Baština 1556

Bosonoga karmelićanka Edita Majić odabrala pustinjački način života

Bosonoga karmelićanka Edita Majić odabrala pustinjački način života
Nekada poznata splitska glumica Edita Majić, danas Edita od sv. Križa

Nekada poznata splitska glumica Edita Majić, danas Edita od sv. Križa, bosonoga karmelićanka koja je već 13,5 godina redovnica u zatvorenom samostanu sv. Josipa u španjolskom gradu Avili, odabrala je još rigorozniji vjerski, još osamljeniji, pustinjački način života.

Tu je informaciju za jedan portal potvrdila njezina manjka Jadranka, objašnjavajući kako je Edita prije tri mjeseca na poziv Boga odlučila vjeru nastaviti živjeti na izoliranom španjolskom lokalitetu, u brdovitoj šumskoj osami, u samostanu znanom kao Desierto de Cristo Rey, u prijevodu Pustinji Krista Kralja. Tu će, rekla je majka Jadranka, živjeti u samoći.

Strogo izolirani pustinjački način života, potvrdila nam je nekolicina svećenika, nije baš uobičajen, štoviše, nije nimalo lagan. Posebice jer je povezan sa strogim postom, šutnjom i različitim oblicima pokore, kako je to upravo odabrala Edita. Ili kao što je nekoć davno, u prvoj polovini 16. st., izabrala blažena Ozana Kotorska, koja je odlučila provoditi život zazidana u ćeliji, jednim od najradikalnijih načina pustinjačkog života.

Za nekoga tko živi našim uobičajenim dnevnim ritmom, kuća – posao, djeca – društvo, takav je odabir praktički nezamisliv. No Edita je, potvrdila je njezina majka, željela još jače sjedinjenje s Isusom Kristom, još dublji unutarnji odnos s Bogom. U njezinu slučaju i kompletno izoliranje i od ionako izoliranog dotadašnjeg samostanskog načina života.

– To nije lako izdržati. Rezultat je to dubokog unutarnjeg osluškivanja Božjega glasa, te je to moguće jedino po Božjem pozivu. I iskreno joj želim da joj dragi Bog dade snage da izdrži život koji je s dubokom ljubavlju odabrala i prihvatila – veli nam prof. dr. sc. Mladen Parlov, profesor na KBF-u u Splitu.

Iako je bilo razmišljanja da se u novi Crkveni zakonik iz 1983. godine ne uvrsti kanon koji predviđa ustanovu pustinjaštva, odlukom tadašnjeg pape Ivana Pavla II. ipak je uvršten. Ta je odluka utemeljena na tisućljetnoj kršćanskoj tradiciji, i potvrđuje da pustinjaštvo nije prevladano, štoviše, čak je itekako aktualno. U više biskupija, kaže otac Dražen Marija Vargašević, biskupi su to i konkretno potvrdili prepoznajući poziv na pustinjaštvo kod određenih vjernika. I dali im blagoslov da tako žive, brinući se pritom o formalnim i praktičnim preduvjetima kako bi se on kao takav mogao ostvarivati.

– Kao i svaki drugi poziv u Crkvi, poziv na pustinjaštvo dar je Duha Svetoga. Taj je dar zapravo u korijenu redovništva uopće, jer redovništvo u Crkvi nastaje upravo na krilima pustinjačkog vala iz prvih stoljeća kršćanstva. Općenito gledajući, pustinjak živi život sam, sa samim Gospodinom Isusom. Živi po načelu Božje providnosti, što bi značilo da onaj tko živi za Evanđelje može od Evanđelja i živjeti. Takav pristup materijalnom uzdržavanju zapravo je u temelju cijele Crkve, ali se u pustinjaštvu puno jasnije i izravnije živi – kaže otac Dražen Marija Vargašević.

Pustinjak se radikalno opredjeljuje za Kraljevsko Božje na prvom mjestu, dok se Bog u svojoj providnosti brine za njegove potrebe. To se ostvaruje i radom pustinjaka vlastitim rukama, ali i dobročinstvima preko ljudi. Naime, kad u Crkvi netko intenzivno moli za svoju braću i sestre, veli otac Dražen, na taj način pridonoseći njihovu duhovnom boljitku, onda ta braća i sestre često spontano imaju potrebu materijalno ga podržati.

Edita je od biskupa, poglavarice i časnih sestara dobila potrebnu dozvolu za pustinjački život u istoj biskupiji, ali na izoliranoj lokaciji. Time je napustila samostan u Avili u kojem je, potvrdili su nam znalci iz crkvenih krugova, živjela kombinacijom samostanskog i pustinjačkog života.

Tu je život dijelila s ostalim časnim sestrama, od kojih je svaka imala svoju sobicu. Živjele su u domu bez grijanja, bez tople vode, bosonoge su šetale njegovim podovima, spavale su u ćelijama na ležajevima od slame, s pokrivačima od čohe. U postu i molitvi tijekom većine godine. Nakon godina čekanja, čitanja knjiga o pustinjacima i sve veće čežnje, Editi se, kaže njezina majka, ispunio njezin san. Od sada će živjeti u tišini, posvećena isključivo cjelodnevnoj molitvi.

Možda će voditi brigu o malom vrtu, prognoziraju nam iz svećeničkih krugova. Hranu i osnovne potrebe mogla bi dobivati razmjenom dobara. Možda će u samostanu živjeti još neka od sestara pustinjakinja, no među njima, osim zajedničke molitve, kažu svećenici, neće biti međusobne komunikacije. Premda u nekim pustinjačkim nastambama ni molitva nije zajednička.

– Pustinjački se način života počeo javljati još u vremenu prvog stoljeća kršćanstva, tijekom velikih progona kršćana, uslijed kojih su pojedinci svoje domove nalazili u izoliranim pustinjskim područjima – kažu svećenici.
S vremenom su prihvatili novi način života jer im je omogućio dublju povezanost s Bogom. Povijest kršćanstva bilježi nekoliko poznatih pustinjaka, primjerice sv. Antuna, mladića iz bogate kršćanske obitelji koji je, potaknut Evanđeljem, rasprodao imanje, utržak razdijelio siromasima te otišao živjeti u pustinju.

Pustinjaštvo se iz Egipta širilo i na ostala područja, zabilježeno je u tadašnjoj Maloj Aziji, nekima je postao odabir novog načina života. Na Zapadu jedan od prvih koji je prigrlio pustinjački način života bio je sv. Benedikt, koji je ispočetka živio sam, no s vremenom se oko njega okupila skupina ljudi koji su ga odlučili prihvatiti kao nekoga tko će ih voditi u životu njihove vjere.

– Kako će živjeti Edita? Neće joj biti lako. No, ona je to odabrala. Ona je s time sretna – vele ljudi koji su je imali prigodu upoznati.

Piše Tanja Šimundić Bendić

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.