Baština 3154

Ivan Ugrin, ćaća torcidaša: Hvala dico, dok smo mi spavali, vi ste nas spasavali

Ivan Ugrin, ćaća torcidaša: Hvala dico, dok smo mi spavali, vi ste nas spasavali
FOTO ZVONIMIR BARIŠIN / CROPIX

Luda noć. Ja sam momak na lošem glasu... Ups. Opet sam nešto ludo sanjao. Barem je dva iza ponoći. Dan drugi, utorak 18. lipnja nikako da (o)svane. Požar koji nas je dan ranije prenio iz ljetne omarine gori i dalje svom silinom. Bacam oko na portal Slobodne. U 2.45 još se osvježava novim vijestima sa zgarišta. Dan poslije u redakciji otkrivam da su ga "nemilice" punili i mijenjali sadržaj dvojica kolega Matko Rak i Robert Radica. Završavali su u zoru u četiri.

A i nisu imali izbora jer fotoreporteri Božo Vukičević, Tom Dubravec i svi ostali iz Cropixa nisu prestali obavljati svoj posao, a osobito najmlađi među njima Zvonimir Barišin. Odakle mu samo energija, pitamo se svi, i divimo se našim kolegama koji još jednom potvrđuju kako je Slobodna Dalmacija oduvijek bila i još je uvijek rasadište najboljih novinskih fotografa.

Junački fotoreporteri Slobodne

Naši fotoreporteri to rade i pod cijenu ugroze života, samozatajno, a ne na sva zvona kao neki drugi kolege i mediji koji su se kroz ovu katastrofu trudili i na samoreklami. Kao da je malo nevolja kroz koje ljudi prolaze e da bi neki dodatno pumpali naslove i stvarali kaos u virtualnoj stvarnosti i veći nego što je u stvari bio. Sve je vrištalo od preteškog crnila i žutila, neprovjerenih informacija i neistina, i samo je bilo dolijevanje ulja na vatru. A to, bome, nije nikome trebalo kad su u moru vijesti neke stršile u najmanju ruku neumjerenošću.

Ergo. Izlazim u tri sata na balkon svoje kuće. Žena nakon naporne šihte na Radio Dalmaciji spava snom pravednika. Pepeo na pločicama posvuda. Miris paljevine dolazi s podnožja brda Peruna gdje se smjestio Strožanac. U daljini se vidi svjetlo od vatre koje je obasjalo obzorje. Naizgled sve je mirno, ali Bog zna što se točno događa nekoliko kilometara zračne linije od moje obiteljske kuće na splitskoj Visokoj. Kakvo je stanje na Privoru, je li cila Sridivica dotaknuta stihijom, drži li se s juga drčni Vilar...

Nekoliko sati ranije ispratio sam svoga najstarijega sina Bruna - devetnaest mu je godina - koji je s Torcidom, njih dvjestotinjak, krenuo prema srcu požara. Odgovaram ga od tog nauma, jer nema prolaza osobnim automobilima dalje od Slanice (kako lijepo starinsko ime za ono što su novovjeki mještani službeno prozvali Šinama - tračnicama). Kasnije doznajem da su zahvaljujući tome pripadnici najbolje navijačke skupine, drukeri splitskog Hajduka, završili na Kili. I spasili POS-ovo naselje i njegove stanare od kataklizme.

Zadnja linija obrane Splita nije pala. Ispred nedavno sagrađenih novih nebodera - koji za razliku od mnogih drugih u gradu, posjeduju i sačuvane hidrante za vodu na koje su se spajala vatrogasna crijeva, koja su se u rukama Torcidaša pokazala spasonosna za Kilu - u noći bez sna stanari gotovo uglas svjedoče reporterima svih naših vodećih nacionalnih televizijskih kuća u kasnonoćnim informativnim emisijama kako ih je Torcida spasila. Bogu hvala, nije se aktivirala ni eko bomba na Karepovcu.

Neustrašivi Vice Mihanović

Međutim, gradski kotar Mejaši proteže se kilometrima po sjeveroistočnom obodu Splita. I nije se samo Kila (o)branila. Ogroman je to prostor kojeg je trebalo "zalijevati" s onim što je od vode bilo dostupno. Akciju gašenja predvodio je kotarski čelnik Vice Mihanović koji je bio dirnut hrabrošću naše mladosti koja je sačuvala od teže tragedije sve živo od Mostina, Bilica, Dračevca, preko Smokovika i Stoca do krajnje točke Kile. A i on sam se pokazao poput hrabrih junaka, neustrašiv, uvijek prvi tamo gdje je bilo najgore.

Situacija se na terenu mijenjala iz minute u minutu, prijetilo je probijanju linije prema gradu koji je naizgled mirno spavao. Presudila je na kraju i odluka predsjednika Hrvatske vatrogasne zajednice, Ante Sanadera, da se na Mejaše pošalje jedno vozilo s kojim se okončala agonija u tom kvartu ali i u cijelom Splitu.

A tamo, su kako mi je u ranu zoru, u pet sati ujutro kazivao sin Bruno, pola sata prije ponoći i torcidaši odlučili uzeti stvar u svoje ruke. Ušlo je njih dvista u šesticu i "naložilo" vozaču: Vozi na Strožanac. Isprva se nećkao, ali kad je shvatio da će oni voziti bus i bez njega, odvezao ih je tamo i ostavio na, u tom trenutku, najopasnijem požarištu.

Noć je bila duga. Opasnost nije jenjavala. I dok smo mi spavali (ili barem pokušavali to odraditi), naša su nas dica spasavala. Branili su ovu zemlju poput branitelja koji su nam prije 25 godina darovali slobodnu Hrvatsku. Bez opreme, s kantama vode koje su se prenosile iz ruke u ruku. Tek dobro maskirani s navlaženim maramama oko vrata, radi čega ih inače ganja policija s prekršajnim sucima i sude im kao da su kriminalci - o tempora, o mores - kad se oboružani Hajdukovim šalovima okupe i navijaju za splitske bila na mitskom Poljudu.

Nadbiskupova zahvala svima

Lijepu im je zahvalu, dan poslije u otvorenom pismu sročio i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, kad je uz divljenje hrabrim vatrogascima i pilotima, istaknuo i ovo: "Našu zahvalnost upućujem i onima koji su pritekli u pomoć bilo iz splitskog područja, bilo iz Domovine. Tu mislim na pripadnike Torcide i drugih navijačkih skupina koji su se ujedinili u plemenitom cilju; mislim na veterane 4. gardijske brigade koji pokazuju svoje čovjekoljublje u ratu i u miru; mislim na mnogobrojne pojedince i skupine; na pripadnike Crvenog Križa; na volontere; na kuhare; mislim na svakoga onoga tko se u ovoj nevolji pokazao čovjeku čovjek. Hvala Vam!"

Slušam sina kako mi umoran priča o onome što su sve proživjeli u dugoj ludoj noći s ponedjeljka 17. srpnja na utorak. Poljubim ga u znak zahvale i ispračam ga na počinak s porukom: "Mirno spavaj sine moj. S mladošću velikog srca poput tvoga i tvojih kolega, Domovina može biti spokojna i sigurna. Bože čuvaj Hrvatsku!"

I za kraj poruka koju sam u rano jutro primio na e-mail od starog kolege Danka Plevnika, s kojim sam se donedavno, dok se on nije umirovio u svome Karlovcu, pripetavao u rubrici Dva o jednom u Spektru Slobodne Dalmacije: "Dragi Ivane, gledajući ove nemilosrdne požare, stalno sam se pitao je li stradala tvoja baština u Sitnom Donjem? Nadam se da je sve u redu. Lijepi pozdrav, Danko Plevnik"
P.S. Mijenjao sam mobitel pa mi je nestao tvoj broj

Umjesto zaključka, ponavljam s Matošem: I dok je srca, bit će i Kroacije!

Piše Ivan Ugrin

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.