskog orguljaškog centra u Rogaškoj Slatini, vrijedan 400 milijuna eura.

U centru će biti izgrađena koncertna dvorana s 2000 sjedećih mjesta, te će osnovati i Akademiju za orguljašku glazbu, gdje će biti postavljene jedne od najvećih orgulja na svijetu. U središtu orguljaškog centra sama općina Rogaška Slatina planira izgraditi toranj visok 106 metara s vidikovcem i povezati ga s centrom, što je investicija vrijedna 3,5 milijuna eura.

Savršena uštimanost

- Nisam još upoznat gotovo ni sa čim vezanim uz sam instrument koji se montira u Katedrali u Splitu - kazao nam je don Ivan Urlić. - To je vrlo osjetljiv instrument i dok god se ne postigne savršena uštimanost, a da o montaži i ne govorimo, rano je za bilo kakve izjave s moje strane - kratko nam je rekao katedralni orguljaš.

S orguljama koje unutar Sv. Duje slovenski majstori već mjesecima dopremaju i montiraju, splitska prvostolnica naći će se na prestižnoj karti mjesta koja imaju prvorazredne orgulje. 

Sama povijest orgulja unutar Sv. Dujma seže daleko - prve orgulje u splitskoj katedrali se spominju još 1347. Arhivski izvori upućuju na to da ih je izgradio fra Ventura iz Ferma, ujedno prvi orguljaš i učitelj orguljanja u službi katedrale i grada Splita. Vijek tih orgulja bio je oko jednog stoljeća, a odluka o nabavi novih donesena je 1497., no zbog manjka sredstava otezalo se s njihovim podizanjem sve do početka 16. stoljeća. Od tada pa sve do 20. stoljeća splitska katedrala je svakih stotinjak godina pokretala akciju obnove postojećih ili, još češće, narudžbe novih. Orgulje iz Rogaške Slatine prve su nove orgulje katedrale sv. Duje u ovome stoljeću.

Duga povijest orgulja u Splitu

Tijekom prošlog stoljeća splitska katedrala je dva puta ugradila nove orgulje. Oba puta podizali su ih talijanski orguljari. Graditelj prvih bio je Gaetano Zanfretta iz Verone 1900., a drugih Gustavo Zanin iz Udina 1994... Izbor talijanskih orguljara, odnosno njihovih obiteljskih radionica nije bio slučajan. Još od 15. stoljeća dalmatinski su se gradovi rado odlučivali na otkup orgulja iz susjedne Italije, zbog visokog stupnja njihove usavršenosti. 

Najveći procvat u gradnji orgulja nastupio je u 18. stoljeću. Za to su najviše zaslužni pripadnici i sljedbenici tzv. mletačko-dalmatinske graditeljske škole orgulja. Utemeljitelj te škole bio je Petar Nakić, kojemu se dugo pripisivalo da je izgradio katedralne orgulje u Splitu, no čini se ipak da ih je izgradio njegov učenik Gaetano Callido 1805. 

Početkom 20. stoljeća te su orgulje uklonjene i prodane klarisama, a istodobno su naručene nove od obiteljske tvornice Gaetana Zanfrette. Nažalost, na tim su orguljama brzo zamijećene manjkavosti, zbog čega su pretrpjele temeljitu obnovu još za trajanja jamstva. Ni orgulje nabavljene 1994. nisu dugo potrajale pa se treba nadati većoj dugovječnosti orgulja koje će uskoro biti predstavljene Splićanima.

Piše Eda Vujević