Baština 643

Don Tomislav Čubelić: Noć, puno svijeta, hrane... To nije Božić!

Don Tomislav Čubelić: Noć, puno svijeta, hrane... To nije Božić!
Splitski katedralni župnik don Tomislav Čubelić / CROPIX

...ne mislim nešto loše o tome. Ipak, to Božić nije. U Božiću nije riječ o običajima, nego o Bogu koji postaje čovjekom. Susret s Božićem uvijek iznova poziva nas da pogledamo u dubinu zbog čega se Bog uopće odvažio doći k nama. I koji je njegov razlog. Mi ga sami ne bismo mogli domisliti. Bog je postao čovjek da se mijenjamo, da bivamo drukčiji, i to po njegovu kriteriju, kaže don Tomislav Čubelić

Iako vjerni svojim župama, dobar dio vjernika voli velike blagdane, poput Božića i Uskrsa, proslaviti baš u katedrali, mjestu koje možda najbolje svjedoči o dugoj tradiciji i vjernosti splitskog puka katoličkoj Crkvi. Katedrala svetoga Dujma, gdje će božićna misna slavlja predvoditi nadbiskup Marin Barišić, ovih će dana biti puna, a proslava najradosnijeg katoličkog blagdana izvrstan je povod za razgovor s prvim čovjekom katedrale, župnikom don Tomislavom Čubelićem.

Don Tomislav je među pukom poznat kao čovjek od istine, vrstan pripovjedač, pa se na misama njegove propovijedi često bilježe, čak i snimaju, pa poslije razmatraju. Duboko se može razmišljati i nad riječima koje je uputio nama u ovom intervjuu, a kako suvremeni čovjek razmišlja o Božiću, pitanje je na koje smo prvo pokušali pronaći odgovor.

- Noć, puno svijeta, puno hrane, običaji i tradicija. To nije Božić. I to nije Bog. To jesu ili mogu biti naši običaji. Ne mislim nešto loše o tome. Ipak, to Božić nije. U Božiću nije riječ o običajima, nego o Bogu koji postaje čovjekom. Susret s Božićem uvijek iznova poziva nas da pogledamo u dubinu zbog čega se Bog uopće odvažio doći k nama. I koji je njegov razlog. Mi ga sami ne bismo mogli domisliti. Bog je postao čovjek da se mijenjamo, da bivamo drukčiji, i to po njegovu kriteriju. Svijet Isusovo rođenje smješta u ozračje uspavanosti. Osim toga, svijet lako precijeni stvari i lako podcijeni život. Svoj život smo zatrpali stvarima. Bog postaje čovjek da spasi život, a ne stvari.

U suvremenom svijetu Božić je u velikoj mjeri srozan na vjerske osjećaje, na vjerske uspomene, na vjerski folklor i na vjersko konzumiranje - od kojega redovito najviše profitiraju ne-vjerski potrošači, sa svojim ne-vjerskim nakanama i ambicijama. Priznajmo - to Bog nije. I ne treba nam takav. Ne mislim reći da je Isus Krist promašio. Naprotiv, ima ljudi kojima je on mjerilo kroz život, koji su se kroz zornice drukčije pripremali. Božić nam otkriva Boga koji je čovjeku prišao na samom dnu njegove ugrožene egzistencije, i to u štali. Ljudi s dna ljudske egzistencije su na velika vrata pozvani i vrednovani od Krista, i to siromašni, bolesni, nemoćni, prognani.

Sveti Dujam zaštitnik je grada Splita, no ne može se izbjeći dojam kako ga se Splićani sjete uglavnom jednom godišnje, o njegovom blagdanu i Danu grada...
- Nema sumnje da je zaštitnik grada Splita, sv. Dujam, prepoznatljiv u svome gradu. Svjedok i mučenik. Čovjek vjere čije je mučeništvo izraslo iz nevolje, iz patnje, ali nošeno vjerom u Boga. Kad je došlo stani pani - pala je glava, a riječ i poštenje ostali. Svjedočanstvo vjere je neupitno. Možda su nama, suvremenim ljudima, upitni i glava i riječ. Dujam je oblikovao svoj karakter. Ne ubija nikoga, nije ucvilio nikoga, nije ražalostio nikoga, nije oteo kruh nikome, jest dao, nije prezirao ni mrzio, jest volio ljude, jest vjerovao u Boga i dao je život radi Boga.

To je Dujam. Kroz takav život ga vrednujmo. Ako govorimo o pobožnosti sv. Dujmu, euharistijska slavlja u katedrali na njegov dan su vrlo dobro posjećeni. Dojam je da su ljudi najmanje pobožni svecima mučenicima. To je zahtjevno, teško. Sve daruju, a ništa ne traže. Od takvog svjedočanstva uzmičemo, iako je svjedok mučenik najuvjerljiviji.

Često ističete kako je molitva važna. Pored svih nevolja i tjeskoba modernoga čovjeka, za što moliti, odakle početi?
- Čovjek vjere pozvan je da svoju pobožnost i molitvu ne veže samo za zdravlje (i to treba), ali to nije sve. Zašto ne bismo molili za obitelj, za vjeru, za istinu, za kraljevstvo Božje, za obraćenje, za odgoj djece i mladih, za suvremeni brak, za opraštanje jednih drugima, za poštenije življenje... Zašto ne moliti da Bog dade mudrost onima koji nas vode i u Crkvi i u društvu, a svima više poštenja?

Molitva je čudesna. Molitva mijenja. Molitvom pozivamo Boga u svoj život, u svoju obitelj, u svoj brak, u Crkvu i društvo, u svoj narod. Daje smisao, nadu, učvršćuje vjeru, oblikuje stav u čovještvu i vjeri. Šteta je što molitvi čovjek vjere daje malo prostora i malo vremena. Istina je, svijet je užurban i stresan, ali za molitvu se može naći vremena.

Znači moliti bi trebalo i za one koji posredno ili neposredno u društvenim strukturama upravljaju našim životima, ponekad i nepravedno?
- To su pastiri, bilo na duhovnoj, obiteljskoj, društvenoj ili kulturnoj razini. Svi koji na taj način djeluju, odgovorni su. Odgovorni su za društvo, za čovjeka, za Crkvu, za kulturu. Odgovorni su za budućnost djece, mladih, brakova i obitelji. Ali, ako pastiri upravljaju ljudima zbog svojih interesa, onda su oni kradljivci smisla. Kako bi to bilo ako bi roditelji neodgovorno odgajali svoje dijete. Ako im ne pruže vjeru i odgoj poput sv. Dujma odvažno, čestito i pošteno?

Što će imati ta djeca od svojega života kad im kradu sreću, radost, blagoslov? Ako se danas vara ljude i daje lažna obećanja, ako se druge ogovara, izmišlja, onda se na takav način krade nada i budućnost. To je problem u svijetu onih koji predvode ljude u društvu i crkvi.

U Godini smo majčinstva, voditelj ste Ureda za pastoral obitelji, stoji li moderna obitelj čvrsto na nogama?
- Obitelj je poslije Boga najpresudnija institucija. Nema problema s kojim se ne susreće. Možda smo obitelji kao ključnoj instituciji društva i Crkve najmanje bili pri ruci u njezinim problemima i nevoljama. A puno ih je. Obitelj se nije puno pitalo o njezinu životu, više smo branili načela bez da se čulo članove. Nismo ulazili u probleme dovoljno i na vrijeme i onda obitelj kreće svojim, a Crkva svojim putem. Nismo bili dovoljno pozorni, ali Crkva je uvijek i danas vrednovala obitelj i borila se za njezine vrijednosti.

Obitelj je izvor najvećih mogućih radosti i obitelj je izvor najvećih mogućih muka. Najveći dio muka i problema s kojima se susrećemo dolaze iz obiteljskih odnosa. Često slušamo o velikim problemima suvremene obitelji. Prozivke idu standardnim redom, obitelj, škola, crkva. Što smo pokušali, a što uspjeli učiniti? Svatko od nas očekuje da budemo odgojitelji, a nama to ne polazi za rukom. Individualizam jest oznaka našega vremena, tu je promjena sustava vrijednosti, posvećivanje pažnje karijeri, stvaranje jedne egoističke i potrošačke kulture. U takvoj kulturi gdje su ljudi svedeni na robu i konzumente života sve više se zaboravlja na vrijednost obitelji... I to postaje upitno s etičkog, humanog i religioznog aspekta.

Dakle, nije lako današnjim roditeljima?
- Suvremeno roditeljstvo opterećeno je stalno novim izazovima i kušnjama (nezaposlenost, nesigurnost, ugrožena egzistencija, siromaštvo, svjetonazor, rodna ideologija, opijati, alkohol, kocka...), a osobna i društvena očekivanja od roditeljstva postaju sve veća. Tim očekivanjima mogu odgovoriti samo oni roditelji koji stalno propituju kvalitetu svoga roditeljstva i stalno unaprjeđuju svoje roditeljske kompetencije. Kompetentni roditelji svjesni su da su prvi djetetovi odgojitelji i učitelji.

Crkva je pozvana izuzetno sudjelovati, pomoći obitelji da bude dostojna svoga poziva. Dojam je da je obitelj svjesna da se u mnogočemu dotaklo dno. Ima istinskih roditelja i obitelji koji se nose s tim problemima i hvala im. Neka im Krist pomogne. S druge strane, razarači obitelji financijski su jaki i umreženi. Ljudi mijenjaju sve, jako brzo. Postali su nestalni i nervozni, lakše je potpisati razvod nego otkaz mobilnom operateru. Lakše je razoriti nego graditi, no obitelj je nenadoknadiva za društvo i zajednicu.

Opada li broj vaših župljana? Dojam je da se u katedrali sklapaju vjenčanja, možda i krštenja, no što je s prvopričesnicima i krizmanicima? Jesu li apartmanizacija i turizam uzeli svoj danak?
- U pitanju je sve točno postavljeno. Problem prvopričesnika i krizmanika zapravo je odraz kriznih stanja u obitelji, društvu i Crkvi. Možda smo u pristupu njima više čuvali naslijeđeno, nego otvarali novije metode. Problem je i to što se uvriježila logika "važno je da se dijete ili mladi čovjek pričesti i krizma". Naglasak je bio na obredu a vjera nije prodirala u njihov život. Prvopričesnici i krizmanici prime sakramente i uglavnom nestanu.

Znači, vjera nije zaživjela. Važno je znati kako se vjera ne podnosi diktatom ili podignutom rukom, te prijetnjom prsta ili rekao sam ti i rekla sam ti... Odgojni proces se događa življenjem vrednota, a ne da kroz obitelj provodimo svoje neostvarene želje. Kako je David kazao: "Sine ja umirem, ti budi čovjek." Može li roditelj reći: Djeco i mladi, mi smo svoje kao roditelji učinili, a što ćete vi učiniti neka vas pouči Isus. Možemo li mi to reći u Kristovoj Crkvi? Sretan Božić i blagoslovljenu Novu godinu!

Piše Tihana Marović