Baština 1369

Luka Vuco: Smije li se nekim medijima reći - Sramite se!

Luka Vuco: Smije li se nekim medijima reći - Sramite se!
FOTO Zvonimir Barišin / HANZA MEDIA

Hrvatski mediji na čelu s HTV- om su zaboravili da u svakom čovjeku postoji područje koje nije za svakoga.

Rekli bismo da ono pripada ljudskoj intimi. U prvom redu to se odnosi na sve što ima veze s ljudskom spolnošću. Friedrich Nietzshe je rekao, da sram postoji posvuda gdje postoji misterij. A sve ono što ima veze s nastankom ljudskog života krije određeni misterij. Prag koji čuva tu ljudsku intimu zove se sram ili stid.

Izlaganje ljudske spolnosti drugima se zove bestidnost ili besramnost. HRT svake večeri izlaže lijek za liječenje muške spolnosti i to na način koji je prešao prag pristojnosti. Dovodi gledatelje u neugodu. Sigmund Freud poznati psihoanalitičar je rekao, da je gubitak srama prvi znak slaboumnosti. Gdje postoji sram tamo je čast, jer sram priječi nečasnost, govore narodne izreke. Pogotovo se odnosi na žene. Već je davno stari historičar Herodot rekao, da s haljinom žena svlači i sram.

Njemačka poslovica glasi: Crvenilo srama najljepša boja. Posljedica gubitka srama u našim medijima dovodi do stravično brojnih besramnih uvreda na hrvatskim internetskim mrežama. Te uvrede su kaljuža koja pokazuje na kojoj se kulturnoj razini nalazi Hrvatska. A za to su krivi naši mediji koji ne poštuju prag srama. Kad se radi o nekom zločinu redakcija lijepo kaže da to nije za svačije oči, a naročito ne za mlade, što je pohvalno. Isto bi trebalo reći i kad se radi o bezobraznoj golotinji. U to spada objava pedofilskih skandala.

Konačno znamo da pedofilija nije normalno ponašanje čovjeka i da je shodno tome to duševna bolest. Svi oni koji kažu da je homoseksualnost normalno spolno ponašanje i nehotice podupiru pedofiliju. Ako se podrobno opisuju pedofilske dogodovštne i to stavlja na naslovne medijske stranice, onda je to besramnost prvog reda. To bi bilo jednako kad bi netko stavljao na stranice medija ono što kažu duševni bolesnici. Te besramnosti provaljuju prag srama tako da i sam čitatelj i gledatelj postane zagađen.

Narod bi rekao: Čega se pristojan čovjek srami objavljivanjem se budalaš ponosi. Staro moralno pravilo glasi da se ne smije čitati ni gledati nečasne sadržaje, jer onaj koji čita i gleda sramno postaje i sam takav. Ono što ulazi kroz oči ili uši pada na ljudsku dušu i niče te time čovjek postaje najčešće nečastan. Narodne izreke, stoljetna mudrost, složno govore da tamo gdje postoji sram postoji ljudska čast i plemenitost.

Mediji nemaju ulogu obavještavanja, nego i odgojnu službu, da ljude obogate plemenitošću.
Po čemu se razlikuju časni mediji od pornografije? Mediji čuvaju ljudsku sram koji čuva od upada u besramnost, a pornografija sram ruši. Kad se sruši sram tada je otvoren put za najgnjusnija postupanja i kriminal. Radi dobivanja gledateljstva mediji postaju sve više zaraženi besramnošću i tako kvare društvo. I onda se snebivaju kad se dožive zla, a sami ne shvaćaju da su i oni krivi za njih.

Kao što se na trgovačkim policama nalaze produkti koji ne odgovaraju svojim etiketama radi bolje prodaje, tako to biva i s medijima. Sram označava u ljudima unutarnju granicu prijelaza u grijeh ili krivnju ako netko ne prizna grijeh. Ozbiljni mediji pišu istinu i čuvaju se da tu istinu ne zamataju u besramne omote. Gubitkom vjere koja jedina pokazuje pravi bezgranični cilj života dostojan čovjeka, mnogi mediji vide u prolaznim užitcima koje daje ljudska spolnost cilj ljudskog života, što je uvod u propast određenog naroda i njegove kulture.

Po čemu se onda čovjek razlikuje od nižih bića? Upravo se to kod nas, nažalost, događa, da ono što priroda čuva sramežljivošću postaje iz dana u dan sve više obezvrijeđeno. Zašto izmišljati neku rodnu ideologiju kad je odvijeka ljudsku civilizaciju čuvala obitelj majke i oca, njihova šira rodbina ili rod te šira zajednica od roda koja čini pleme, a onda više plemena čini narod? Tko obezvrjeđuje obitelj podkapa temelje ljudskoga društva.

Piše Luka Vuco

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav uredništva portala Misija