Baština 954

Luka Vuco: Može li se vjerovati svakom bratu

Luka Vuco: Može li se vjerovati svakom bratu
Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić pozdravlja se s patrijarhom Irinejom / CROPIX

Hrvati su neviđenom hrabrošću uspjeli pobijediti premoćnu velikosrpsku silu koja se agresijom borila za širenje na zapad, a mi Hrvati samo smo štitili svoj opstanak. Kao što se Europa oslobodila od turskog osvajača koji je prijetio opstanku kršćanstva u Europi pobjedom na moru kod Lepanta 1571. godine, tako su Hrvati pobijedili četničke agresore, koji su naslijedili turski nagon za širenjem, i prijetili opstanku hrvatskog naroda i Katoličke crkve.

Pobjeda kod Lepanta skršila je tursku premoć na Sredozemnom moru i spriječila napad na Europu s juga. U to se doba pomorski rat vodio pomoću velikih galija, a Hrvati su pobijedili neprijatelja, koji je mnoštvom tenkova planirao pregaziti Hrvatsku. Da je kojim slučajem uspjela srpska agresija Hrvatske i Hrvata na bi više bilo, jer na dijelovima koje su Srbi privremeno zauzeli nije mogla opstati ni hrvatska kokoš.

To često zaboravljaju oni koji ciljeve srpske agresije omalovažavaju i proglašavaju nepotrebnim ratom ili borbom za opstanak Jugoslavije, po kojoj ispada da su zapravo Hrvati bili agresori na Jugoslaviju. I danas se oni srame kazati kako je to bio rat za Jugoslaviju, koja je ustvari bila velika Srbija. U toj njihovoj Jugoslaviji nije smjelo biti niti jednog stanovnika ako nije Srbin niti jednog bogoštovnog prostora, ako nije srpski. Gdje su Hrvati mogli opstati na osvojenim srpskim prostorima? Nigdje. I još to oni nazivaju borbom za Jugoslaviju.

Vukovar je samo najveći tragični primjer srpske borbe za veliku Srbiju. Žene su morale napustiti Vukovar s plastičnim vrećicama u rukama pred pjesmom osvajača da će klati Hrvate, što su i učinili, a odlazak srpskog stanovništva naon Oluje iz Knina se dogodio nenasilno u traktorima i automobilima. I ministar Vulin to naziva najvećim zločinom nad srpskim narodom, a sami su prijetili vatrenim oružjem onima koji nisu htjeli otići.

Njihovoj laži nema kraja. Kada on naziva odlazak Srba iz Hrvatske najtragičnijim događajem, onda je to žal za možebitnim krahom srpskog sna za velikom Srbijom. Nemali broj hrvatskih Srba poslužio im je kao jurišno koplje za osvajačke ciljeve. Ustvari oni su bili žrtve ne hrvatskih branitelja, nego srpske propagande, koja ih je odvela na krive vode. Nije mozak te agresije bio u Kninu nego u Beogradu.

Na tu laž nasjeda i danas nemali broj naših bivših i sadašnjih članova partije koji su živjeli u bratstvu i jedinstvu sa srpskim drugovima te ni danas ne primjećuju što bi im se dogodilo da je Hrvatska izgubila rat. Ideologija bratstva i jedinstva nikako ih ne može rastaviti od onih koji i danas tvrde da smo mi krivi za „građanski rat.“ Srpske osvajačke horde nisu u stanju naći riječi osude, nego uvijek govore kako je bilo zločina s obje strane. Bilo je, ali u kojem su se obimu zločini dogodili.

Zločini nad Hrvatima su se dogodili u osvajačkom i genocidnom ratu za istrebljenjem hrvatskoga naroda, a sporadični zločini branitelja su se dogodili u obrani i bili procesuirani i osuđivani, što srpska država uglavnom nije napravila, nego zločincima država diže spomenike i proglašava ih herojima.

Srpski patrijarh Irinej je nekidan, na posveti za dalmatinskog episkopa Nikodema, rekao kako i u „ovom naraštaju naroda vlada mržnja.“ On proziva Katoličku crkvu da upućuje riječi mira u ljubavi, koje su nedostajale upravo Srpskoj crkvi u ratu i nakon njega.

Glasovite su riječi kardinala Kuharića: „Ako oni sruše tvoju kuću ti nemoj njegovu…“ U isto vrijeme njihovi duhovnici su blagoslivljali oružje. Riječi ljubavi nisu vjerodostojne ako se ne osude zločini svoga naroda, koje nismo čuli. Naziva katolike braćom, ali braća su bila Kain i Abel, a znamo kako je završilo njihovo bratstvo.

Kao što je komunizam kao nova parareligija bio agresivan, jer se želio proširiti na sav svijet, tako se i svaka religija želi proširiti. Katolička crkva šalje propovjednike i misionare koji žele u miru i ljubavi evanđelje ponuditi svakom čovjeku, kako je i Isus zapovjedio. I Pravoslavne crkve se žele uvećati. Budući da su one i državne crkve one se mogu širiti samo u državnim granicama. Time one uglavnom podupiru osvajanje susjednih teritorija da bi i Crkva mogla biti veća.

Nismo doživjeli da bi te Crkve osudile osvajački rat za veliku Srbiju ili Rusiju. A i odnosi sa susjednim pravoslavnim Crkvama su hladni jer svaka od njih želi biti veća na račun susjedne države. Srpska crkva ne priznaje Makedonsku crkvu ili Ruska crkva Ukrajinsku, jer po njihovom razmišljanju jednom osvojen teritorij pravoslavne države zauvijek je srpski ili ruski teritorij. Nije stoga čudno da se njihovi manastiri nalaze i na području gdje uopće nema pravoslavaca, ali oni čuvaju nekadašnju srpsku granicu (srpske karaule!).

Na taj način Pravoslavne crkve, a naročito radikalne, bivaju poticatelji novih agresija. Patrijarh Irinej govori kako se „osvete pripremaju i nagovještavaju.“ Na taj način ustvari njegova Crkva najavljuje novi rat za povrat „srpskih teritorija“. Naravno da njegove riječi slušaju i srpski ministri bez čije pomoći ne bi bilo ni Crkve.

Može li novi dalmatinski episkop djelovati bez stalne tenzije s Katoličkom crkvom? On kaže da je Dalmacija mjesto susreta Istoka i Zapada, što jednostavno nije istina. Srbi (Vlasi) su došli u Dalmaciju kao izbjeglice od turskog terora. Granica Istoka i Zapada jest Bosna i rijeka Drina. Jedno je što mi želimo čuti mir i razumijevanje od srpskih episkopa, a drugo je pitanje mogu li oni izići velikosrpske ideologije.

Piše Luka Vuco

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.