FotoReportaža 1394

Vjeroučitelji Splitsko-makarske nadbiskupije hodočastili u Bleiburg

Vjeroučitelji Splitsko-makarske nadbiskupije hodočastili u Bleiburg

Katehetski ured Splitsko-makarske nadbiskupije, pod vodstvom predstojnika don Josipa Periša, a u organizaciji Hodočasničko-putničke agencije Kraljica Mira iz Zagreba, organizirao je za 57 vjeroučitelja hodočašće u Bleiburg i Ludbreg 12. i 13. svibnja 2018.

Putovati u Bleiburg nadilazi zemljopisni prostor. To znači putovati u jedno od najtragičnijih poglavlja hrvatske povijesti, priznati Hrvatski križni put muke i sužanjstva i dati doprinos bolnom rađanju istine o ubijenim zarobljenim vojnicima i civilima za koje nije bilo mjesta u rođenoj domovini. Taj poziv doživjeli smo i u riječima našega stručnog vodiča gospodina Tomice Plukaveca koji nam je, na putu kroz Sloveniju prema Bleiburgu, govorio o brojnim grobištima i jamama kao najvećem stratištu Hrvata, žrtvama komunističkih zločina.

Nakon vožnje preko Maribora i Dravograda, nošeni riječima sveca dana svetoga Leopolda Bogdana Mandića – „Krv nije voda“, došli smo na mjesno groblje u Unterloibachu gdje je započela spomen-svečanost u povodu 73. godišnjice bleiburške tragedije i križnih putova hrvatskoga naroda. Organizator je bio Počasni bleiburški vod, a suorganizator u liturgijskom dijelu Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu i Hrvatska katolička misija u Klagenfurtu. Pokrovitelj komemoracije bio je Hrvatski sabor, a supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine.

Nakon molitve odrješenja kod „hrvatskog groba“ krenuli smo u procesiji prema Bleiburškom polju. Molitvom i pjesmom Mariji – uzoru majčinstva bili smo povezani sa svim hrabrim majkama i njihovom čežnjom da pokopaju rasute kosti svojih sinova. I danas smo potrebni takvih majki i odvažnih ljudi koji neće zatajiti svoj narod. Prepoznali smo ih i među žrtvama bez suda i dostojnoga pokopa, u vapaju za djelom milosrđa „mrtve pokopati“ koje je pod našim stopama uzvikivalo Bleiburško polje bremenito poviješću i ispunjeno spomenom na nebrojene žrtve koje su se „ovdje nadale spasu, a umjesto toga započele teški križni put koji je mnoge od njih odveo u smrt”, kako je u pozdravnom govoru rekao ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu don Tomislav Markić.

Središnju komemoraciju s euharistijskim slavljem u zajedništvu sa svećenicima, počasnim gostima i okupljenim hodočasnicima predvodio je zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić. Dajući nam kao putokaz svetoga Leopolda, „prijatelja zlatne ruke koji pomaže i djelima i savjetima“, lakše je bilo uroniti u trenutke užasa, patnje i muke nevinoga hrvatskoga čovjeka. Slušajući o strahotama „marševa smrti“, mnogima su navirale suze, ali ovo je mjesto gdje se susreću ljudska i Božja suza i samo takav susret nam može otkriti put pobjede života nad smrću.

U nadbiskupovoj nadahnutoj propovijedi čuli smo poziv na takav susret i na oprost: „Vrijeme u kojem živimo traži nove ljude, stvaratelje novoga svijeta, nove i drugačije Hrvatske i Europe. Na potezu su sada angažirani kršćani koji se nadaju i vjeruju i ljube, koje prožima duh evanđelja pa su kadri živjeti i svjedočiti mir, ljubav i toleranciju. Današnji poklonici Kristova križa i poklonici križnih puteva naše stradale braće osjećaju se pozvanima svjedočiti i propovijedati utopiju mira, ljubavi, praštanja i povjerenja kako bi nas Gospodin očuvao od kuge, gladi, rata i zla vremena“. Bila je to misao obnove vjeroučiteljskih mandata u povjerenom nam poslanju – odgajati u vjeri budućnost jedne nacije.

Nakon euharistijskog slavlja položili smo vijenac za sve bleiburške žrtve i žrtve križnih putova i krenuli prema Teznom. Tezno je samo jedna od oko 600 masovnih grobnica na području Slovenije. Slovenski istražitelji priznaju da se ovdje u tenkovskom rovu nalazi po različitim procjenama od 15 do čak 60 tisuća ostataka ljudskih tijela, a smatra se da većinu žrtava čine Hrvati vraćeni iz Bleiburga. Dobro je netko rekao da „za naš Križni put nema tako oštroga pera i tako crne tinte“, ali i pero i tinta gube crnilo pred svijećom koju smo upalili i molitvom koju smo s ovog mjesta uputili uskrslom Kristu.

Najveći dokaz ljubavi Boga prema čovjeku je Kristova Krv – žrtva Boga za nas i život koji nam daje. S tim mislima napustili smo Tezno te preko Ptuja i Varaždina krenuli prema Svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu.

Odlazak s mjesta rana i dolazak u Ludbreg podsjetio nas je na posebnu zadaću vjeroučitelja: pronalaziti i otkrivati Krv Kristovu prisutnu ne samo u sakramentima, nego također u ranama današnjega svijeta, u ranama prijatelja, obitelji, župne zajednice i škole.

Zanimljivo je da je u Ludbregu označena zemljopisna točka koja se poistovjećuje sa središtem svijeta. Mnogi se fotografiraju baš na tom mjestu, a naša je fotografija ovaj put izostala uz jednostavno objašnjenje: Isus Krist je naš centar i sva mjesta na svijetu vezana uz Isusa Krista nazivaju se Centrom svijeta. On je središte našega života koje ne blijedi niti tamni u svijetu i svijesti čovječanstva, napose onih koji mu se predaju.

Nedjeljno svibanjsko jutro proveli smo u obilasku Svetišta koje je ujedno i Zavjetna kapela Hrvatskoga sabora čijom je izgradnjom ispunjen davni zavjet Hrvatskoga sabora iz 1739. godine kad je Moslavinom punih sedam mjeseci harala epidemija kuge. Prostor Svetišta kroz mozaike s prikazom Uskrsnuća i Muke Isusove poziva na molitvu usmjerenu na oslobađanje od modernih kuga koje ugrožavaju naš narod, a među najopasnijima je napad na obitelj kao zajednicu muža i žene.

Vrijeme koje smo proveli u Ludbregu kroz zajedničke objede, razgovor i druženje na neki način je bilo ostvarenje Isusove posljednje želje da svi budemo jedno. U tu misao uveo nas je don Josip predvodeći euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva i otkrivajući pravo značenje jedinstva: „Koliko puta podilazimo melodijama ovoga svijeta i identiteta, a zbog kompromisa gubimo svoj vlastiti kršćanski identitet jer želimo postići neko izvanjsko jedinstvo. To ne smijemo činiti jer je temelj i izvor našega jedinstva i zajedništva ne naše pregovaranje, nego Isus Krist.“

Govoreći o napasti grčevitoga držanja za ovozemaljske okvire života, koji nas udaljavaju od one ljepote koju ispovijedamo svojom vjerom u Isusa, don Josip nam je približio poruku evanđelja: „Isus moli za nas jer, uzlazeći Ocu, nas ostavlja u svijetu. Nebo – naš konačni cilj života ostvaruje se nastavljajući put Isusa na ovoj zemlji. Ne bojmo se! Isus moli za nas! I to je najveća poruka današnjeg evanđelja i današnjeg euharistijskoga slavlja.“ Odlazeći iz župne crkve koja čuva relikviju Krvi Kristove, pjesmom smo zamolili Majku Predragocjene Krvi da nas svaki dan prati svojom pomoći i zaštitom.

Vožnjom kroz Zagorje vodič nam je približio ovaj prostor kao drugu regiju u svijetu koja se diči brojem dvoraca. Jedan od njih je dvorac Trakošćan. Njegova neposredna okolica oblikovana je kao pejzažni park u kojem jezero, drveća i grmlja čine jedan od onih prostora u kojem možemo uzeti vrijeme za razmišljanje o sebi pred Bogom i prepoznati ga „u šapatu lahora“. Bog uvijek daje dovoljno znakova kako bismo ga otkrili, ali moraju postojati dobra unutarnja raspoloženja kako bismo vidjeli da prolazi pokraj nas. Njegov odraz zrcalio se i u jezeru i upozoravao nas da ne budemo poput mrtvog dijela jezera nego onaj korisni dio, ona “živa voda” koja jedino može dati i sačuvati život vječni.

U pratnji stručnog vodiča posjetili smo čuveni dvorac Trakošćan – jedan od rijetkih objekata u Hrvatskoj sa sačuvanom vlastitom građom, povijesno usko vezanom uz arhitektonski okvir i život obitelji Drašković. Vidjeli smo vrijednu muzejsku građu iz razdoblja od renesanse do historicizma koja obuhvaća zbirku slika i grafika, namještaja, knjiga, fotografija i oružja. Zbirka oružja, podsjećajući nas na tragediju hrvatskog naroda, kao da je zaokruživala ovo naše hodočašće uz poziv da kao vjeroučitelji uvijek iznova otkrivamo najjače oružje kršćanstva – Božje milosrđe.

Povratak domu bio je ispunjen molitvom i pjesmom kao i zahvalom predstojnika Katehetskog ureda svima onima koji su doprinijeli realizaciji ovog hodočašća. Vjerujem da je na kraju ovog hodočašća svatko osjetio ispunjenje u koje će se moći vratiti preko sačuvanih uspomena i mnoštva fotografija s onih prostora koje je Bog izabrao da se među nama nastani i omogući nam izravniji susret sa sobom i jednih s drugima.

misija / Marina Šimić