Baština 245

Nova knjiga razgovora: Ja sam papa sviju, i bogatih i siromašnih

Nova knjiga razgovora: Ja sam papa sviju, i bogatih i siromašnih
Knjiga razgovora izašla je u Francuskoj ovu srijedu, pod naslovom Politika i društvo – neobjavljen dijalog

Među ženama koje su ga oblikovale, Papa ističe i ljevičarku Esther Ballestrino de Careaga, koju je ubila argentinska hunta

Nisam papa siromašnih nego sam papa sviju, i bogatih i siromašnih, svih sirotih grešnika" – precizira papa Frane. I opet iznenađuje (iznenađenje bi bilo kada ne bi iznenadio). Ovaj put knjigom razgovora koja je izašla u Francuskoj ovu srijedu, pod naslovom Politique et société, un dialogue inédit (Politika i društvo – neobjavljen dijalog), u kojoj zaista ima nekoliko neobjavljenih detalja o njegovu životu, o njegovoj psihi, o njegovim bojaznima, o njegovim stavovima, o odnosu sa ženama.

Neke dijelove je prije par dana objavio pariški Le Figaro, što su – na razne načine i s raznim akcentima – odmah počeli prenositi po svijetu.

Važno je slušati

Knjiga je rezultat dvanaest razgovora koje je s poglavarom Katoličke crkve u Domu sv. Marte u Vatikanu, od veljače 2016. do veljače 2017., vodio francuski sociolog Dominique Wolton. Papa Frane je prihvatio Woltona kao sugovornika jer cijeni knjigu koju je taj sociolog napisao o pokojnome pariškom nadbiskupu kardinalu Jeanu-Marieu Lustigeru (a portretirao je tako i Raymonda Arona, te Jacquesa Delorsa). Razgovori su tekli uz pomoć jednog svećenika kao tumača, jer Papa ne govori francuski.

Knjiga je podijeljena u osam poglavlja. Teme su: Mir i rat; Crkva u globalizaciji i sučeljena s kulturalnim razlikama, Religije i politika; Fundamentalizam i laičnost; Odnos kulture i komunikacije; Europa kao ozemlje kulturalne kohabitacije; Tradicija i modernost; Međureligijski dijalog; Stanje pojedinca, obitelji, običaja i društva; Univerzalističke perspektive; Uloga kršćana u laičkom svijetu obilježenome povratkom religija; Nekomunikativnost i jedinstvenost religijskih diskursa.

Unutar toga dodirnuti su: migranti, svećenici pedofili, homoseksualni brak, odnosi s islamom, pričest razvedenima, a i neke posve privatne teme, poput Papina psihičkog stanja te uloge žena u njegovu životu.

"Zahvaljujem Bogu što sam u životu upoznao prave žene", kaže Papa u prvim izvodima koje je objavio Le Parisienov dodatak Magazine. Navodi svoj odnos s bakama (očinskom, Rosom, koja ga je budila dok bi ga mati uspavljivala; materinskom Marijom koja mu je, kad je na dan Prokof'evljeve smrti rekao da bi htio biti dirigent, objasnila da za to treba mnogo učiti, da se treba truditi, da nije jednostavno "i tako mi je prirodno objasnila što je rad"), sestrama i majkom, koja je "probleme rješavala jedan za drugim".

Spominje i one koje su dotakle njegovo muško srce. "Imao sam prijateljice u adolescenciji, 'male vjerenice' (…) Obogatilo me što sam stalno bio u dodiru sa ženama", kaže Papa, dodavši da je "shvatio, i u odraslo doba, da žene vide stvari na način različit od muškaraca" te da je "važno saslušati i jedne i druge". Wolton napominje da je Papa osnovao povjerenstvo radi proučavanja povijesnoga ženskog đakonata u Crkvi, te da naglašava ulogu žena u pronošenju vjere.

Rekao je Woltonu da je na njega veoma utjecala još jedna žena, komunistica Esther Ballestrino de Careaga, suosnivačica pokreta Majki sa Svibanjskog trga. Taj je pokret pokrenuo traganje za djecom otetom i prisvojenom za diktature, koja je i ubila Esther Ballestrino.

Drugačija vremena

Ona ga je, kaže Papa, "naučila misliti o političkoj zbilji. (…) Toj ženi dugujem mnogo." I nastavlja: "Jednom mi je rekla: 'Pa Vi ste komunist!' Ne, nego su komunisti kršćani. Oni su ti koji uzimaju naš barjak", ponovio je Papa Woltonu što je već jednom rekao i što se i u nas govorilo pedesetih godina i ranije: da komunizam pronosi ideje kršćanstva.

Među ženama kojih se spominje je i jedna Židovka, psihoanalitičarka, kojoj se obratio kad su mu bile 42 godine. Nije rekao zašto: da li radi neuroze, depresije, tjeskobe ili čega inoga, samo: "da bih raščistio neke stvari". Rekao je, međutim, da je to bilo teško razdoblje. U Argentini je krvavim metodama vladala vojna hunta. Jorge Mario Bergoglio je tada bio profesor na isusovačkome kolegiju, nakon šest godina provedenih na dužnosti provincijalnog poglavara argentinskih isusovaca, pa se podvrgnuo 1978.-1979. kroz šest mjeseci psihoanalitičkoj terapiji, jednom tjedno, i kaže da mu je "dobro činila".

Znatno kasnije, "kada je ta psihoanalitičarka bila na samrti, dala me pozvati. Naravno, ne da bih joj podijelio sakramente, jer je bila židovske vjere, nego za duhovni razgovor. Veoma dobra osoba. U onih šest mjeseci mi je zaista pomogla." Ali ne kaže kako.

Usput rečeno, odnos Katoličke crkve spram psihoanalize dugo je bio otvoreno neprijateljski. Sve do svetog Ivana XXIII., konkretno do 1961., Sveti Uficij (nekadašnja Inkvizicija, sada Kongregacija za nauk vjere) zabranjivao je katoličkim svećenicima podvrgavanje psihoanalizi. Vremena su se promijenila, na jednoj općoj audijenciji je i sveti Ivan Pavao II. citirao Freuda, ali teško bi bilo reći da se neki biskup u javnosti izražavao dobro o psihoanalizi – sve do sadašnjega rimskoga.

Koji je jednom rekao da bi on sve mlade pesimiste poslao psihijatru. A curici koja ga je prije nekoliko godina pitala zašto nije otišao stanovati u Apostolsku palaču, odgovorio je da je u Svetoj Klari "zbog psihijatrijskih razloga". To je ponovio i Woltonu, rekavši da je Dom svete Klare odabrao "zbog psihičkih razloga: ne mogu živjeti sam."

Život u kavezu

Rekao mu je da u Vatikanu živi u kavezu (to je teška mȍra za nekoga tko je sam sebe definirao da je "cura callejero", tj. ulični pop), ali ne duhovno. Kontakt s vjernicima mu "vraća sigurnost, jer svećenik je netko kome je potreban fizički kontakt, nije profesor nego pastir." To mu manjka otkad je papa: "Nisam nikada mislio da ću završiti u ovom kavezu. Ali unutar sebe ostajem slobodan. (…) Ne bojim se ničega" (ipak je svojedobno rekao da se Bogu moli da ga ne boli).

Tu je slobodu, na neki način, potvrdio i Woltonovom knjigom, sudeći barem po ulomcima koji su se pojavili na portalima.

Ali Wolton se ne zadovoljava samo izjavama, nego kopa, pita. Pa ga je tako pitao je li, otkad je Papa, trpio momente tjeskobe. Čovjek bi očekivao da će govoriti o nesrećama, o nerješivim sukobima, o zaludnim gubicima ljudskih života, ali Papina prva reakcija je posve ljudska. Malo je oklijevao, pa rekao: "kada se popnem u avion i nađem pred novinarima imam dojam da sam sišao u jamu s lavovima. Tu počinjem moliti, zatim nastojim biti precizan. Osjećam silan pritisak, pa sam se nekoliko puta i okliznuo."

Nakon ove rečenice, kada ga sljedeći put budem vidio kako svojim otvorenim i možda malkice podrugljivim osmjehom prilazi, neću moći sebi pomoći, učinit će mi se da čujem njegov unutrašnji vapaj: "Bože, pomozi, evo novinara!"

Treba se sjetiti da je novinare prve primio u audijenciju netom je izabran za papu, da je, kao nitko dotad, vodio računa o tome da smo raznih svjetonazora i uvjerenja, ali ne treba zaboraviti ni da je kao razloge naših promašaja naveo četiri zla: "dezinformaciju, klevetu, difamaciju, te žudnju za škakljivim i brutalnim detaljima". Vidi se da čita novine i još više portale.

'I Isus je bio izbjeglica'

Papa Frane, prenose francuski izvori, i dalje je protiv homoseksualnog vjenčanja, ali razumije potrebu za građanskom zajednicom osoba istoga spola. Najviše ga u ovom trenutku muči odnos spram migranata, jer u njemu vidi odnos spram Boga: "I Isus je bio izbjeglica, migrant. Egzistencijalno smo migranti, kroz vjeru. Ljudsko dostojanstvo implicira da smo stalno u pokretu."

Ali "Europu je u ovom trenutku strah, ona koči, koči, koči."

Piše Inoslav Bešker

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.