Baština 924

CROATIAM AETERNAM Gospa s djecom govori hrvatski...

CROATIAM AETERNAM Gospa s djecom govori hrvatski...
Četvero međugorskih vidioca: Marija, Ivanka, Jakov i Vicka iz prvih dana Gospinih ukazanja

Dana 8. listopada Hrvatska slavi Dan neovisnosti. Tog dana 1991. godine, Hrvatski sabor je jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Sabor je pritom utvrdio da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više kao takva ne postoji.

Ovaj blagdan obilježava se u Hrvatskoj tek od 2001. godine jednako kao i Dan državnosti 25. lipnja. Današnji Dan neovisnosti je u najmanju ruku dvojben, ako ne i netočan, jer je državni sabor 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske čime je Hrvatska postala samostalna i nezavisna država, dok je 8. listopada iste godine samo završena faza okončanja postupka razdruživanja Hrvatske u nekadašnjoj jugoslavenskoj federaciji.

Kako god bilo, znakovito je da je najvažniji akt o osamostaljivanju Hrvatske donesen 25. lipnja 1991., točno deset godina od kako se Gospa počela ukazivati u Međugorju, gdje se vidiocima predstavila kao Kraljica Mira. Godine 1981. nikome živome nije padalo na pamet da bi deset godina kasnije na ovim našim prostorima mogao buknuti rat. Gospina poruka mira bila je itekako znakovita kad se ratna kupelj - pokrenuta velikosrpskom mržnjom i agresijom protiv hrvatskog i ostalih naroda koji su sačinjavali bivšu SFRJ - pretvorila u "more" krvavih žrtava od kojih mnoge i dan, danas nisu našle smiraj ni pokopane u svojim rodnim grudama.

Naslućivanje teških i crnih ratnih dana uočljivo je zbirci pjesama hrvatskog pjesnika Drage Štambuka, “Croatiam aeternam”, koja je prvi put tiskana u Zagrebu 1991. godine. Portal lektire.hr navodi da se zbirka sastoji od tematskih cjelina: “Ti, more hrvatsko”, “Trojedno kraljevstvo, četiri srebrne zemlje”; “Vjetar s tamnih zvijezda”, “Nevijorna szercza” i “Sve hrvatske smrti”.

Većina pjesama nastala je u Londonu, osamdesetih godina prošlog stoljeća. Naslov “Croatiam aeternam”, u prijevodu “Vječnu Hrvatsku”, i stihovi na prvoj stranici zbirke upućuju na sličnost s Mozartovim “Requiem”: Requiem aeternam dona eis, / Domine, et lux perpetua luceat eis. Štambuk je umjesto imenice “requiem” stavio “Croatiam”, a pridjev “perpetua” zamijenio s “aeterna”. Prizvuk koji naslov nosi u takvoj interpretaciji sluti na ništavilo i mračne čežnje koje pjesnik uočava za svoju domovinu u predstojećim ratnim vremenima devedesetih.

“Vječnu Hrvatsku” poželio je Drago Štambuk dajući naslov cijele svoje pjesničke zbirke, kojoj i ova pjesma pripada. Ona sadrži i svojevrsnu poruku cijele zbirke i sumira pjesnikove čežnje, domoljublje i druge emocije koje su ga motivirale za pisanje zbirke. 

Tematski se pjesma svodi na “uskrsnuće” koje vodi vječnosti, zbog čega “Croatiam aeternam” svoje temelje pronalazi i u drugim pjesmama, kao što je “Pietas” ili “hrvatska svijetla smrt” iz pjesme “Exodus”. Zajednički motivi upućuju na postojanje kanona zbirke, koji je usmjeren na izvođenje Štambukove Euridike – “Hrvatske”, iz tame podzemlja u vječno svjetlo. Pjesma je dio tematske cjeline zbirke pod naslovom “Sve hrvatske smrti”, što se čini veoma prikladnim s obzirom na temu pjesme.

Metamotiv zbirke jest želja za “vječnom Hrvatskom”, ali ova istoimena pjesma slavi i Gospu, kao “stella maris”, zvijezdu koja bdije nad Hrvatskom. Povezivanje religioznih i domoljubnih osjećaja obično je nerazdruživo, a ponajviše tumačeno u okvirima hrvatske povijesne baštine. Djevica Marija posebno značenje dobiva u kontekstu zbirke, u kojoj se nerijetko promiče ljubav prema ženskom liku, kojim je oživotvorena i “Hrvatska”. 

“Croatiam aeternam” povezuje lik Gospe, “Djevice Hrvata” i “vječne Hrvatske”, dva ženska lika koji postaju sinonimi jedan drugome. Ovakvo tumačenje pridaje domovini sakralnu, vjekovitu vrijednost, koja će stajati tu bez obzira na sve. 

“Gospa s djecom govori hrvatski i vrata zadnjih, otvara, vremena”, stihovi su koji izražavaju tu sinonimiju, štoviše, kao da je Gospa stvorila Hrvate, njihovu zemlju, jezik, kulturu te da ona jedina i polaže pravo na njihovu sudbinu. Gospa je odabrala Hrvate i hrvatsku zemlju, a “biti izabran u repu vremena, kada gasnu narodi i zvijezde, milost je veća od prvorođenja”. Često hrvatski narod povezuje svoje patnje i nesreće kroz koje je prolazio uz Kristov križni put. No, unatoč svemu, Hrvati su “izabrani u repu vremena” kao oni koji će opstati, jer je Božja milost na njihovoj strani.

Posebnim epitetima i metaforama Gospa je pohvaljena u trećoj strofi, kao “vrh naše sudbine”, “kraljica otokâ i kopna”, “neuništiv snijeg”, “stella maris, sjajna nad sporim lađama”. U takvom ozračju pjesnik se osjeća sigurno, jer nad njim kao pojedincem i narodom bdije viša sila. 

Završna, četvrta strofa naslućuje katarzu, ne samo pjesnikovu, koji želi biti “unjihan… pod mjesečnim krilom zaborava”, nego i katarzu ženskog lika Hrvatske, koja je nakon “pročišćenja” prešla u zvijezde i od sada vječno, sjedeći do Gospe, “blagu sipi svjetlost” na sve svoje sinove i kćeri.

Drago Štambuk

Croatiam aeternam

Gospa s djecom govori hrvatski
i vrata zadnjih, zatvara, vremena.
Tko posljednji uđe
na živo će se drvo osloniti,
rukama izljuštit grom od munje,
prozrijet elemente
i razumjet razluke ljudske.

Biti izabran u repu vremena,
kada gasnu narodi i zvijezde,
milost je veća od prvorođenja.
Nekad zborismo o predznacima,
sad sve ukazuje
na odsudni čas nastavaka.

Tko mogaše ikada slutjeti
da Gospa je vrh naše sudbine?
Neuništiv snijeg,
otkrivenje nakana povijesti.
Kraljica otokâ i kopna, stella
maris, sjajna nad sporim lađama.

O gipke hadrijanske struje,
unjišite me, unesite krhko,
pod mjesečno krilo zaborava.
Plahim, ospite, poljupcima
dok blaga sipi svjetlost
sa hrvatskih zvijezda.

London, svibnja 1987.

misija