Baština 786

Miroslav Ćatipović: Znanost nema apsolutne odgovore

Miroslav Ćatipović: Znanost nema apsolutne odgovore
ILUSTRACIJA

Raspad na molekule i atome sudbina je koja očekuje čovjeka, ali i svemir. Kao što se raspada forma tijela, tako će se raspasti i forma svemira. Kao što život postaje sve brži, tako se ubrzava i širenje svemira, dok se sve galaksije, zvijezde i planeti toliko ne udalje jedno od drugog, te postane potpuno mračan. No, mrak još nije kraj. U mraku, kao u grobu, smrt se nastavlja. Svaka stanica tijela se raspada i atomi dijele jedan od drugoga, baš kao što će se svi atomi svemira udaljiti jedan od drugog na beskonačnu udaljenost. To je “hladna smrt svemira“.

Pokušajmo sada iz te kristalno jasne perspektive smrti čovjeka i svemira sagledati život. Je li znanstveno tumačenje vjerodostojno? Bjelodano je da znanost ne može odgovoriti na sva pitanja. Može li se vjerovati da netko, tko ne poznaje početak, poznaje kraj? Može li netko, tko ne zna što je vrijeme, sve tumačiti u kontekstu vremena? Znanost ne može objasniti vrijeme, jer vrijeme ne postoji odvojeno od prostora, pa je tako i nastalo zajedno s njim.

Ono što mjerimo kao prostor samo je udaljenost između dvije točke koje su nekoć bile jedna, a ono što mjerimo kao vrijeme samo je slijed događaja u tom prostoru. Bilo da to vrijeme nazivamo 'dan', kada Zemlja jedanput zarotira oko svoje osi, ili koristimo cezijev sat koji ima 9,2 milijarde perioda zračenja unutar nečega što se naziva 'sekunda'.

Znanost ne može objasniti kako iz kaosa nastaje smisao. Sve u prirodi teži povećanju entropije, termodinamičkoj veličini koja označava da sistemi spontano prelaze u stanja veće neuređenosti i nije moguć obrat strijele vremena u makroskopskim sustavima, iako to slijedi iz fizikalnih jednadžbi. Posljedično tome, većina kratkotrajnih struja koje prolaze kroz dendrite moždanih stanica - neurona, za znanost je kaotična, i smislenost se ne može objasniti.

Znanost ne zna objasniti pojavu života od nežive materije, niti šifru koja u konačnici determinira i intelekt, a sama nije proizvod intelekta već slučaja. Mogli bismo ovako nabrajati danima. Sigurno je da će znanost odgovoriti na mnoga za sada neodgovorena pitanja, međutim na gore postavljena pitanja znanost ne može odgovoriti bez da zaniječe samu sebe. Naime iz znanstvenih postulata proizlazi nemogućnost odgovora, inače bi se znanost samodokinula. Ne može se prirodnim zakonima objasniti nešto, kada iz prirodnih zakona slijedi da se oni u tom području dokidaju.

Tako je u gore navedenim slučajevima, npr. kod Velikog praska, gdje se ne mogu proučavati prva zbivanja u periodu kraćem od Planckova vremena i dimenzije prvobitnog prostora kraćem od Planckove duljine (Planckova duljina:1,616x10¯³⁵m, je udaljenost koju foton brzinom svjetlosti prijeđe u Planckovom vremenu: 5,391x10¯⁴⁴s).

Uz ova postavljena pitanja i mnogo sličnih koja bi se još mogla postaviti, trebali bismo zaključiti da znanost nema vjerodostojne odgovore. No to ne znači da je znanost nepotrebna ili suvišna. Njezina je uloga iznimno važna u današnjem svijetu, jer znanost je ta koja postavlja najviše pitanja i nastoji pronaći odgovore.

Problem nastaje kada se ljudskom razumu dostupni odgovori počnu uvažavati kao konačne istine. Povijest znanosti, međutim, pokazuje upravo suprotno. Odgovori koje imamo samo su parcijalni i na razini trenutnih mogućnosti istraživanja i razumijevanja. Newtonovi zakoni su gotovo savršen opis materijalnog svijeta, ali oni nam ništa ne govore o stvarnim uzrocima. Iako su dovoljno precizni za proračun putanja aviona, ili raketa, čak i svemirskih brodova, oni nisu apsolutno točni. Zadovoljavamo se onim što imamo, odgovorima do kojih je znanost trenutno došla. Odatle prelazimo na nova pitanja i tako se polako približavamo istini.

No, jedan od problema znanosti je spomenuta nemogućnost apsolutnih odgovora, odnosno apsolutnog znanja. Takvo bi znanje podrazumijevalo stvaranje novog, ali identičnog svemira kakav je naš. Bez obzira na hipoteze o multisvemiru - stvaranju jednog svemira iz drugog, polazna točka uvijek mora biti “ex nihilo“. Stoga odgovor podrazumijeva napuštanje svemira, dolazak u apsolutno “ništa“ i tvorbu novog svemira “ni iz čega“.

Nadalje, podrazumijeva usporavanje vremena u našem svemiru, kako bi novi svemir mogao “sustići“ ovaj u razvoju, a da bi ga iz našeg mogli mjeriti i opažati. Također, uza sve probleme treba još i ubrzati svjetlost, eda bi u “realnom vremenu“ mogli pratiti zbivanja u “novom“ svemiru.

Jedino se eksperimentalno potvrđena teorija može smatrati pravovaljanom, a sâmo matematičko postuliranje nema nikakva smisla. Dovoljno se npr. prisjetiti kako matematički jednadžba strijele vremena bez problema može biti okrenuta u suprotnom pravcu. To se u realnosti, međutim, ne događa. Uspješno proveden eksperiment znači stvaranje novog svemira i potvrđen je možda u trenutku kada iz tog svemira stigne slika “novih ljudi“. Tada zapravo vidimo same sebe u tom novom svemiru, upravo u trenutku dok ovo čitamo.

Stvoritelj tog svemira s pravom će se moći nazvati Stvoriteljem ili Bogom. Upravo tako nazivamo onoga tko nas sada gleda i vidi svoju sliku!!!
Tada reče Bog: 'Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju!' - Post 1,26.
Tvrditi, bez mogućnosti ponavljanja onoga što tvrdimo, nije znanost!

Mora se dati za pravo onima koji tvrde da Bog ne postoji, dapače, uvažavati i poštovati takav stav, ali samo kao privatan. Oni pak, koji tvrde da znanstveno pobijaju Božje postojanje su - šarlatani. Kao uostalom i oni, koji tvrde da znanstveno mogu to postojanje dokazati. Jedna stvar je detektirati postojeći zakon, razumjeti procese i na osnovu njih manipulirati već postojećim sadržajima. Posve je drugo postaviti nove, do sada u prirodi nepostojeće zakone, i na temelju njih proizvesti sasvim novi sadržaj.

Piše Miroslav Ćatipović