Baština 1216

Prije 120 godina rođen je blaženi Alojzije Viktor Stepinac

Prije 120 godina rođen je blaženi Alojzije Viktor Stepinac

Dana 8. svibnja 1898. Barbara rodi Josipu Atepincu sinčića. Odmah sljedećeg dana, 9. svibnja, dijete bi kršteno u staroj župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Krašiću. Krstio ga je krašićki župnik Stjepan Huzek, a kumovali su Stjepan Burja i supruga mu Barbara, krašićki seljaci. Djetešce je na krštenju dobilo, mimo običaja, dva imena: Alojzije Viktor. Ime Viktor dano mu je u vezi sa sv. Viktorom, rimskim mučenikom i vojnikom, čiji se spomen slavi 8. svibnja.

Ta dva imena kao da su se imala proricati što će mališ biti u svom životu: u ćudoređu neporočan kao sv. Alojzije Gonzaga, neslomljiv borac za vjeru kao mučenik sv. Viktor. Prema običaju, na krštenju je bilo veselo, a bilo je i mnogo gostiju, među kojima i krašićki župnik Huzek. On je navodno uzeo novokrštenog mališa na ruke i kazao: „Moglo bi se dogoditi da taj momčić bude jednom biskup, ako ne i nadbiskup.“

U selu se o tome pripovijedalo mnogo prije negoli je Alojzije postao biskupom. Sam Kardinal je poslije priopvijedao sljedeću zgodicu iz te svoje rane dobi: „Kad je nakon nekog vremena opet došao župnik Huzek u Stepinčevu kuću i pošao pogledati mališa, koji je bio u kolijevci, našao je na njemu na svoje iznenađenje veliku majčinu krunicu rastegnutu preko cijelog pokrivala u zipci. Zanesen tim prizorom usklikne: 'Bara, pa kak ne bi Lojzek postal svetac, kad već sad moli krunicu!'“ Molitva krunice odista je bila jedna od najmilijih pobožnosti u životu maloga Alojzija.

Vedro djetinjstvo

Dijete se razvijalo pravilno i raslo u krugu sedmero starije braće i sestara, pod brižnim očevim nadzorom i grijano toplom majčinom ljubavlju. U njegovoj djetinjoj duši nije bilo nesuglasja, nikakve zatrovanosti, nikakve tugaljivosti.

Mnogo je dugovao svojoj pobožnoj majci. Od nje je naslijedio jaku i živu vjeru, njezin način mišljenja i osjećanja, njezinu požrtvovnost i veliku pobožnost prema Presvetoj Bogorodici, kako je običavao kao nadbiskup i kardinal nazivati Blaženu Djevicu Mariju. Njegove male očice rado su promatrale Gospinu sliku. Kad ju je u sumraku ili u noćno doba tijekom mjeseca svibnja malo svjetlo kandila čarobno rasvjetljivalo, pričinjalo se mališu kao da je lik Gospin oživio.

U njegovu se mladu maštu Gospin lik tako duboko utisnuo da je tijekom cijelog svog života rado razmišljao o nebeskoj Majci. U vrijeme svoga zatočenja u Krašiću često je obnavljao uspomene iz djetinjstva i o njima pripovijedao župniku Josipu Vranekoviću. Znao si je dočaravati svibanjske noći u kojima je svjetlo kandila osvjetljivalo Gospinu sliku i zanosilo njegovu djetinju dušu. Kazivao bi: Tu sam primio milost da sam od ranog djetinjstva štovao Bogorodicu. (…)

Dječak je bio pun života. Kada je poslije kao nadbiskup prosuđivao svoje djetinjstvo zrelim duhom, njegovo je istraživanje bilo istančano te je prostodušno pretraživao svoju djetinju dušu. Prve životne pouke primio je mališ od svoje pobožne majke prema kojoj je tijekom cijelog svog života sačuvao najdublje počitanje, a to se očitovalo, kako je pripovijedao župnik Vraneković, napose onda kad bi s posebnim naglaskom i nježnošću izgovarao riječi „moja mama“.

Daljnji izvor oblikovanja njegova načina kojim je promatrao svijet bili su zemlja, domaće životinje i priroda koja ga je okruživala. Sve ga je zanimalo, sve je htio znati, iako je to koji put morao skupo platiti. Po naravi bio je dobar promatrač prirode. O pojavama u njoj umio je razmišljati i izvoditi pouku za život. Taj se dar s vremenom još više razvio, a on ga je poslije zgodno upotrebljavao u propovijedima da razjasni koju tajnu vjere. Dječak se razvijao kao pravi seljak. Bio je seljak po narodnoj nošnji i po načinu mišljenja i osjećanja. Htio je sa svime biti na čistu. U neplodnu maštanju nije se gubio.

Njegova životna mudrost nicala je iz zemlje koju je obitavao, i iz vjere koja se od najmlađih dana duboko ukorijenila u njegovu dušu.

Anegdote s balvanima, krmačom i vrapcima

Nad dječakom bdjela je Božja providnost, predodredivši ga za veliku borbu. Sve je već u njegovu djetinjstvu bilo usmjereno prema tome kako bi što bolje bio oblikovan za ono poslanje koje mu je bio dobri Bog odredio. Neke male crtice iz djetinjstva pokazuju tu Božju očinsku brigu i budnost nad mališem, kao i neke klice koje su mu bile duboko u dušu usađene i koje su se imale u cijelosti razviti da bi uzmogao izvesti nacrt što ga je Bog s njime imao.

Mali Alojzije imao je tri godine. U dvorištu je bila hrpa balvana na koju se uspeo. No, drva, budući da nisu bila čvrsto složena, odjednom su se stala rušti i Lojzek se počeo „voziti“ po balvanima. Tek što nije izgubio oko. Od povrede što ju je pritom dobio ostao mu je ožiljak koji je znao drugima pokazivati. Iako je povreda bila opasna, roditelji nisu tražili liječnika, već je majka uzela čistoga domaćeg platna, zamotala oko i bilo je dobro.

Konačno, mnogo je utjecao na razvoj dječakov duboki vjerski osjećaj samoga rodnog mjesta. Stepinci su bili usko povezani društvenim vezama sa svojim suseljanima. Kad je dječaku bilo četiri godine, nije još umio pravilno izgovoriti glas „r“. Jednoga dana dođe im u kuću neki lugar, opazi tu njegovu pogrešku, stavi mu pod jezik komadić tvrdoga kruha i stade ga vježbati pravilnu izgovoru. Za nekoliko dana mališ je ispravio svoj izgovor.

Nekako u isto vrijeme jednoć je skoro nastradao životom. Majka mu je ispekla pogačicu. Uzeo ju je i otišao u dvorište i počeo slasno jesti kad se najednom pred njim pojavi krmača i htjede mu ugrabiti kruh. Nije joj ga htio dati već ju je pokušao otjerati. No, krmača navali na njega, prevrne ga, i jakim zubima zgrabi čvrstu košuljicu od domaćeg platna i odvuče ga u svinjac, gdje i ostale svinje navale na njega. No, nikako im nije htio ustupiti svoj kruh. Sve ga je jače stiskao na prsima. Na sreću naiđe susjeda koja to spazi, te ga spasi od sigurne smrti. Krmača bi ga sigurno razderala jer ju je izazivao miris kruha koji joj on nije htio prepustiti. Tako se već u tom slučaju iskazala odlučna borbenost, čvrstoća i nepopustljivost.

Kao dječak rado je promatrao vrapce kako se vješto hvataju nožicama za košaru u koju je majka stavljala sir da se osuši. Pomalo su ga kljucali i tako se nedopušteno gostili. Lojzek otvori poklopac košare, priveže za nj konac, povuče ga i sve ih poklopi. Tada uze košaru, odnese je u sobu i pusti vrapčiće da po sobi lepršaju. Kad bi se tako dosta s njima pozabavio, pustio bi ih na slobodu. Pripovijedajući tu zgodu iz svog djetinjstva u Krašiću župnik primijeti: Nisam, naravski, onda ni slutio, koliko će mi veselje ta 'čeljad' pripraviti u Lepoglavi.
(Izvor: Benigar, A., Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Zagreb, 1993.)

Molitva za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca

Gospodine Bože, izvore svetosti i milosti,
blaženoga Alojzija, pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi
kao navjestitelj i branitelj istine
i kao hrabri svjedok vjernosti Crkvi.

Poslušan tvojoj Riječi
i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se za siromašne i obespravljene;
ostavio nam je divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe i ustrajnosti u trpljenju.

Ponizno te molimo
da nas obdariš svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš
među svece sveopće Crkve,
da bismo ga mogli još predanije slijediti
i uteći se njegovu moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.

Po njegovim molitvama jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen! 

misija / zagrebačka nadbiskupija