Baština 574

Prof. dr. Pavuša Vežić: Ninski Sveti Križ je iz 11. stoljeća

Prof. dr. Pavuša Vežić: Ninski Sveti Križ je iz 11. stoljeća
Engleski arhitekt Jackson je Sv. Križ u Ninu nazvao "najmanjom katedralom na svijetu"

Predstavljajući novu knjigu prof. dr. Pavuše Vežića "Dvije memorije križnog tlocrta – Sv. Vid u Zadru i Sv. Križ u Ninu", prof. dr. Emil Hilje je svog dugogodišnjeg kolegu i prijatelja, u namjeri da istakne njegov doprinos zadarskoj kulturi, stavio uz bok biskupa Donata i akademika Ive Petriciolija, kao jednog od najvažnijih ljudi u bogatoj povijesti Zadra. Takav kompliment prof. Hilje je potkrijepio, kako je rekao, Vežićevim grandioznim opusom od sedam knjiga i 120 znanstvenih članaka, gotovo u potpunosti posvećenih Zadru i zadarskom području.

Profesor Vežić će 2017. pamtiti kroz tri okrugle obljetnice: 50 godina profesionalnog rada, 60 godina zadarskog studija povijesti umjetnosti i 70 godina života. U tih 50 godina rada prof. Vežić je "odradio" dvije izvanserijske karijere: 31 godinu kao konzervator u Zavodu za zaštitu spomenika u Zadru te 19 godina kao nastavnik i znanstvenik na Sveučilištu u Zadru.

Profesor Pavuša Vežić (1947.) rođen je u Makarskoj, no 1962. godine, nakon velikog zemljotresa, obitelj se preselila na Rijeku, gdje je Pavuša pohađao srednju građevinsku školu arhitektonskog smjera. Kao mladi tehničar u potrazi za poslom 1968. godine je došao u Zadar i započeo raditi u Zavodu za zaštitu spomenika. Istovremeno na Filozofskom fakultetu upisao je redoviti studij Povijesti umjetnosti i Filozofije.

Odmak od matrice

Razgovor smo započeli o njegovoj posljednjoj, ali zasigurno ne i zadnjoj knjizi, u kojoj piše o dvije "le chiese sorelle", poznatom Sv. Križu u Ninu i gotovo nepoznatom Sv. Vidu u Zadru koji je u potpunosti srušen u drugoj polovici 19. stoljeća. Profesor Vežić u knjizi definitivno utvrđuje da se radi o dvjema identičnim građevinama nastalim prema istom projektu te, što je posebno važno, pomiče granicu njihovog nastanka iz 9. u 11. stoljeće. Vežićeva argumentacija time se bitno odmiče od dosadašnjih historiografskih interpretacija vremena gradnje Sv. Križa u Ninu, njegove uloge u povijesnom kontekstu hrvatskih vladara, ali i njegove navodne arhitektonske "unikatnosti".

Što vas je navelo na pisanje knjige o Sv. Križu i Sv. Vidu?
- Dvije stvari. U prvom redu na jednoj višoj razini htio sam ukazati na važnost tih dviju građevina. Naime, vjerujem da su crkvice sv. Križa u Ninu i Sv. Vida u Zadru identične, odnosno da je tu riječ o jednom projektu izvedenom na dva mjesta. Takva praksa nije strana na ovim prostorima. U ranom srednjem vijeku na dalmatinskom prostoru imate primjere šesterolisnih crkava, u ranoj romanici se pojavljuju romanički trikonhosi. Sve su to srodne građevine, isti ili jako slični projekti umnoženi na više mjesta.

Sličnost Sv. Vida i Sv. Križa već je primijećena u literaturi. Vi sada dokazujete da ta sličnost nije slučajna, nego da se radi o jednom te istom projektu izvedenom na dva mjesta?
- Do sada se o njihovoj sličnosti govorilo na razini forme, ali sličnosti su još izraženije kad se upustite u analizu strukture i konstrukcije. Tada zapravo shvatite da se radi u identičnom projektu. O njihovoj sličnosti pisao je Bianchi, jedan od rijetkih koji je imao priliku vidjeti crkvicu Sv. Vida koja je potpuno srušena 1877. godine. Nalazila se na mjestu sadašnje zgrade bivšega Zavoda za urbanizam, u ulici Braće Vranjanina, na poluotoku. Bianchi ju je detaljno opisao, a prije njega o Sv. Vidu pisao je Ivan Kukuljević Sakcinski.

Ja sam uspio na katastarskom planu iz 20-ih godina 19. stoljeća pronaći mjesto na kome se vidi djelomično ucrtan obris Sv. Vida. To je jedini grafički dokument o prostornoj lokaciji te crkve i posve nova kategorija povijesnog izvora za nju. No, ključan dokaz njenog izgleda je crtež zadarskoga konzervatora Giovannija Smiricha nastao 1877., dakle neposredno prije nego što je crkva srušena. Da tog crteža nema, ne bi znali da su Sv. Vid i Sv. Križ i formalno istovjetne građevine.

Slijepe arkade

Naveli ste dvije stvari koje su vas potaknule na pisanje knjige, što je bila druga?
- U 11. stoljeću, vremenu nastanka obje crkve, Zadar je, nakon propasti Ravene u 8. stoljeću, glavni grad u sklopu bizantske Dalmacije. U Zadru se, kao gradu na granici, prožima bizantska tradicija sa zapadnom, Rimskom crkvom. To je vrijeme kada se unutar zapadne Crkve reformira liturgija i kada se kroz liturgijski obred definira novi okvir kultnih mjesta u crkvi. S druge strane, to je vrijeme još uvijek snažnoga bizantskog utjecaja u arhitekturi. Sv. Križ i Sv. Vid predstavljaju duh tog vremena. Sve nam to govori o suradnji bizantskih gradova u Dalmaciji toga vremena s hrvatskim gradovima u zaleđu, s hrvatskom državom i biskupijom, a u Ninu bijaše sjedište te biskupije.

Hrvatska historiografija dosad je sv. Križ datirala u 9. stoljeće, no vi godinu nastanka pomičete za dva stoljeća unaprijed, odnosno u 11. stoljeće. Zašto?
- Naša historiografija je dugo bila opterećena raznim datumima koji su na krivi način interpretirali vrijeme nastanka. Mislim da je 11. stoljeće neupitno. Na to je upozorio profesor Ivo Petricioli davno prije mene. To nam govori kamena plastika u Sv. Križu, nadvratnik s natpisom koji je stilski bliži romanici, a natpis, osim toga, sadrži ime hrvatskoga župana Godičaja i grafem za slavenski glas "č". Paleografi taj grafem ne nalaze prije 11. stoljeća.

Također, crkvica ima kupolu sa slijepim arkadama. Postoji niz sličnih građevina s takvim elementom, ali ni jedna od njih nije nastala prije 11. stoljeća. Hrvatski župan Godičaj bio je vjerojatno naručitelj ili mecena Sv. Križa. Stoga je ona vezana uz institut vlasti i koristi se kao dvorska kapela. Ne, dakle, kao kraljevska kapela, nego kapela lokalne vlasti. Za Mlećane je ona kapela lokalnog kneza. No, za crkvu Sv. Vida ne znamo naručitelja. Znamo tek da je kasnije koristio ceh zadarskih postolara.

Ako su crkve Sv. Križa i Sv. Vida iste, možemo li govoriti o autoru projekta, o arhitektu koji ih je osmislio?
- Ime autora ne znamo, ali se može govoriti o autorstvu u smislu arhitektonskog ateljea ili arhitektonske radionice. Projekti su sigurno morali postojati, neki crteži, ali i radionica s grupom zidara koje je netko morao predvoditi.
Možemo li govoriti o hrvatskim "arhitektonskim radionicama" ili je moguće da se radi o arhitektonskom importu iz, primjerice, Venecije?
- Nisam siguran. Može se govoriti o importu inspiracije. Crkva u Ninu posvećena je kultu Sv. Križa koji se javlja u 4. stoljeću. Moguće je da je crkvica i imala relikviju svetog križa. U Zadru je crkvica memorija sv. Vida čiji se kult njeguje od 6. stoljeća. Slične memorije križnog tlocrta tada već postoje u Raveni, kao što je memorija sv. Lovre, a dvije su takve bile i u Puli.

Zna li se koja je crkva prije izgrađena, ona u Zadru ili ona u Ninu?
- U to vrijeme, kao i danas, metropola je zračila prema periferiji. Vjerojatno je najprije izgrađena crkvica u Zadru, a tek potom ona u Ninu, posvećena svetom križu. To nam govori i o povezanosti zadarske i ninske Crkve. Nin je naime tada glavni grad hrvatske države, a Zadar bizantske Dalmacije, ali to ih ne ograničava u kulturnoj i drugoj razmjeni. Umjetne granice u životu ne vrijede puno. Život ih demantira, jer ljudi su prije i poslije međa uhodano živjeli s jedne i druge strane granice.

Adriobizantski krug

Kako biste stilski definirali te crkvice? Kojoj umjetnosti one zapravo pripadaju?
- Obje memorije, i Sv. Križ i Sv. Vid, pripadaju adriobizantskom umjetničkom krugu, kako ga je nazvao Eynar Dyggve. To je kultura u kojoj se prožima kršćanska umjetnost u jadranskom bazenu, dakle u sebi objedinjuje istočne i zapadne utjecaje. Oni su karakteristični za jadranski kulturni krug i posjeduju svoje specifičnosti u odnosu na egejski ili carigradski krug kao i onaj franački.

Adriobizantska umjetnost je nastajala i živjela u prožimanjima te predstavlja svojevrsni umjetnički entitet koji na ovim prostorima ima svoj kontinuitet, od predromanike do gotike na Jadranu. Sv. Križ i Sv. Vid povezuje umjetnost Istoka i Zapada. Istoj toj umjetnosti pripada i Sv. Donat, koji rječito govori o bizantskoj i karolinškoj crkvenoj tradiciji, pa crkva Stomorica, Sv. Krševan na Kolovarama, Sv. Trojica na splitskom Poljudu, Sv. Marija u Trogiru... Ta se umjetnost logično širi iz bizantskih gradova u na prostor hrvatske države pa takvih spomenika, odnosno crkvica, imamo i na području Pridrage, Kašića, Škabrnje...

Jesu li do danas sačuvani ikakvi materijalni ostaci zadarskog sv. Vida, možda neki kameni ulomak ili element kamene plastike?
- Bojim se da nije. Zapravo se ne zna da je išta sačuvano. Relikvijar ruke svetog Vida čuva se u SICU, sačuvan je Smirichev crtež, katastarski položaj crkve i pojedinačni opisi crkve pisaca iz 19. stoljeća. No to ne znači da ne postoji i neki materijalni ostatak u nekom lapidariju, ali nam još uvijek nije poznat.

Engleski arhitekt Jackson je Sv. Križ nazvao "najmanjom katedralom na svijetu", Mladen Pejaković je u njezinoj arhitektonskoj logici otkrio sunčev kalendar... Je li Sv. Križ uistinu po tome jedinstven?
- Mislim da u tim stvarima ne treba pretjerivati. Pejaković je analizirajući gradnju Sv. Križa pronašao brojne podudarnosti s kretanjem sunca, lokalnim kalendarom svetaca, Anselmom i Marcelom. Bio sam prijatelj s Mladenom i često smo razgovarali o Sv. Križu. On je njegovom istraživanju pristupao na jedan, a ja na drugi način, ali smo obojica različitim metodama utvrdila iste anomalije kod crkvice.

Njegovo i moje istraživanje se poklopilo, no, ponavljam, u tim se stvarima ne treba pretjerivati. Naime, ta upisanost sunčevog kalendara i drugih astronomskih elemenata u arhitekturu crkve prisutna je i kod drugih crkava. Ljudi koji su gradili te male hramove bili su toga itekako svjesni. U to vrijeme se ne može graditi "kuća Božja" bez ideja kosmosa, kalendara i drevnih orara. Hramovi su oduvijek predstavljali koncentraciju znanja i umijeća građenja i arhitekture jedne sredine. Arhitektura je za njih najviši hram ljudskog uma.

Konzervatorsku karijeru dugu 31 godinu započeli ste obnovom Sv. Križa, a završili obnovom crkvice Sv. Nikole, također u Ninu. U knjizi ste dosta prostora posvetili toj prvoj konzervatorskoj obnovi Sv. Križa. Zašto?
- Želio sam afirmirati konzervatorske radove koji nikad do sada nisu bili objavljeni kao izvještaj. Zato sam u knjigu uvrstio crteže, ali i sve faze provedenih istražnih radova i projekte obnove koji je vodila moja mentorica, prof. Ksenija Radulić. Ona i prof. Petricioli su bili moji učitelji.

Nije sve u UNESCO-u

Pola stoljeća, cijelu profesionalnu karijeru konzervatora i sveučilišnog nastavnika, posvetili ste gotovo isključivo Zadru i zadarskim temama. Nije vam to bilo dosadno?
- Kad me to pitate, automatski mi na pamet padaju dvije osobe, bez ikakve namjere da se s njima uspoređujem. Jedan je Immanuel Kant, koji je cijeli svoj život proveo u rodnom gradu i u njemu napisao cijeli svoj opus, a drugi je akademik Branko Fučić, koji se cijeli život bavio Istrom. Jednom je rekao da, iako se cijeli život bavi Istrom, još puno toga ne razumije. Isto mogu reći i za sebe. Svako znanje otvara prostore neznanja. Otkriva koliko ne znate. Moja profesorica iz filozofije Marija Brida nam je znala reći: "Na nama filozofima nije da odgovorimo na pitanja, nego da postavljamo nova."

Zadarskom baštinom se bavim s velikom ljubavlju i mogu slobodno reći da je Zadar moj grad. Zadar je uistinu impresivan grad. Jedan član Mletačkog senata je svojedobno rekao, ako želimo gospodariti pomorskim putovima na Jadranu, moramo imati Zadar. Zadar je tisuću godina bio glavni grad Dalmacije. Zadarsko kulturno nasljeđe i proizvodnja uzor je mnogim umjetničkim i kulturnim fenomenima u Dalmaciji. Zadar je bio generator umjetnosti i kulture u Dalmaciji sve do 1922., odnosno Rapalskog ugovora i pripajanja Kraljevini Italiji. Tek nakon tog teritorijalnog odvajanja, tog političkog oduzimanja Zadra od Hrvatske, Split postaje glavni grad Dalmacije.

Dvadeseto stoljeće je inače bilo maćehinsko prema Zadru. Nakon što je gurnut pod okrilje Italije, mnogi ovdašnji ljudi, porijeklom čak Talijani, kao obitelj profesora Petriciolija koja je u Zadru od 16. stoljeća, seli na Ugljan, u Preko, kako bi ostali u Hrvatskoj. Potom dolazi Drugi svjetski rat, pad Italije i dolazak Nijemaca, što nas dovodi do savezničkog bombardiranja koje Zadar pretvara u hrvatski Dresden, najvećeg invalida tog svjetskog sukoba na ovim prostorima. Bombardiranja stvaraju novi egzodus, jer se u takvom gradu nije moglo živjeti. Potom dolazi nova, jugoslavenska država, i slijedi novi val egzodusa. Slično se događa u vrijeme i nakon Domovinskog rata. U svim tim promjenama Zadar je zadržao jako malo domicilnog stanovništva. U grad dolaze ljudi koji nemaju gradsku kulturu življenja. Treba proći najmanje 40-ak godina da ti ljudi iz Kotara ili otoka postanu ljudi urbane kulture. U svim tim povijesnim lomovima Zadar je mnogo izgubio i na spomenicima kulture

Zadar je nedavno uvršten na listu UNESCO-a. Velikim dijelom i vašom zaslugom kao konzervatora i znanstvenika koji je obnavljao ali i pisao o bedemima, Sv. Donatu, katedrali, espiskopalnom kompelsku, Sv. Frani, Sv. Krševanu, krstionici, Citadeli, kućama Nassi, Grisogono... Što vama znači UNESCO-ovo priznanje?
- Nisam protivnik liste, ali mi osobno ne znači mnogo. UNESCO-va zaštita podrazumijeva obvezu vlasnika na bolje čuvanje i održavanje spomenika, na generalno bolji odnos i veće poštovanje prema spomeniku kulture. Zadarske zidine u tom kontekstu tek trebaju do kraja biti istražene i prezentirane u skladu sa standardima i vrijednostima UNESCO-a. Naime, značajan dio zidina još čeka da budu primjereno arheološki istražen, konzervatorski zbrinut i javnosti prezentiran.

Opasnosti turizma

Nedavno ste pisali o komercijalizaciji spomenika koji su sve više izloženi kriterijima tržišta. Zanemaruje se njihova kulturna vrijednost, u njima se vidi samo mogućnost monetizacije...
- Spomenici su postali roba na tržištu, što ih narušava. Najbolje se to ogleda na primjerima dalmatinskih gradova i u kojoj mjeri sirovi turizam isključuje tradicionalnu kulturu življenja. Dovoljno je nakon ovog našeg razgovora, a još ni večer nije, prošetati po Zadru pa će vam biti jasno o čemu govorim. Dalmatinski gradovi su postali pusti. Pogrešna koncepcija ekonomskog razvoja kroz turizam koji je domininantan u odnosu na druge djelatnosti, ugrozio je kvalitetu življenja u našim gradovima sačuvanu kroz povijest. Tu je i pitanje profita. Koliko nam se Dubrovniku, Splitu, Šibeniku ili Zadru vratilo od kruzera, aviona, autobusa i apartmana s turistima, u komunalno uređenje tih gradova kojima je već oduzet tradicionalni način života.

Gradovi su nam na pola godine postali turističke košnice u kojima se ne da ugodno živjeti, a druga polovina godine je postala otužna zbog pustoši grada. Prije su cijeli gradovi bili trgovački centri, šetalo se od ulice do ulice, obilazilo od kantuna do kantuna, a sada je trgovina,tako važna funkcija grada, dislocirana na obode gradova u trgovačke centre. Prije su građani bili sugrađani, u tom su suživotu proživljavali svoje živote. Imali ste susjede,imali ste susrete sa svojim sugrađanima, a sada su nam te "supernove" oduzele kvalitetu takvog života. Sumnjam da se to ne može nadoknaditi te bojim da neće tako skoro. Od svega toga netko ima profit i velike uskogrudne koristi.

EU fondovi ne smiju biti glavni

Koliko sam shvatio, imate rezerve prema europskim fondovima iz kojih se sve više želi povući novaca za obnovu baštine, jer su javni proračuni, državni i lokalni, ispražnjeni. Kako odgovoriti visokim obvezama zaštite ako nemate dovoljno sredstava?
- Načelno nisam protivnik europskih fondova, ali kad je u pitanju obnova spomenika, ne znam koliko oni pomažu a koliko odmažu. Mislim da bi lokalna sredina trebala moći održavati spomenike i mimo fondova. Fondovi bi tu trebali biti pomoć, a glavna sredstva bi trebala osigurati država i lokalna zajednica. Naime, u tim fondovima ima nešto nasilno. Nametnuti su vam rokovi i sankcije u stilu, ako ne izvršite posao u određenom roku, vraćate nam novac. Sa spomenikom ne možete tako razgovarati. Spomenici trebaju svo vrijeme potrebno za njegov oporavak i obnovu.

Da se poslužim medicinskom metaforom, spomeniku je najprije potrebna temeljita dijagnoza pa tek onda terapija koja traje duže ili kraće. I terapiju treba provesti u cijelosti jer bez toga "pacijent" neće ozdraviti. A to znači temeljito ga istražiti, temeljito dokumentirati, potom izraditi projekt sanacije, pa projekt korištenja i tek onda krenuti u njegovu obnovu. Ako imate puno novca kojeg morate utrošiti u kratkom vremenu, to može dovesti do tragičnih posljedica. Primjer jedne takve obnove u kojoj se trčalo za vremenom je utvrda Sv. Mihovila u Šibeniku. Ona je najprije stradale u obnovi kada joj je razoreno cijelo podzemlje, ali i u sadašnjoj namjeni koja je zamišljena preambiciozno. Utvrda je s tom predimenzioniranom pozornicom koja potpuno zaklanja spomenik postala žrtva namjene. Naime, spomenik se ne smije prilagođavati namjeni nego namjena spomeniku, u njegovim granicama i kapacitetima.

Piše Ivica Nevešćanin
Snimio Luka Gerlanc

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.