Baština 560

Biskup Bogović: Ideja o Svehrvatskom grobu je narodna

Biskup Bogović: Ideja o Svehrvatskom grobu je narodna
Umirovljeni gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović / CROPIX

Povjesničar i umirovljeni gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović pokrenuo je inicijativu za osnivanje grobišta u kojem bi bile pohranjene kosti svih hrvatskih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, sada razasute u stotinama jama po Hrvatskoj i Sloveniji.

Nazvan "Svehrvatski grob - Groblje mira" bio bi izgrađen na Krbavskom polju, a mons. Bogović i ostali članovi inicijative smatraju da će se tako vratiti ljudsko dostojanstvo ljudima, vojnicima poražene vojske i civilima pobijenima bez dokazane krivnje i presude, za čiju sudbinu obitelji nikada nisu saznale.

- Ta ideja već prilično dugo živi u narodu, samo treba biti u tom smislu pismen da znadeš čitati narod i mnogi su je prepoznali. Mogu reći da sam jedan od njih. Kad sam krenuo s idejom Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, i u domovini i u hrvatskoj dijaspori više sam puta doživio da su mi ljudi zahvaljivali što sam pokrenuo ono što su oni odavna željeli. Tako je i u pitanju Svehrvatskog groba. Može se on zvati i drukčije, ali je bitno da onima koji su pobacani po hrvatskim i slovenskim jamama priznamo da su ljudi i da ih kao ljude pokopamo. Inicijativa ima dugu povijest a novo je da smo nedavno osnovali udrugu pod tim imenom. Među članovima Udruge su i neki članovi drugih sličnih udruga (Macelj, Hrvatski križni put). Uspostavit ćemo svoj portal, a vjerojatno i bilten. Nešto slično kao što smo imali za Crkvu hrvatskih mučenika, te ćemo prikupljati i sredstva za ostvarenje cilja, pa je otvoren i posebni račun u Hrvatskoj poštanskoj banci.

Nemamo popis žrtava

Zašto ime: Svehrvatski grob – Groblje mira?
- Ova ideja je pod imenom Svehrvatski grob već proširena u narodu i najbolje izražava misao da narod dobije mjesto na kojem će odavati poštovanje svim stradalima za koje se ne zna gdje su i kako su stradali. Prihvaćeno je da Svehrvatski grob bude na Krbavskom polju, podno Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, čija će blizina jamčiti dužan pijetet. Područje je u središtu Hrvatske, na neki način i u središtu hrvatske povijesti jer je na tom polju 9. rujna 1493. na prijelazu iz srednjeg u novi vijek u roku od nekoliko sati ubijeno oko 10 tisuća branitelja u poznatoj Krbavskoj bitci Hrvata i Turaka.

Želite da se svi koji su pobijeni krajem Drugog svjetskog rata i u poraću ekshumiraju i ponovno pokopaju?
- Pokopati čovjeka uvijek je bila civilizacijska i humana zadaća. Među djela milosrđa ubraja se i "pokopati mrtvoga". Prisjetimo se Antigone koja stradava jer je pokopala mrtvo tijelo svoga brata, sjetimo se Tobije iz Starog zavjeta, Prijama iz Odiseje koji kleči pred neprijateljem moleći da mu dadu tijelo ubijenog sina kako bi ga mogao pokopati. Na neki način i oni koji su satrveni kao uši i gnjide - tako su ih nazivali - kleče pred ovim naraštajem i mole da ih priznamo kao ljude i da ih ljudski sahranimo.

Svehrvatski grob je namijenjen zemnim ostacima žrtava kojima se ne može utvrditi identitet. Ako je identitet poznat, jasno je da takva žrtva treba biti pokopana u obiteljskom grobu. Dok se ne riješi mjesto pokapanja neidentificiranih žrtava, ne mogu se ni pokrenuti iskapanja u velikim masovnim grobištima. Već na početku rada Saborske komisije za ratne žrtve (1992.- 2001.) istaknut je problem pohrane posmrtnih ostataka ekshumiranih žrtava.

Nekoliko primjera: kosti iz Markovića jame kraj Trilja odvezene su i pospremljene u kontejneru pored splitskog KBC-a. DNK analiza nije provedena jer je postupak preskup. Netko je predložio da se odvezu u Jasenovac. To je uznemirilo rodbinu pa su prevezli 2001. sanduke na groblje u Dobranju i ondje ih pokopali. Sličnu priču pričao mi je Andrija Hebrang nakon iskapanja u Macelju: kosti su završile u vrećama za smeće na tavanu bolnice dok nije na sličan način nađeno rješenje. Piše mi vlč. Pavao Crnjac da su u Zagreb stigli zemni ostaci hrvatskih vojnika koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu u Rusiji. Čekaju još i danas da im se nađe mjesto za ukop.

U kojoj je fazi projekt popisivanja?
- Do danas nemamo popis žrtava Drugog svjetskog rata, ne onih koji su u prolazu ovdje stradali, nego onih koji su imali svoje obitelji i prijatelje. Poslijeratna komunistička vlast pravila je popise žrtava, ali je jednu vrstu žrtava ispuštala - one koji su poginuli od partizanske ruke. Znademo za terminologiju uvezenu iz Rusije: oni koji se protive revoluciji nisu ljudi nego gnjide, uši i štakori. Budući da nisu ljudi, ne mogu biti na popisu ljudskih žrtava. Naređeno je također uništavanje vojnih grobalja "neprijateljske vojske", što je dosljedno provedeno. Svi su trebali biti izbrisani iz memorije naroda, pa čak iz memorije njihovih najbližih. Tako je nekoliko stotina tisuća ostalo nepopisano. Nisu to samo Hrvati, ali su Hrvati u toj skupini veoma brojni.

Spašavanje dostojanstva

Kako se prema tome postavila država?
- Čim je uspostavljena samostalna hrvatska država, radilo se na tome da se i izbrisani s popisa uvrste među žrtve. Osnovana je spomenuta Komisija za žrtve rata koja je dobila među ostalim i zadaću popisa žrtava. Započeta je i ekshumacija neupisanih žrtava i dolično ih se pokapalo; priznalo im se javno njihovo ljudsko dostojanstvo. Nažalost, kada je 2000. godine došla na vlast koalicija predvođena SDP-om, Komisija je ukinuta a da nije dovršila planirani posao. U vrijeme HDZ-ove vlade dokinuta Komisija nije uspostavljena.

Ipak je Andriji Hebrangu uspjelo progurati u Saboru osnivanje Ureda za istraživanje komunističkih zločina koji je trebao bar djelomično preuzeti zadaću ukinute Komisije. Ured nije pravo ni zaživio i već ga je nova Vlada ukinula. I kome je povjerila posao? Ministarstvu branitelja, odnosno jednom odjelu koji se zove: Uprava za zatočene i nestale. I samo naziv "žrtva" je nestalo, a posao je povjeren ustanovi koja se ne bavi vremenom stradanja žrtava. Na čelo Uprave dolazi ni manje ni više nego (bivši) udbaš.

Jeste li zadovoljni kako su državne službe do sada obavljale ekshumaciju tih osoba?
- Što se tiče brzine otkrivanja, ekshumacije i sahranjivanja, posao ovim tempom neće biti odrađen ni do sudnjega dana poslije podne. Ali odgovorni za to ne sjede u Upravi za zatočene i nestale nego u Vladi i Saboru. Treba obnoviti ukinutu Komisiju, osnovati istraživački centar kao onaj za istraživanje Domovinskog rata. Ne mislimo da je dovoljno da samo upiremo prstom što drugi treba raditi. I mi ćemo se prihvatiti posla kao što smo se prihvatili kad je građena Crkva hrvatskih mučenika.

Bojite li se da će vas optužiti za reviziju povijesti ako tvrdite da su to žrtve osvete komunističkog režima?
- Računam s time da će me netko i dalje optuživati. Loše radi onaj koji se nije u stanju nikome zamjeriti. Ovdje se ne radi o stvarima koje mogu biti ovakve ili onakve: je li lopta prešla crtu ili nije. Riječ je o spašavanju ljudskog dostojanstva. Nitko, baš nitko, nema pravo u ime ikakve ideologije ili revolucije bilo kojemu čovjeku oduzeti ljudsko dostojanstvo i svesti ga na štetočinu. Kolikim je ljudima oduzeto pravo na ime "čovjek" i nečovječno se s njima postupalo! Smijemo li mi danas jednostavno okrenuti stranicu i "gledati u budućnost"? Ne smijemo! I to zbog dostojanstva svakog čovjeka, ne izuzimajući ni Hrvate.



Piše Damir Šarac