Baština 5603

Mons. dr. Ante Jozić: Izabrao sam biskupsko geslo poput Stepinca, U tebe se Gospodine uzdam

Mons. dr. Ante Jozić: Izabrao sam biskupsko geslo poput Stepinca, U tebe se Gospodine uzdam
Mons. dr. Ante Jozić / FOTO BOŽO VUKIČEVIĆ_CROPIX

Papa Frane je na svetkovinu Svijećnice imenovao svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije, mons. dr. Antu Jozića, naslovnim nadbiskupom Cisse (Rovinja) i apostolskim nuncijem u Bjelokosnoj Obali. Novog nadbiskupa imenovanje je zateklo na službi voditelja studijske misije Svete Stolice u Hong Kongu (Consigliere culturale) u sklopu filipinske Apostolske nuncijature. 

Biskupsko ređenje mons. Ante Jozića (52), imenovanog nadbiskupa Cisse i apostolskog nuncija u Bjelokosnoj Obali, zbog teških ozljeda koje je zadobio u prometnoj nesreći u tunelu "Sveti Ilija", odgodit će se na neodređeno vrijeme.

A bilo je predviđeno za 1. svibnja u splitskoj konkatedrali svetog Petra, gdje je glavni zareditelj trebao biti kardinal Pietro Parolin, državni tajnik Svete Stolice. Pripreme za ovu svečanost već su započele u Nadbiskupiji, te u rodnoj mu župi u Trilju, gdje je proslava određena za 5. svibnja, ali sada su sva događanja odgođena.

Ante Jozić, sin Luke Jozića i Ane rođ. Dukić rodio se 16. siječnja 1967. u Trilju, u brojnoj obitelji s ukupno 12 djece, od kojih je 11 živo. U rodnom mjestu je i služio svoju mladu misu 12. srpnja 1992. Tijekom dosadašnje diplomatske službi pri Svetoj Stolici, mons. Jozić bio je tajnik Apostolske nuncijature u Indiji (1999. - 2003.), savjetnik Apostolske nuncijature u Ruskoj Federaciji (2003. - 2009.), te je posljednjih deset godina na službi u Hong Kongu.

Vaše biskupsko imenovanje bilo je očekivano, pa ipak, vijest o tome da vas je papa Frane imenovao nuncijem u Bjelokosnoj Obali, radosno je odjeknula, osobito u splitsko-makarskoj Crkvi. Zvonila su zvona u rodnom Trilju i u Svetištu Gospe Sinjske. Gdje ste vi dočekali tu vijest i je li vas iznenadilo Papino imenovanje nadbiskupom?
- Svako imenovanje je iznenađenje za sve nas pa tako i za mene osobno. Ja sam ga dočekao u Hong Kongu, u nuncijaturi, radeći svoj posao. Svako biskupsko ređenje je dar Crkvi, meni osobno, mojoj obitelji, mojoj rodnoj župi Trilj i cijelom Cetinskom kraju, a ujedno i izazov za novo služenje. Ovog puta iz Kine odlazim u Afriku, u Bjelokosnu Obalu.

Odlazite iz Kine nakon što je nedavno potpisan sporazum između Svete Stolice i Republike Kine, kojim se regulira pitanje imenovanja biskupa te odnose između tzv. patriotske Crkve odane režimu i one tzv. podzemne Katoličke crkve vjerne Vatikanu. Je li spomenuti sporazum zaživio u stvarnosti?
- Ugovor koji je Sveta Stolica potpisala s državnim vlastima Narodne Republike Kine 22. rujna prošle godine je rezultat razgovora kroz zadnjih 30 godina koji su lani konačno urodili plodom. U Ugovoru se radi o postupku imenovanja novih biskupa. Zbog tog razloga Ugovor nije objavljen nego je ostavljen da se po njemu postupa. Jedna i druga strana se obvezuju da će ga poštovati. Budući da je postupak povjerljiv, iz toga razloga nije dostupan javnosti. Još nije stavljen u funkciju jer još nije bilo imenovanja novih biskupa. S prvim imenovanjem novog biskupa u Kini, taj će Ugovor biti ispoštovan. To je jedan mali korak naprijed iako Sveta Stolica s Kinom još nema uspostavljene diplomatske odnose.

Kako se razvijaju odnosi između dviju Crkava u Kini?
- Crkva je jedna u Kini, nema patriotske i podzemne Crkve, dvije su zajednice koje su vjerne Vatikanu i sveopćoj Crkvi. Jedna je zajednica, pak, priznata od kineskih vlasti, tzv. patriotska, a druga tzv. podzemna nije. Nakon ovog Ugovora i postupak zbližavanja dviju zajednica je u tijeku i također pitanje registracije onih svećenika i biskupa koji su u tzv. podzemnoj Crkvi živjeli i djelovali. Vatikan nastoji da se to riješi na najbolji mogući način.
I sam papa Benedikt XVI. u svom pismu upućenom Crkvi u Kini iz 2007. napisao je da ovo stanje Crkve u Kini nije zadovoljavajuće, jer Crkva ima pravo živjeti i djelovati slobodno. Sada se pojavljuje jedna mogućnost da Crkva u svojoj cjelini postupa slobodno i javno. Nadam se da je ovo jedan dobar početak, iako još nije sve do kraja riješeno, ali postoje razgovori za sljedeće dogovore, za reguliranje svih odnosa između Crkve i države. Nadam se da će Vatikan u tome i uspjeti. Sada će netko drugi voditi tu misiju i raditi na daljnjim ugovorima.

Manjina u Indiji i Rusiji

U crkvenim krugovima govorilo se kako ste i vi osobno doprinijeli pri izradi navedenog sporazuma Vatikana s Kinom. Neki ističu kako vas je taj angažman i usmjerio prema imenovanju za nadbiskupa i nuncija. Jeste li imali prigode u vezi s tim susretati se i razgovarati s papom Franom i želi li on posjetiti Kinu?
- Mnogo je ljudi radilo, djelovalo i doprinijelo glede sklapanja spomenutog ugovora između Kine i Vatikana. Nuncijatura je samo jedan dio, jedan kotač u tom mehanizmu. I ja sam u svemu tome dao jedan svoj doprinos, ali to je plod djelovanja brojnih ljudi. Više puta sam susreo papu Franu i njegova prethodnika papu Benedikta prigodom susreta u Rimu Povjerenstva za Kinu. Uvijek je tema tih razgovora bila kako popraviti međusobne odnose Vatikana i Kine, i kako pomoći našoj Crkvi u Kini živjeti i ispovijedati javno svoju vjeru. Papa Frane mi je uvijek prigodom tih susreta znao reći: "Monsinjore, ja želim posjetiti Kinu." I nije bilo susreta da on to nije ponovio. Vidio sam njegovu želju da se što brže poprave odnosi i urede na najbolji način da se taj njegov planirani put u Kinu dobro pripremi i da se skoro ostvari.

Dosadašnje službe koje ste obnašali bile su u velikim zemljama u kojima su katolici ogromna manjina. Koliko su apostolske nuncijature važne za Katoličku crkvu u mnogoljudnim državama poput Rusije, Indije i Kine?
- Da, ja sam uglavnom živio i djelovao u velikim državama svijeta, mnogoljudnim i s ogromnim teritorijem, najprije u Indiji, zatim u Rusiji i na koncu u Kini. Točno je da je Crkva u navedenim zemljama velika manjina, premda u Indiji imamo oko 20 milijuna katolika, što je uistinu manjina u odnosu na milijardu i 400 milijuna stanovnika Indije. U Rusiji je naša zajednica još manja, imamo samo četiri biskupije, dok ih u Indiji imamo nešto više od 150. Međutim, u Rusiji imamo kršćansku Pravoslavnu crkvu, s kojom dijelimo cijeli poklad vjere i s kojom surađujemo na ekumenskom planu, posebno zadnjih godina. Zato je i došlo do susreta pape Frane i patrijarha Kirila na Kubi.

Kakvo je stanje vjerskih sloboda u Kini?
- Kina je također ogromna država. U njoj imamo nešto manje od 150 biskupija. Kao država svakim danom je sve uređenija, iako je još dug put za onaj puni razvitak i Crkve i društva. Želio bih još reći da je Kina zadržala komunistički sustav, vlast inspirirana komunizmom i dalje nastavlja s tom politikom. Odnos prema Katoličkoj crkvi se mijenja iz godine u godinu. Kina više nije protiv vjere, protiv religija, nego je za potpunu kontrolu vjerskih aktivnosti. I to je ono što onemogućuje Crkvi slobodno djelovanje. 

Postoje prijepori i kritike radi zbližavanja Crkvi s kineskim vlastima, znajući da Kina ne dopušta potpunu vjersku slobodu. Ipak, državne vlasti nisu protiv religija, nego žele Crkvu svrstati u određene kategorije zakonske, pravne i disciplinske, kako bi izbjegli bilo kakav nemir ili nered, što je politički važno za državu. Crkve koje surađuju s vlastima, koje rade za opće dobro i koje mogu pronaći neki način suradnje s državnim vlastima imaju dobar odnos s državom i državne vlasti njih pomažu. Ta suradnja se očituje gradnjom crkvenih objekata: crkvi, župskih domova, pastoralnih centara i slično, i time pokazuju da je ta suradnja plodna. To je jedan veliki izazov i tu su zapravo najveće kritike protiv onih koji prihvaćaju bilo kakvu suradnju s vlastima, ne ideološku nego praktičnu. S druge strane, još postoje vjerske zajednice i njihovi pastiri koji odbijaju bilo kakav susret s vlašću, i žive kako je bilo do sada. U tom slučaju, Crkva je ne samo marginalizirana, nego i progonjena.

Sad vas čeka nova služba nuncija u Bjelokosnoj Obali na afričkom kontinentu. Kakva je tamo situacija?
- Nova država, Bjelokosna Obala, u koju ću uskoro poći, nakon biskupskog ređenja, država je s oko 25 milijuna ljudi i gdje je jedna trećina kršćana. Katolika je oko 20 posto, 10 posto čine različite protestantske Crkve, 40 posto su muslimani a ostali su animisti ili nereligiozni. Katolička crkva tamo je dosta cijenjena i prisutna u društvu. Predsjednik države je musliman, a potpredsjednik je katolik. Crkva igra važnu ulogu o odgojnom smislu, radi toga katolička vjera dosta raste i napreduje u svakom pogledu. Nemam baš detaljnije informacije o biskupijama i župama. Bjelokosna Obala je pod vodstvom Kongregacije za evangelizaciju naroda.

Kome smeta Crkva u društvu?

Doktorirali ste na temu "Konkordatska djelatnost između Svete Stolice i Republike Hrvatske, Povijesno pravni razvoj bilateralnih odnosa i sklapanje konkordatskih ugovora". Kako ocjenjujete trenutne ugovore koji su na snazi između Vatikana i Hrvatske i što bi poručili kritičarima koji svako malo traže dokidanje vatikanskih ugovora, izbacivanje vjeronauka iz škola...
- Svaki ugovor ima svoju vrijednost, pa tako i ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske, i oni su pomogli Crkvi u njenoj misiji. Isto tako Crkva je pomogla i društvu na raznim područjima, zato mislim da su ugovori pozitivni. Mnogi gledaju jednostrano na te ugovore, s financijskog ili političkoga gledišta. Svi koji ugovore kritiziraju ili dovode u pitanje, gledaju na njih iz nekih drugih razloga, a ne iz onih zbog kojih su nastali i često u tome vide problem. Svakako, kritičari su izdanci jedne moderne kulture koja Crkvu ne želi vidjeti u društvu ili je vide na jedan drugi način. 

A Crkva mora biti prisutna u društvu. Hrvatsko društvo je većinom katoličko, a i ostali građani koji su pripadnici drugih vjerskih zajednica pozitivno gledaju na ugovore, jer ovi ugovori garantiraju Crkvi bolji i aktivniji angažman u društvu i za društvo. Crkva služi društvu, a društvo pomaže Crkvi. Kritičarima bih poručio da uzmu sveukupnu vrijednost ovih ugovora i shvate da ugovori ne škode nikome, pa ni financijski, jer radi se o ispravljanju nepravdi koje je počinila komunistička vlast. Hrvatska država financira i druge vjerske zajednice, pa bi u tom slučaju i one bile zakinute kad bi ih se prestalo financirati. 

Na kraju treba reći i da su predstavnici državnih vlasti zadovoljni s ovim ugovorima. Osobe iz političkog života s kojima sam ja bio u kontaktu imaju pozitivna iskustva o ugovorima. Još postoje mnogi sektori gdje se ugovori mogu bolje ostvarivati, posebno na planu odgoja, povrata imovine, rješavanja svih zaostalih problema, jer je razdoblje komunizma dugo trajalo i nemoguće je sve to riješiti u kratko vrijeme. A i ovi kritičari, kad bi bili na vlasti, vjerujem da onda ne bi ništa poduzimali kako bi se ugovori dokinuli.

Potječete iz mnogobrojne obitelji, a obitelji i brak danas su ugroženi, u središtu su velike borbe između dobra i zla, između života i smrti. Krizom obitelji dolazi i do krize duhovnih zvanja, a i narodima, poput našeg hrvatskog, prijeti demografsko izumiranje. Kako stati na kraj ovoj nevolji koja već poprilično dugo traje?
- Ovo je dosta kompleksno pitanje. Točno je, potječem iz mnogobrojne obitelji, petero braće i sedam sestara, jedan je brat umro, tako da nas je 11 živih. Obitelj je važna jedinica društva i na njoj je sve baziramo i u Crkvi. Dobra obitelj je garancija dobrog društva a i za Crkvu garancija duhovnih zvanja. Situacija se u našem društvu mijenja otkad se promijenila i obitelj. Tu je mnogo razloga zbog čega se to dogodilo. To je jedan cijeli postupak nove kulture koja se pojavila osamdesetih godina prošlog stoljeća, koju smo baštinili iz drugih država i ona je izmijenila i naše društvo. I u ovoj kulturi, u ovom mentalitetu, treba pronalaziti nova zvanja i graditi nove obitelji. 

Obitelji moraju biti utemeljene ne samo na vrijednostima evanđelja, nego i na kulturološkim i humanim, kako bismo odgajali zdrave ljude. Iz tih zdravih ljudi dobit ćemo i nove zdrave obitelji a onda i nova duhovna zvanja. U Hrvatskoj je potrebno dati novi elan mladim obiteljima, prije svega im dati siguran izvor prihoda, radna mjesta i mogućnosti da mladi zasnuju obitelji, da se mogu rađati djeca, da ljudi ne moraju iseljavati iz Hrvatske. Što se više ulaže u obitelji i stvaranje pravih vrijednosti, to je veća garancija budućnosti društva i Crkve. Pomak i na ekonomskom planu ne može se dogoditi bez civilizacijskog pomaka na temelju vrijednosti koje i Crkva promiče.

Mnoga zvanja izmoljena od Gospe

Prvi ste imenovani biskup iz cetinskog kraja, iz kojeg potječu brojni svećenici, redovnici i redovnice. Kažu da su mnoga zvanja izmoljena na zagovor Gospe Sinjske...
- Uz obiteljsko vjerničko ozračje, zalaganja naših župnika, svetišta Blažene Djevice Marije kojih imamo diljem Hrvatske, duhovna su središta koja pomažu vjerničkom narodu da učvrste svoju vjeru i iz te vjere rađala su se i rađaju se nova duhovna zvanja. Ponovno se vraćamo k obitelji, ona je prva koja daje i prenosi vjeru i jača mlade pred raznim izazovima. Drago mi je da je u našoj nadbiskupiji prisutna odanost Majci Božjoj i na poseban način u našem svetištu Gospe Sinjske. Poznato mi je da mnogo mladih svake godine hodočasti Gospi u Sinj, pronalazi u tome smisao i hrani se tom duhovnom hranom, moleći se Blaženoj Djevici Mariji, moleći milost za sebe i za vlastite obitelji. Zacijelo su i mnoga zvanja izmoljena od Gospe, ona uistinu igra važnu ulogu u našem narodu i bilo bi dobro da tako i ostane.

Svećeničku formaciju prošli ste osamdesetih kroz splitsko Sjemenište i Bogosloviju. Iz generacija zaređenih prije otprilike 25 godina, u počecima samostalne Hrvatske, danas ima i biskupa, i profesora na fakultetima, pisaca, novinara župnika... Čega se posebno sjećate iz tih godina i vraćate li se rado u Split i svoj rodni zavičaj?
- Da, ja sam svoju formaciju i školovanje imao u Splitu u Nadbiskupskom sjemeništu i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Potom sam otišao na župu u Makarsku i nakon toga na daljnji studij u Rim. To mi je bilo drago razdoblje. U Sjemenišnoj klasičnoj gimnaziji započeo sam ozbiljnu formaciju za svećeništvo. U Bogosloviji sam razvio mnoge sposobnosti koje sam imao u različitim sferama, kroz teologiju, strane jezike, kroz glazbu i dr. Stekao sam naobrazbu koja mi je pomogla i u mome radu u državama u kojima sam bio na službi. Uvijek se rado sjećam tih godina i također rado dolazim u Split i u Trilj, posjećujem svoje kolege. Bez obzira kojim putem netko kreće uvijek se vraćamo svojim korijenima.

U tebe se Gospodine uzdam

Jeste li odabrali biskupski grb i geslo?
- U grb sam stavio nešto simbolično za moj kraj, stavio sam most koji spaja, ne samo dvije strane Cetine, nego sam i kroz cijeli svoj život imao misiju spajati ono što je naizgled nespojivo, kroz službu koju sam dosada vršio kao i sve buduće službe. Uloga nuncija je da bude most, posrednik između mjesne Crkve i Svetog Oca.

Podloga grba je plava boja a zvijezda u lijevom uglu označava Blaženu Djevicu Mariju. Svoju službu uvijek sam stavljao pod zaštitu Nebeske Majke i neka me Ona prati i dalje u mojem biskupskom služenju. I tu je, u desnom uglu Biblija sa slovima alfa i omega koji predstavljaju Isusa Krista, koji je Božja Riječ, početak i svršetak.

Moje biskupsko geslo je U tebe se Gospodine uzdam, iz Psalma 31. Bilo je mnogo prijedloga, međutim izabrao sam ovaj jer nas povezuje i s blaženim Alojzijem Stepincem, kojem je ovo također bilo geslo. Mislio sam i na Crkvu patničku, pa i kad nam je najteže, Bog će uvijek za nas naći najbolje rješenje i biti nam utjeha u našoj patnji.

Iz Splitske metropolije još su dvojica apostolskih nuncija, i to nadbiskup Nikola Eterović i nadbiskup Martin Vidović. U čemu je "tajna", ako se može tako reći, da se u našem kraju rađaju tako uspješni vatikanski diplomati?
- Osim ove dvojice koje ste naveli postoji i još jedan Hrvat, podrijetlom iz Hercegovine, rođen u Kanadi, mons. Petar Rajič, koji je također apostolski nuncij u Angoli. Ja ne bih rekao da je to vezano uz pojedini kraj, nego da su naše biskupije imale mogućnost poslati nas na dodatnu formaciju u Rim i u službu Svete Stolice. Ja sam Bogu zahvalan da je na mene pao taj izbor, ali uskoro ćemo imati i nuncija iz sjeverne Hrvatske pa i iz Bosne, tako da u vatikanskoj diplomaciji neće biti zastupljen samo ovaj naš kraj.

Razgovarao Ivan Ugrin