Baština 1228

IVAN UGRIN: Fra Jozo Zovko je mučenik za Gospu Međugorsku

IVAN UGRIN: Fra Jozo Zovko je mučenik za Gospu Međugorsku
Fra Jozo Zovko sa Sofijom iz Krakowa za 20. obljetnicu Gospinih ukazanja u Međugorju / TOM DUBRAVEC_CROPIX

Kad se spomene Međugorje, jedno je ime neizostavno povezano s počecima Gospinih ukazanja. To je fra Jozo Zovko, u to vrijeme međugorski župnik. Bez njega, uistinu, tijek zbivanja u Međugorju s današnje distance od 36 godina, izgleda gotovo nezamisliv. On je bio ključna karika u Gospinom lancu, jer je svojim autoritetom stao uz vidioce, koji su od 25., ili točnije 24. lipnja 1981., svjedočili da su vidjeli Blaženu Djevicu Mariju na Podbrdu.

Tih prvih sedam dana ukazanja u Međugorju – kako sada stvari stoje i što je uostalom i sam papa Frane naznačio u razgovoru s novinarima nakon povratka s proslave stote obljetnice Gospinih ukazanja u Fatimi – Međunarodna teološka komisija kojoj je predsjedao kardinal Camillo Ruini, koja je svoj dugogodišnji rad okončala zaključcima koje su predali Papi, prepoznala je kao vjerodostojna zbivanja s napomenom potrebe daljnih istraživanja.

Iz kreveta u zatvor

To lipanjsko završno sedmodnevlje sažeto je za fotomonografiju "Međugorje", u povodu 15. obljetnice ukazanja, opisao dr. fra Ljudevit Rupčić. Bio sam glavni urednik te monografije objavljene 1997. godine, kad je župnik bio fra Ivan Landeka, a nakladnik Informativni centar "Mir" Međugorje, odnosno, kao odgovorni urednik potpisan je fra Miljenko Stojić.

Monografiju sam radio s fotoreporterima Slobodne Dalmacije u razdoblju između dva ljeta, od 1995. do 1996. Urednik fotografije bio je Ante Verzotti, a uz njega snimali su još: Matko Biljak, Tom Dubravec i Božo Vukičević.

Uoči godišnjice Gospinih ukazanja 1996. svi su materijali bili spremni, fotografija je bilo u izobilju, tekstovi napisani. Nedostajalo je jedino svjedočanstvo prvoga župnika fra Joze Zovka. Nazivao sam ga više puta. "Sad će dragi, sad će", čulo bi se s druge strane. Bio je tada jedan sasvim, naizgled obični fratar na Širokom Brijegu. Ali, vodio je brojne projekte, održavao seminare i duhovne obnove, a samostan na Brigu bilo je mjesto gdje su osim u Međugorje, pristizale rijeke hodočasnika.

Ustvari, fra Jozu sam najbolje upoznavao, čekajući ga. Trebalo je proći nekoliko godina dok se nismo osobno upoznali, jer ga je nakon Gospojine 1981. tajna policija doslovno odvela iz kreveta u zatvor. Osudili su ga, u skladu s onom Kajfinom: Bolje da jedan čovjek umre za narod… ciljajući na Isusa, koji je svojim novim evanđeoskim naukom podrivao strukture Izraela utemeljene na pravilima farizeja i pismoznanaca, a ne na zapovijedima ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Mislili su tako i jugokomunisti, da će progonom međugorskog župnika zaustaviti ritam hodočašćenja. Međutim, prevarili su se. Broj hodočasnika svakodnevno je rastao, a i ukazanja su nastavljena neprekinutim tijekom. Milijuni se ljudi nisu mogli zaustaviti. Nitko se u Međugorju od 25. lipnja 1981. nije našao slučajno, niti je tamo zalutao. Uza sve žrtve i progone svećenika, vidjelaca, župljana, hodočasnika… poruka Kraljice Mira je krenula iz Međugorja u svijet. A jedan od onih koji ju je nakon izlaska iz tamnice s puno žara širio jednako kao i na početku ukazanja bio je i Gospin svjedok, učenik i mučenik fra Jozo Zovko.

Nakon kraće službe u župi Bukovica fra Jozo je došao za župnika u Tihaljinu. Tu je župnikovao od 1985. do 1991. Iako smo se viđali i prije kad bi se našli u Međugorju, susreta s fra Jozom u Tihaljini osobito se sjećam.
Bilo je to početkom siječnja 1988. Vrijeme blagoslova kuća. Na vrata župne kuće u Tihaljini, dok je škrto zimsko sunce još bilo na obzorju, pokucali su don Petar Šolić i fra Josip Marcelić.

Njih su dvojica bili najaktivniji članovi Komisije za Međugorje koju je osnovala bivša BKJ, a plod rada Komisije, ili točnije don Petrova i fra Josipova angažmana je i famozna Zadarska izjava hrvatskih biskupa, koja je objelodanjena 10. travnja 1991. (Za informaciju čitateljima, don Petar je 6. siječnja 1992. u Rimu zaređen za pomoćnog splitsko-makarskog biskupa, a koncem te iste godine, točnije 6. prosinca 1992. poginuo je u prometnoj nesreći kod Baćinskih jezera; fra Josip Marcelić još uvijek je živ i živahan, Bogu hvala.)

To je dandanas jedini ne samo kompetentan nego i doslovno jedan jedini dokument na temelju kojega se procjenjuje i vrednuje međugorski fenomen kao i odnos Crkve prema njemu. Za one kojima je to manje poznato, formulaciju Zadarske izjave na kraju je redigirao ondašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger, i njen najvažniji dio glasi kako slijedi:

Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama.
Međutim, brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti i vjerskim i nekim drugim motivima zahtijevaju pozornost i pastoralnu skrb u prvom redu dijecezanskog biskupa, a s njim i drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve.

'Nema tu ništa nadnaravno'

Na ovu se Izjavu u brojnim svojim interventima protiv Međugorja poziva mostarski biskup Ratko Perić, osobito koristeći početnu konstataciju na latinskom jeziku. U Izjavi stoji: non constat de supernaturalitate, ali to biskup Perić, poput pitijske proročice Sibile, u skladu s njegovim vlastitim uvjerenjem i stajalištem, radije preformulira u: constat de non supernaturalitate.

Non constat de supernaturalitate znači: Ne rezultira da su posrijedi nadnaravna ukazanja, dok constat de non supernaturalitate u prijevodu na hrvatski glasi: Rezultira da nisu posrijedi nadnaravna ukazanja.

Potonje je biskup Perić uporno zagovarao od kada zna za sebe, a osobito od onda kad je zasjeo na katedru mostarskog ordinarija, pa je tim svojim privatnim stavom dočekao nedavno i Papina posebnog izaslanika, nadbiskupa varšavsko-praškog Henryka Hosera, čiji bi izvještaj o pastoralnom aspektu i perspektivama Međugorja trebao biti podnesen - ako već i nije - vrhovnom svećeniku, papi Frani.

Da ne bi bilo zabune o čemu se radi, evo što stoji u zaključku članka na službenoj stranici Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanjske biskupije koji 27. veljače 2017. potpisuje biskup Ratko Perić: "Imajući u vidu sve što je ovaj Biskupski ordinarijat do sada istraživao i proučavao, uključujući prouku prvih sedam dana navodnih ukazanja, može se mirno ustvrditi: Gospa se u Međugorju nije ukazala! To je istina koje se držimo, i vjerujemo Isusovoj riječi da će nas 'istina osloboditi'" (Iv 8,32).

Pitate se, možda, nakon ovog Non constat de i Constat de non, što sam ja radio onog hladnog dana ispred Župnog ureda u Tihaljini, i je li nas tamo uopće itko očekivao?!

Kako sam u to vrijeme bio na teološkom studiju u splitskoj Bogosloviji, gdje mi je don Petar bio duhovnik i profesor, i budući da sam poznavao sve živo u Međugorju, a ni hercegovačke kaldrme nisu mi bile potpuna nepoznanica, tako me je Šolić odabrao da njega i fra Josipa Marcelića kao članove Komisije BKJ vozim iz Splita do Međugorja. Marcelić mi je također bio profesor; nas studente uvodio je na svoj način u otajstvo teologije kao znanosti o vjeri.

Počelo je to potkraj 1987. i bome su naše putešestvije potrajale pune tri godine. Vozio sam ih uzduž i poprijeko Hercegovine. Tu i tamo pridružio bi nam se još poneki član navedene Komisije, dr. Marijan Valković, fra Jakov Mamić… No, nitko kao don Petar i fra Josip nije proveo toliko vremena, kilometara na cestama, sate i sate u razgovorima sa svjedocima međugorskog fenomena. A i meni je iskreno odgovaralo više biti na terenu, među ljudima, nego u četiri sjemenišna zida.

Pokazalo se kako je to bilo na obostranu korist. Jer, gdje god smo dolazili, pa i kad smo negdje Bogu iza leđa tražili fra Zrinka Čuvala (preminuo 1. lipnja 1991.), koji je prvih dana ukazanja bio kapelan u Međugorju, moja poznanstva često su bila presudna kako bi se probijao početni led i trema u relacijama Komisije i svjedoka. Tim više, što smo kao po pravilu dolazili nenajavljeni, i taj je faktor iznenađenja bio prednost na strani Šolića i Marcelića. Jer njima se nikad nije žurilo. Imali su sve vrijeme ovoga svijeta da bi temeljito ispitali jesu li ukazanja autentična ili nisu.

Tihaljina, Široki Brijeg...

I da se vratimo onom danu, kojem se točno sjećam i datuma, 4. siječnja 1988. Toga je, naime, jutra u Splitu na Mertojaku pao jedan zid i prekinuo tri mlada života. Mladi Splićani bili su žrtve nečije aljkavosti i nemarnosti, jer je zid bio građen nepropisno, što je, nažalost, prouzročilo tragediju o kojoj se i danas govori u gradu pod Marjanom.

Krenuli smo u vožnju s molitvom za nevine žrtve, a put nas je vodio u Tihaljinu, gdje je župnik cijeli dan blagoslivljao obitelji. Dočekala nas je njegova sestra, časna Fabijana Zovko, a kako nismo bili najavljeni preostalo nam je čekati ga u našem autu, mislim da je bio Golf.

Konačno u neko doba dana, bliže noći, obradovali smo se kad smo vidjeli kako se još jedan automobil iste marke približava župnoj kući, a fra Jozo se, iako i sam dobrano iznenađen, potrudio kako bi razbio početne barijere i uspostavio dobre odnose sa članovima Komisije koji su te večeri po prvi put stupili u kontakt s međugorskim župnikom s početka ukazanja.

"Ama, brate Ivo, je li dugo čekate. Fra Josipe, don Petre. Ajmo brzo unutra."
"Fabijana, imamo goste, spremi ljudima večeru. Ostat će i prespavat".
Je li tako, upitno će Zovko prema nama.

Slutio je on da će razgovori potrajati dugo u noć. Tako je i bilo. Nastavljeni su i sljedeće jutro. I gotovo cijeli dan. Fra Jozo je hvalio na sva zvona pred sestrom ono što su Šolić i Marcelić radili kao članovi međugorske komisije, jer se glas o njima i važnim razgovorima koje su vodili sa svjedocima već bio proširio.

Kad smo odlazili, srdačno smo se pozdravili i sa sestrom Fabijanom. Nije više bilo zida među nama, osobito s obzirom na činjenicu kako nas je lijepo ugostila nakon što smo prešli prag župne kuće, gdje smo se osjećali kao da smo doma.

Fra Jozo Zovko je poslije Tihaljine od 1991. do 1994. obnašao službu gvardijana samostana na Širokom Brijegu. U te se tri ratne godine posvetio i udrugama: "Međunarodno kumstvo djetetu Hrvatske" koje je pokrenuto u Zagrebu 1991., i "Međunarodno kumstvo djetetu Herceg-Bosne" osnovano 1992. sa sjedištem u Širokom Brijegu.

Ove udruge su u svoje programe uključile preko 8000 djece koja su u ratu u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj ostala bez jednoga ili oba roditelja. Za članove Udruge se od 1996. do 2005. organizirala duhovna obnova na otoku Jakljanu. U ime hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo je sa udrugom "Međunarodno kumstvo djetetu Herceg-Bosne" zadužen za obnovu Franjevačkog samostana Badija, koja je započela 2005. godine.

U Splitu tiskao 'Gospin zov'

Fra Jozo Zovko bio je inicijator izgradnje prve ustanove za skrb o djeci s poteškoćama u tjelesnom i/ili psihičkom razvoju Doma "Marija Naša Nada" na području zapadnohercegovačke županije. I osobno sam mu pomagao u tim projektima, osobito kad je u Splitu tiskao svoju knjigu "Gospin zov", u više svjetskih jezika i u nakladi od nekoliko tisuća primjeraka. Sav prihod od prodaje te knjige išao je za pomoć djeci, žrtvama rata, i ustanovama koje su se za njih podizale.

Fra Jozo je bio i organizator simpozija o širokobriješkim mučenicima 1993. na kojem su se prvi put okupili svjedoci stradanja franjevaca 1945. godine na Širokom Brijegu s ciljem otkrivanja prave istine o tim događajima.

Sve te njegove aktivnosti izazivale su otpor i u samostanskoj zajednici. Dva su se fratra u te dane svojski potrudili da bi njihov animozitet prema gvardijanu završio i u medijima. Sjećam se kako je jedan od njih - danas pokojni - obilazio oko mene i kolege iz Slobodne Dalmacije, kad smo se polovicom lipnja 1994. obreli na Širokom Brijegu, tragom informacija o navodnoj pobuni u samostanu protiv fra Joze.

A radilo se ustvari o nezadovoljstvu samo te dvojice franjevaca. Jedan nas je od njih vodio i na ručak, pokušavao nam sugerirati kojim bi se tezama trebao odlikovati naš budući članak, za kojega kao da je već unaprijed bio pripremljen naslov na naslovnici Slobodne: Sukob ega sa Širokoga Brijega(!)

Nakon njegova objavljivanja iz kleričkih redova doživio sam gomilu kritika. Samo mi je fra Jozo mirno poručio da radim svoj posao po savjesti. Nekad je bolje da se stvari u Crkvi raščišćavaju i kroz konfrontacije negoli da se samo čeka kako bi se problemi sami od sebe rješavali.

I tu sam njegovu poruku jako dobro shvatio kad smo u ljeto 1996. završavali spomenutu monografiju "Međugorje". Sve je bilo spremno, ali nema fra Jozina teksta. Uhvatila me već pomalo panika. Što da radim, pitao sam fra Slavka Barbarića, a on će mi ni pet, ni šest: "Nije ti fra Jozo od velika pisanja. Uhvati ga ti sam i snimi, pa to objavi s njegovim potpisom."

Žanićevo (ne)raspoloženje

Problem je bio samo kako uhvatiti fra Jozu na pola sata. I onda se dogodilo na uočnicu Gospinih ukazanja 1996. godine. Izvukao sam ga iz mase hodočasnika, doslovno se konfrontirao s njima, potegao ga za rukav i uveo u fra Slavkovu sobu. Rekao sam mu da sjedne i uključio diktafon… On se opustio i potekle su riječi u njegovu stilu.

"Izađi van i zaštiti djecu!" Naslov je teksta koji je potpisao fra Jozo Zovko. I koji se kasnije kao njegov autorski članak ponavljao i u još nekoliko objavljenih monografija o Međugorju. Trenutak je to, po mom mišljenju, prekretnica, kad je međugorski župnik od čovjeka koji je sumnjao u ono što su vidioci svjedočili, postao gorljivi navjestitelj i promicatelj poruka Kraljice Mira.

Za razliku od ondašnjeg mostarskog biskupa Pavla Žanića, koji je prvih dana uvjeravao i Zovka kako djeca ne lažu, da bi nedugo potom potpuno promijenio svoje raspoloženje prema Međugorju.

Evo što mi je prije 21 godinu o svojim nevoljama tih prvih dana ispričao fra Jozo: "I biskup je došao. Razgovarali smo najprije u Čitluku i bili skupa na objedu. Ja sam, nekako iz svoje nevolje, pripovijedao, a on je govorio da se tako nešto slično i u Lurdu dogodilo, tako je i tamo počelo. Meni je bilo žao da on to uspoređuje s Lurdom, pa sam mu rekao da je to u njegovoj biskupiji, i da on treba doći pomoći. I došao je.

Najavio je svoj dolazak i ispitivao djecu. Razgovarao je sa svima. Meni je posebno godilo što je on pod zakletvom razgovarao s djecom, tražeći od njih da govore istinu. Djeca su mu priznala, osobito Mirjana koja je došla iz Sarajeva, da su imali cigarete i da su htjeli pušiti, i sve su mu ostalo rekli. U razgovoru s njima ja nisam bio tako strog, više sam ih pokušavao promatrati dok mi pripovjedaju o svojim iskustvima i uvjerenjima."

Tako mi je govorio fra Jozo Zovko 1996. godine. A ja sam danas kada završavam ovaj tekst, na blagdan svete Klare Asiške, 11. kolovoza 2017., shvatio da je netko skratio originalan fra Jozin članak, onako kako sam ja zabilježio njegove riječi.

Gore istaknuto da su imali cigarete i da su htjeli pušiti, nije ugledalo svjetlo dana u monografiji kojoj sam ja bio glavni urednik, i toga nisam bio svjestan sve ove godine.
Nekome je očito bilo stalo da vidioce prikaže u pozitivnijem svjetlu, pa se govorilo kako su na Podbrdo išli po svoja stada ovaca, a ne, kako su pod zakletvom priznali biskupu Žaniću, da su prvoga dana htjeli pušiti cigarete.

'Vidioce nitko nije podgovorio'

Ovu "veliku laž" olako se potom koristilo kao argument protiv Međugorja. Jer, ako su djeca lagala od prvoga dana, kako im vjerovati u sve ono što su kasnije svjedočili o Gospi.
Uistinu, vrijedi u svako doba i za svakoga ona poznata Isusova sintagma: Istina će vas osloboditi!

Manipulacije ovog tipa najviše su odgovarale glavnom oponentu Ratku Periću, čije se mostarsko-duvanjsko biskupovanje u proteklih 25 godina može svesti na "rat bez granica" s najvažnijim međugorskim protagonistima, kao i nastojanja glede okončanja tzv. "Hercegovačkog slučaja", odnosno predaje nekoliko župa "na slobodno raspolaganje biskupu", koje desetljećima opterećuju odnose između mostarskih ordinarija i hercegovačkih fratara.

Nastavak je to iste bitke koju je vodio Perićev prethodnik, biskup Žanić. Žanić je prvi put izvijestio Svetog Oca o Međugorju, 6. rujna 1981. preko jednoga hrvatskog svećenika u Rimu. Zacijelo je riječ o Periću, koji je od 1979. do 1992. bio rektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima.

U pismu papi Ivanu Pavlu II., biskup Pavao Žanić opisao je vanjske događaje: "Razgovarao sam osobno s djecom vidiocima. Oni vide 'nešto', ah ni meni nije jasno radi li se o nadnaravnom fenomenu ili ne... Stav dijecezanskoga klera prema ukazanjima više je rezerviran. Pitaju se naime kako to da je Gospa izabrala neposlušne franjevce. To je i za mene problem. Očekivao sam od Rima kakvu poruku za 'Hercegovački slučaj'".

Samo četrdesetak dana ranije, nekadašnji katedralni župnik u Splitu, don Pave Žanić, poznat kao veoma odan osobito Gospi Lurdskoj, kao mostarski je biskup u propovijedi izrečenoj u Međugorju na župni Blagdan sv. Jakova apostola, 25. srpnja 1981., pred okupljenim mnoštvom vjernika poručio kako je on duboko uvjeren "da nitko djecu koja kažu da su vidjeli Gospu, da nitko tu djecu nije podgovorio... Nitko od svećenika, ja jamčim i garantiram, nije imao tu nikakve namjere niti udjela da bi djecu na nešto nagovorio... Također sam uvjeren: Djeca ne lažu. Siguran sam da djeca ne lažu".

Kad Ordinarijat 'pop(lj)uje' žrtvu

Poznata je i njegova izjava objavljena na naslovnoj stranici Glasa Koncila od 16. kolovoza 1981. u kojoj kaže da "djeca nisu ni od koga, posebno iz Crkve, podgovorena da govore neistine" i da "barem zasad, sve navodi na to da djeca ne lažu". Zna se i za njegov prosvjed Sergeju Krajgeru, predsjedniku Predsjedništva tadašnje SFRJ, u kojemu "kao katolički biskup i odgovorni Ordinarij Mostarske biskupije", odbija od sebe i od fra Ferde Vlašića i fra Joze Zovka "neodgovorne klevete i napadaje"(!)

Naravno - barem ja to nisam primijetio - gore navedenih Žanićevih izjava nema u knjizi "Ogledalo pravde" Biskupskog ordinarijata u Mostaru iz 2001. godine, u kojoj biskup Perić i njegovi najbliži suradnici, na više od tristo stranica sabiru sve ono što je "biskupski ordinarijat više puta i na više načina javno i napismeno oglašavao u vezi s međugorskim pojavama, počevši od kolovoza 1981."

Donosim na kraju osvrt kojeg je 5. kolovoza 1997. u Mostaru potpisao generalni vikar don Luka Pavlović. Reakcija je to na Pismo Tajništva odbora "Kraljice Mira" objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji, 21. srpnja 1997. Potpisnici su umirovljeni nadbiskupi dr. Frane Franić i Pavel Hnilica, te petorica hercegovačkih franjevaca: dr. fra Leonard Oreč, dr. fra Tomislav Pervan, dr. fra Slavko Barbarić, fra Ivan Landeka i fra Jozo Zovko.

Kako gospoda iz Ordinarijata komuniciraju sa svojom subraćom, razvidno je iz njihova tumačenja "Vjere u brojevima", gdje sedmoricu potpisnika Pisma ispravljaju i približavaju im kao uvjerljiviju biblijsku brojku od 40 a ne mjesec dana od 'atentata na Papu' do početka 'međugorskih ukazanja'. To im i ja potpisujem.

Međutim, kad don Luka ničim izazvan "pop(lj)uje" fra Jozinu žrtvu i stvarno mučeništvo koje je podnio od neprijatelja Crkve jer je zaštitio djecu vidioce a župljane i hodočasnike koji su se odazvali na poruke Kraljice Mira "preusmjerio" s Podbrda u župnu crkvu, onda neka se nitko ne čudi da je Zovko još uvijek u (ne)milosti onih koji mu ne mogu oprostiti što se "od sumnjičavca pretvorio u fanatična širitelja međugorske propagande", kako se ističe u "Ogledalu pravde".

Mostarski 'velikosvećenici'

"Osim toga, potpisnici nam još kažu da su 'međugorska ukazanja' počela 'mjesec dana' nakon 'atentata na Papu'. Vidiš li, znači, tu simboliku i tu povezanost Pape s Međugorjem? A neće ni to biti točno. Atentat 13. svibnja, a 'ukazanja' 24. lipnja 1981. Dakle točno nakon 41 dan! Budući da nije broj 30, nego upravo približno 40, zašto se, recimo, jedan od potpisnika nije sjetio svoje biblijske propovijedi iz 1981. u kojoj je govorio o biblijskih 40 godina pustinje, o 40 godina robovanja? Bilo bi brojčano puno uvjerljivije i svetopisamski usklađenije!

A on veli o sebi, i to potpisuje, uvjeravajući nas kako je 'platio zatvorom svoju vjernost međugorskim ukazanjima'! Kako onda da mu ne vjerujemo i kako da mu 'ukazanja' ne budu - autentična!"

I što na kraju više očekivati od ljudi kojima teško pada ono što je jedna od vidjelica zabilježila u svome dnevniku na svetkovinu Božića, 25. prosinca 1982: "Gospa je bila posebno svečana. U naručju je imala maloga Isusa, koji se slatko smijao!"

Slijedi komentar jednog od mostarskih "velikosvećenika": "Mali se Isus 'slatko smijao'. Na našim uobičajenim slikama po crkvama ne vidimo božanskoga Mališana da se smije".

Koji čovjek ne bi gorko proplakao, kad se suoči s ovakvim tvrdokornim konkluzijama(!)
Bože im oprosti, ni smijati se ne znaju.

Piše Ivan Ugrin

 

Komentari: 1

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.
iugrin
iugrin 22. kolovoza 2017. u 12:26
Ajmo ekipa, zašto baš nitko ne komentira tekstove na Misiji?! Intelektualna lijenost ili možda strah?! Ne bojte se...